Od Pakraca do Dalja – pohod srpske drskosti i hrvatske šutnje: oni slave, dok naši heroji leže u tišini

Na dan pogibije Blage Zadre, Milorad Dodik u Dalju prima priznanje Srpske pravoslavne crkve. Samo mjesec dana ranije, s Miloradom Pupovcem i SPC-om u Pakracu slavio je obnovu crkve – dan prije komemoracije poginulih hrvatskih branitelja u Kusonjama. Dvije proslave, ista poruka: nema isprike, nema kajanja, nema poštovanja prema hrvatskim žrtvama.

Pakrac – grad hrvatskog početka, mjesto srpske provokacije

Sedmoga rujna 2025. godine, u Pakracu, gradu koji je prvi stao u obranu hrvatske države, održano je veliko „slavlje obnove“ Saborne crkve Svete Trojice.
U prvim redovima sjedili su Milorad Dodik, političar s uhidbenim nalogom i američkim sankcijama, Milorad Pupovac, saborski zastupnik koji nikada nije jasno osudio agresiju na Hrvatsku, te Dragana Jeckov i drugi predstavnici SDSS-a.

Dodik, Pupovac i Srpska pravoslavna crkva govorili su o „miru“ i „suživotu“.
Ali svi koji znaju povijest Pakraca, znaju i što ta slika zapravo znači: oni nisu došli graditi mostove – nego gaziti uspomene.

Jer Pakrac pamti krv.
Pamti prve hrvatske redarstvenike koji su 1991. godine ginuli za domovinu.
Pamti pobunu, razorene kuće, tenkove JNA i srpske granate koje su donosile smrt.
I sada, na istom tom mjestu, isti narod koji je napadao – slavi, govori o „miru“ i dijeli osmijehe.

Dan poslije, 8. rujna, samo nekoliko kilometara dalje, u Kusonjama, održana je komemoracija za dvanaestoricu poginulih pripadnika A satnije iz Bjelovara – brutalno ubijenih od srpskih pobunjenika.
Dok su u Kusonjama majke i suborci plakali nad spomenikom, dan ranije u Pakracu su se vijorile zastave i nazdravljalo Dodiku.
To nije slučajnost.
To je svjesna i cinična provokacija, poruka da se oni svojih zločina ne srame, nego ih slave.

Dalj – grad krvi i poniženja

Nakon Pakraca, 16. listopada 2025., Dodik se pojavio u Dalju, na dan koji je cijela Hrvatska posvetila Blagi Zadri, heroju obrane Vukovara.
U Dalju, mjestu gdje su 1991. četnici i JNA počinili masakr nad hrvatskim policajcima i civilima, gdje su žene silovane, a obitelji ubijane, Dodik je primio najviše priznanje Eparhije osečkopoljske i baranjske.

Uz njega su ponovno sjedili Milorad Pupovac, Dragana Jeckov, Dejan Drakulić i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić.
U dvorani se pljeskalo Dodiku, čovjeku koji je otvoreno podržavao Ratka Mladića i Radovana Karadžića, čovjeku koji je 1995. poručio:

„Zagreb treba tući!“

Dok se u Vukovaru palile svijeće za Blagu Zadru, u Dalju se slavilo čovjeka koji se nikada nije poklonio hrvatskim žrtvama.
To je sramota koja nadilazi granice pristojnosti.
To je udarac u srce svakog čovjeka koji pamti Domovinski rat i cijeni hrvatsku krv.

Tko je Dodik – i tko mu dopušta ulazak u Hrvatsku?

Dodik nije više predsjednik Republike Srpske – Sud BiH mu je ukinuo mandat i izdao nalog za uhićenje zbog podrivanja ustavnog poretka i nepoštivanja odluka visokog predstavnika.
Amerika mu je uvela sankcije zbog korupcije, ruske povezanosti i veličanja ratnih zločinaca.

Pa kako onda taj čovjek ulazi u Hrvatsku, drži govore i prima priznanja – bez ikakvih posljedica?
Tko mu je otvorio granicu?
Gdje su hrvatske službe?
Gdje je Ministarstvo vanjskih i unutarnjih poslova?
Gdje je hrvatsko dostojanstvo?

Država koja dopušta da se po njezinim žrtvama gazi, da Dodik i Pupovac u istim rečenicama spominju „mir“ i „pravoslavni ponos“, dok šute o Vukovaru, Kusonjama i Škabrnji – takva država gubi sebe.

Srbi se ne kaju – jer nikada nisu priznali krivnju

Prošlo je više od trideset godina od agresije na Hrvatsku, a srpski politički vrh nikada nije izgovorio ispriku.
Nisu priznali da su njihova braća napala Hrvatsku, razarala gradove, ubijala djecu i civile, rušila crkve i spaljivala kuće.
Umjesto toga, danas veličaju Dodika – čovjeka koji negira genocid u Srebrenici i ismijava žrtve Vukovara.

To nije politika pomirenja.
To je politika poricanja i ponosa na zločin.
I zato mir neće doći.
Neće – dok se ne poklone pred hrvatskim žrtvama, dok ne priznaju agresiju i dok ne izgovore „oprosti“.

Ali oni to neće.
Jer kako se pokloniti kad još uvijek vjeruju da su „branili Srpstvo“, a ne razarali tuđu državu?
Kako priznati zločin kad im ga je SPC blagoslovio, a njihovi političari danas pretvaraju u „kulturne svečanosti“?7

Hrvatska šuti – a šutnja je druga izdaja

Još je strašnije to što hrvatska država – šuti.
Nitko nije osudio Dodikov posjet Pakracu ni Dalju.
Nitko nije reagirao na Pupovčevo i Jeckovkino sudjelovanje.
Nitko nije zaštitio sjećanje na Kusonje, Blagu Zadru i sve hrvatske heroje.

Samo je Domovinski pokret imao hrabrosti progovoriti.
Ostali su se povukli u komfor šutnje – kao da ih se ne tiče.
A šutnja nad poniženjem žrtava nije neutralnost – to je sramotno pristajanje uz zaborav.

Hrvatska mora progovoriti

Od Pakraca do Dalja, od Kusonja do Vukovara, ista se poruka ponavlja:
Srbi se ne kaju. Ne priznaju. Ne ispričavaju.
Dok Hrvati mole, oni slave.
Dok Hrvati oplakuju, oni provociraju.

Blago Zadro, dvanaestorica iz Kusonja, svi hrvatski branitelji – ginuli su za slobodu koju danas ponižavaju isti oni koji su je rušili.
Njihova žrtva ne smije biti pregažena ni zaboravljena.

Mir?
Bit će ga tek onda kad se u Dalju, Pakracu i Beogradu iskreno izgovori:
„Oprostite, napali smo vas. Krivi smo.“

Do tada – neka svijeće naših poginulih gore jače od njihovih zastava.