“Odrasla sam uz granate i branitelje – zato danas znam što znači slobodna Hrvatska”

U političkom životu Slavonije rijetko se pojavi osoba koja već na početku mandata osvoji povjerenje javnosti i istodobno probudi nadu da se stvari napokon mogu mijenjati nabolje. Nataša Tramišak, županica Osječko-baranjske županije, prva je žena na čelu ove snažno ranjene, ali ponosne slavonske regije, a mnogi u njoj vide simbol nove, odlučne generacije političara koji se ne boje jasno stati iza Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i nacionalnih simbola.

Od prvih poteza – među kojima je posebno odjeknuo trenutak kada je osobno odnijela hrvatsku zastavu u školu u Dalju, u kojoj je godinama nije bilo – Tramišak je izazvala snažne reakcije: od iskrene zahvalnosti i emocija ljudi koji su taj čin doživjeli kao zakašnjelo, ali važno ispravljanje nepravde, do nervoznih kritika onih kojima smeta svako podsjećanje na istinu o agresiji na Hrvatsku. Upravo o tome tko je Nataša Tramišak, što ju je oblikovalo, kako nosi odgovornost prve županice u Slavoniji i zašto joj je bilo važno da se hrvatska zastava ponosno vije na školi u Dalju, govori u ovom razgovoru.

Kada bi se morali opisati u par rečenica, kako biste to učinili? Tko je Nataša Tramišak?

Na prvom mjestu ću reći da sam osoba koja je započela svoju poslovnu karijeru nakon završetka Pravnog fakulteta u Osijeku, da se bavim politikom već 17 godina, da sam posvećena javnom dobru i javnom upravljanju. Da sam na taj način posvećena i poboljšanju kvalitete života stanovnika i da mi je to bila, kao mladoj osobi od 26 godina, osobna motivacija bavljenja politikom. Da sam se do tada uvijek bavila društvenim i humanitarnim radom, da sam se bavila mladima, i to sve dok sam još bila na studiju, i kao netko tko dolazi sa sela, iz mjesta Ivanovac koje je u Općini Antunovac, a nedaleko je grada Osijeka. Da sam rođena Osječanka, gdje sam završila srednju školu i fakultet. Da sam domoljub i lokalpatriot, kako su me često znali nazivati i u Zagrebu, jer sam se s posebnim žarom i posebnom voljom predala projektima u Slavoniji.

No, bez obzira na to, kao ministrica regionalnog razvoja, što sam bila od 2020. do 2023. godine, jako sam voljela posjetiti svaki dio Hrvatske, upoznati se s problemima i izazovima koje svaki dio Hrvatske ima i pronalaziti zajednička rješenja s drugim dužnosnicima – gradonačelnicima, načelnicima, županima s kojima sam najčešće komunicirala. Posebno mi je zadovoljstvo što sam i kao ministrica u Vladi Republike Hrvatske imala prilike kroz svoj resor upoznati se s posebnostima ljepote svakog dijela Hrvatske i s izazovima te biti pružena ruka podrške lokalnoj zajednici. Da mi je posebna motivacija za sve što radim u životu krajnji ishod, a to je pomoć zajednici, svom okruženju i ljudima oko sebe.

Što Vas je oblikovalo da imate taj osjećaj ljubavi prema svojoj domovini, osjećaj za pravdu i potrebu da razvijate svoju domovinu i svoj kraj?

