Herojska priča ratnika Đure Kovačevića i proboj prema Nuštru

Bogdanovci – malo slavonsko selo smješteno između Vukovara i Nuštra – 1991. godine postali su simbol otpora i neuništivog duha hrvatskih branitelja. U potpunom okruženju, bez struje, vode i osnovnih životnih potrepština, Bogdanovci su mjesecima bili živi bedem koji je štitio Vukovar i usporavao napredovanje neprijateljskih snaga. U tim okolnostima nastaju najdramatičnije epizode Domovinskog rata, a jedna od njih je i sudjelovanje ratnika Đure Kovačevića – branitelja, pripadnika 3. gardijske brigade “Kune”, koji je tada branio Bogdanovce i legendarni “Kukuruzni put”. 

Put ratnika – od JNA do “Daltona”

Nakon povratka iz JNA 1990. godine, Đuro Kovačević odmah se uključuje u pričuvni sastav policije, svjestan da se nad Hrvatskom nadvijaju tamni oblaci rata. Već 14. lipnja 1991. godine postaje pripadnik 3. gardijske brigade, popularnih “Daltona”, elitne postrojbe koja je dala ogroman doprinos u obrani istočne Slavonije.

Kada krajem kolovoza neprijateljske snage kreću u žestok napad na vukovarski kraj, Đuro se pridružuje obrani Bogdanovaca — sela koje je uskoro postalo posljednja arterija života opkoljenog Vukovara.

Bogdanovci – posljednji štit Vukovara

Bogdanovci su se branili hrabro i neumoljivo, unatoč svakodnevnim napadima tenkova, topništva i pješaštva. Branitelji i mještani bili su povezani s Vukovarom jedino tajnim, gotovo nadnaravno hrabrim opskrbnim kanalom — “Kukuruznim putem”.

Kada je početkom studenog i ta veza presječena, postalo je jasno da se obrana približava svom tragičnom, ali slavnom vrhuncu.

Pad sela i početak “štafete smrti”

Nakon što su Bogdanovci pali u neprijateljske ruke, započinje najteži trenutak Đurinog ratnog puta. Skupa s oko tridesetak branitelja i civila kreće u proboj prema Nuštru.

Kod Marinačkog kupališta, ispod sela Marinci, kolona ulazi u minsko polje, mine odnose živote branitelja, teško ranjeni ostaju ležati bez mogućnosti da im se pomogne, civili bježe u panici i nekolicina preživjelih ostaje potpuno odsječena.

Sljedećih osam dana Đuro i suborac Rama Hrbatović provode skrivajući se u kukuruzištima i kanalima, ranjeni, iscrpljeni i bez hrane, dok neprijateljske snage intenzivno pretražuju teren.

Spas u zadnji trenutak

Pravi trenutak sudbine dolazi kada ih pronalazi Julije Novak, načelnik veze 204. brigade. On im pomaže da se izvuku iz opkoljenog područja i stignu do Nuštra, gdje započinje njihovo liječenje i oporavak.

Đuro ne ostaje dugo izvan bojišta — već 21. lipnja 1992. vraća se u svoju 3. gardijsku brigadu i s njom sudjeluje u brojnim operacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sve do završetka rata.

Život nakon rata – svjedočenje istine

Godine 1996. Kovačević odlazi u mirovinu. Danas živi u Vrblici sa svojom obitelji te neumorno svjedoči o obrani Bogdanovaca, o proboju koji nazivaju i “štafeta smrti”, ali prije svega — o hrabrosti svojih suboraca.

U podcastu “Oči u oči s herojima Vukovara”, u svojoj 10. epizodi, Đuro otvoreno govori o svemu što je prošao, od prvih dana rata do najtežih trenutaka preživljavanja u okruženju.

Sjećanje koje ne smije izblijedjeti

Priča Đure Kovačevića i svih branitelja Bogdanovaca nije samo povijesni zapis. Ona je: opomena, ponos i dokaz kakva se žrtva ugradila u temelje slobodne Hrvatske

Bogdanovci, Vukovar i njihovi heroji ostat će vječni simboli borbe za slobodu i dostojanstvo naroda koji nije pristao na pokornost.