Jako je lijepo čuti kad kažete da me prati taj glas da imam osjećaj za pravdu. To mi je nešto što mi posebno znači. Uvijek mi je tijekom moje poslovne i političke karijere bio cilj učiniti pozitivnu promjenu, bez obzira na opseg posla kojim se bavim ili na područje kojim se bavim. Što me oblikovalo? Kroz sam svoj tijek odrastanja, kako sam odrasla u jednoj maloj zajednici, naučila sam da je zajedništvo jedno od temelja za razvoj i zajedničku gradnju boljeg života. Na području gdje sam rođena, ovdje u Slavoniji, posebno u mom malom mjestu, mogu reći da su stanovnici koji imaju porijeklo iz različitih dijelova Hrvatske. Često sam isticala da sam iz mjesta koje je Hrvatska u malom. Tu ste imali ljude koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, ljude koji dolaze iz Dalmacije, iz Zagorja, autohtone Slavonce, dakle imali ste ljude iz različitih dijelova Hrvatske. I nekako sa svima njima u susjedstvu ste gradili tu zajednicu, provodili vrijeme, slušali njihove priče, učili jedni od drugih. Mogu reći da me je to sigurno obogatilo.

Došli smo kod naše familije koju roditelji imaju u gradu Zagrebu. U Zagrebu smo bili smješteni sve do lipnja 1992. godine, odnosno dok je trajala školska godina. Ono što je bilo zanimljivo, moji roditelji nisu htjeli da brat i ja izgubimo bilo što od školovanja, bez obzira na ratno stanje. Njima je sigurno uporište uvijek bilo to da se mi kao djeca nastavimo obrazovati, što je Zagreb u tom trenutku pružao kao priliku i mogućnost. Ja sam tamo upisala četvrti razred osnovne škole i završila sam taj razred u Zagrebu, u Osnovnoj školi Malešnica. Otac je cijelo to vrijeme bio ovdje na bojištu i po završetku školske godine došao je po nas i rekao da su neprijateljske snage zaustavljene i da neće dalje moći napredovati, da je obrana Osijeka čvrsta i da se moramo vratiti u svoje selo. Selo je bilo prazno. Ivanovac nije bio pokoren, Antunovac jest. Antunovac je dosta teško stradao. Selo je bilo kompletno porušeno. Ivanovac je postao jedno od mjesta prve obrane. Otac nas je već u lipnju vratio u Osijek, odnosno u Ivanovac, i ja sam to cijelo vrijeme od 1992. godine živjela u Ivanovcu, do prije desetak godina, dok nisam preselila u Osijek. Sigurna sam da me je to kao osobu oblikovalo.

Je li Vas bilo strah u to vrijeme? Rat u Slavoniji i Baranji je bio jako ružan.

Mogu vam reći iz perspektive djeteta. U tom trenutku vi ne znate do kraja definirati što je strah. Gledate roditelje, vidite da se nešto čudno događa i osjetite tu neku čudnu emociju kod roditelja – zabrinutost – i da se oni ponašaju drugačije. Oca nema, znate da je on negdje na bojištu. On je u odori Hrvatske vojske, ima oružje i vi često slušate granate koje padaju, česte pucnjeve – u tom ste okruženju. Zaštićeni ste od strane roditelja, ali znate da se događa nešto što je jako teško i strašno. Mamin brat je poginuo. Sjećam se trenutka njegove sahrane i velike tuge. Vidite da se događa velika tragedija, svi pričaju da se ne zna što će biti sutra, hoće li preživjeti. U svakoj obitelji je netko bio na bojištu, okruženi ste hrvatskim braniteljima.

Razlog zašto vam to govorim je to što imam izrazito duboko poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima. Mislim da to pokazujem kroz svoj rad, pa i sada kao županica. Imaju veliku moju podršku i mislim da im trebamo davati još više na značaju. I posebno u ovo vrijeme koje dolazi moramo još više biti svjesni što znači Domovinski rat. S odmakom od 35 godina, što je značio Domovinski rat, koliko je bilo teško boriti se za slobodu i stvaranje hrvatske države, koliko ova država znači i da je moramo nastaviti graditi onako kako su je oni željeli.

Budi li u vama jake emocije kada vidite ovu antifu i čujete zabrane, kada vidite nepoštovanje prema hrvatskim braniteljima…

…u hrvatskoj državi. Ja smatram nepoštovanje prema hrvatskim braniteljima jednako kao nepoštovanje prema ovoj državi i samim institucijama hrvatske države. Kada ste odgojeni da je hrvatska država ta koja jamči slobodu svima, bez obzira koje ste vjere, koje ste nacionalnosti, ako živite na ovom prostoru. Da svi hrvatski građani imaju jednake slobode i jednaka prava i da je jedina želja da se stvara prosperitet u ovoj državi. Ako ste tako odgojeni, onda naravno da ono što čujete ili vidite, a što lijevo-liberalne opcije politički zastupaju, jest suprotno tome. Znači, ako mi danas moramo pričati trebaju li hrvatski branitelji imati određena prava, trebamo li ih poštovati, trebamo li držati do obljetnica stvaranja hrvatske države – ako netko to dovodi u pitanje, ako dovodite u pitanje onu emociju koju neke pjesme nose u sebi, koje podsjećaju na ta vremena i koje pričaju o ljubavi prema domovini, a u njima se izražavaju suprotne emocije – onda se zaista zapitam tko su ti ljudi.

Razmišljaju li oni jednako kao i ja, na način da, bez obzira na političku opciju ili ću reći na spektar lijevi ili desni, vole li oni ovu državu na način kao i mi ili kao ja. Žele li oni bolju budućnost onima koji žive u ovoj državi. Žele li oni da Hrvatska ostane zauvijek slobodna i nezavisna država ili oni imaju nešto drugo u vidu. To je nešto o čemu sam se zapitala i prije nekih mjesec dana ili mjesec i pol, kada smo imali dosta primjera loših poruka koje su dolazile upravo iz lijevog političkog spektra, koji sve ono što izražava emociju i ljubav prema domovini smatra nazadnim, negativnim. A ja se zapitam tko su oni.

Što zapravo za vas znači biti domoljub?

Upravo ovo što sam izrazila – graditi domovinu u boljem smjeru, raditi za dobrobit svih građana, jednako poštivati prava svih, ulagati u razvoj infrastrukture, u razvoj svih sektora društva: zdravstva, socijalne skrbi, ulagati u obrazovanje, znanost. Jednostavno imati jasnu viziju hrvatske budućnosti.

Moram spomenuti da je živjeti u Slavoniji i Baranji teže nego u većini drugih dijelova Hrvatske jer su ovdje bili agresori na ovaj kraj i dio domaćih stanovnika srpske nacionalnosti koji i danas teško prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu, koji nikada nisu zatražili oprost. Kao primjer imamo Dalj u kojem se nije mogao snimati film „260 dana“ iako se radnja filma odvijala baš u tom mjestu. I ono što je još gore, postoje i oni koji su radili užasne zločine, a ostali su do danas nekažnjeni.

Da. Dali ste primjer iz filma „260 dana“, ispovijesti osobne tragedije obitelji koja je proživjela najveće traume u Domovinskom ratu i obitelji koja je pokazatelj možda danas najvećeg iskoraka u smjeru pružanja pomirbe i pokušaja stvaranja boljeg života u današnje vrijeme. Ono što je zaista tužno, ako mogu tako reći, jest da i danas politike koje određeni građani srpske nacionalnosti, koji se bave politički aktivnim životom – neću reći svi – zastupaju, pokušavajući iskriviti činjenice Domovinskog rata, pokušavajući ispričati neku drugu verziju priče.To je neprihvatljivo. Temelj zajedničkog života je komuniciranje istine.

Ali ono što je još veća tragedija jest što je vrijeme Domovinskog rata ostavilo velike posljedice i traume na hrvatski narod. A isto tako i na dio pripadnika srpskog naroda. Oni, pogotovo oni koji danas žive ovdje, uživaju sav onaj standard koji Hrvatska ima. I mislim da za dugoročni razvoj države, zajednički razvoj, zajednički život, ubuduće trebamo gledati na ta vremena Domovinskog rata na način da ne dovodimo u pitanje bilo koju činjenicu koja je proizašla iz Domovinskog rata. Mislim da nedostaje priznanje Srbije za agresiju na Hrvatsku. To je loša politička poruka i svim građanima srpske nacionalnosti koji danas žive u Hrvatskoj.

Valjda smatraju da, ako ustraju u nekakvoj svojoj laži da je ovdje netko njihov bio ugrožen ili da Hrvati i hrvatska država nekog ovdje ne vole i da umanjuju njihova prava, da će onda imati opravdanje za zločine koje su počinili. Što nije istina. Zaista mogu reći da imamo puno primjera hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji su jednako doprinijeli stvaranju hrvatske države kao i Hrvati, koji žele kvalitetniji život u Hrvatskoj. Koji su danas na odgovornim radnim mjestima, koji su danas poslodavci, radnici ili neki rade kao određeni dužnosnici u javnom sektoru i žele da Hrvatska bude zemlja prosperiteta za sve. I poštuju ovu hrvatsku državu kao i institucije hrvatske države.

Ali politike koje još dolaze iz Republike Srbije, politički vjetrovi i taj politički signal koji dolazi ovamo uvijek su isti. On je isti bio i 90-ih godina i nije se promijenio ni nakon 35 godina. To je ono što je zapravo zabrinjavajuće. Taj politički diskurs koji se događa u Srbiji nije promijenjen. A on je preduvjet za sigurnost i stabilnost i za razvoj partnerstva i suradnje svih država na ovim prostorima. Mislim da je ključ upravo tamo, u promjeni tih politika, što može napraviti samo narod Republike Srbije.

Zašto HDZ?

Sad kad ste me vratili u vrijeme moga djetinjstva i stvaranja hrvatske države, Hrvatska demokratska zajednica je bila pokretač promjena 90-ih. Od tada i nadalje jasno komunicira svoje domoljubne stavove, jasno komunicira integraciju sa Zapadnom Europom. Jasno je definirala Hrvatsku u smjeru bolje budućnosti. I ono što mogu reći kroz sav svoj politički rad kroz HDZ jest da zaista vidim da u Hrvatskoj demokratskoj zajednici postoje ljudi, postoji ta snaga koja mijenja Hrvatsku na bolje. Znači, ljudi koji su fokusirani na razvoj svoje zajednice.​

Često, kad se spominje Hrvatska demokratska zajednica, govorimo o zajedništvu, o snazi zajedništva, a ja je upravo vidim kroz to. I kroz ljude koji su se okupili oko te političke snage, oko političke stranke, koji imaju još uvijek istu ideologiju stvaranja Hrvatske i svrstavanja među razvijene zapadne države. Mi to danas i postajemo. Bez obzira na izazove i bez obzira na to što realno uvijek može biti bolje, uvijek treba težiti da uvjeti života budu bolji, da mirovine budu bolje, da plaće ljudima budu bolje. Vidimo da se ipak te stvari mijenjaju u tom smjeru. To nikada nije moglo doći preko noći, ali kada se pogleda odmak od 30 godina, Hrvatska je napravila puno, a najviše je dobrih stvari napravila upravo pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice.

Naravno da nisam osoba koja nije kritična, a kritika uvijek ide onima u ovoj političkoj opciji koji su napravili loše stvari, onima koji su radili kriminalne radnje, koji su počinili zlouporabu položaja i ovlasti. Uvijek ide kritika prema takvim ljudima. Mislim da takvima ne bi trebalo biti mjesta ni u jednoj političkoj opciji, a posebno je kritično kada se nalaze u političkoj opciji kojoj pripadam. To su ljudi koji su u politici iz nekih svojih osobnih razloga, osobnih motiva, a možemo reći i kleptokracije, koji sigurno nisu ušli u politiku iz motiva kojima se bavi velika većina drugih u ovoj stranci.