Dalija Orešković opet ratuje s Thompsonom i njegovom publikom: pola milijuna Hrvata proglašava fašistima, a predsjednika države optužuje za “nepostojanje”

Saborska zastupnica Dalija Orešković ponovno je iskoristila Marka Perkovića Thompsona kao metu za politički obračun, ovaj put u intervjuu za bosanskohercegovački portal tacno.net, gdje je njegov koncert na zagrebačkom Hipodromu bez ikakvih dokaza proglasila “masovnom manifestacijom proustaške desnice”.

Opsesija nije kritika, nego priznanje mržnje

Riječ je o istom koncertu na kojem se okupilo gotovo pola milijuna ljudi, a koje je Orešković već ranije vrijeđala nazivajući ih “hipodromskim kopitima”. Ni tada ni sada nije se ispričala. Umjesto toga, nastavila je s obrascem kolektivne osude: Thompsonov koncert za nju nije glazbeni događaj, nego politički skup, a njegova publika nije skup građana, nego “fašistička masa”.

Takvom logikom Orešković ne napada pojedinačne incidente, nego cijeli jedan dio hrvatskog naroda. Svaki tko sluša Thompsona, prema njezinoj interpretaciji, automatski je simpatizer ustaštva. To više nije borba protiv ekstremizma – to je otvoreno etiketiranje i demonizacija vlastitih sugrađana.

U intervjuu tvrdi da je koncert “normalizirao ustaštvo i fašizam” te da je pozdrav “Za dom spremni” postao “novi model domoljublja”. Odgovornost prebacuje na premijera Plenkovića, jer se pojavio na generalnoj probi i jer su ministri bili na koncertu. To za Orešković znači da je vlast poslala poruku “crnokošuljašima da je Hrvatska njihova država”.

Rječnik koji koristi nije politički – on je ratnohuškački. Premijera proglašava politički mrtvim, tvrdeći da je “već sada bivši” i da “ovakav sunovrat u ustaštvo ne može politički preživjeti”. Hrvatsku pritom opisuje kao državu koja navodno klizi u fašizam, a pola milijuna ljudi kao dokaz tog sunovrata.

No Orešković se nije zaustavila na Thompsona i Vladu. U istom intervjuu udarila je i na predsjednika Republike Zorana Milanovića, optuživši ga za “nepostojanje” jer se nije oglašavao o koncertu i njezinim interpretacijama tog događaja. Drugim riječima, predsjednik države kriv je jer se nije pridružio njezinoj kampanji protiv jednog pjevača.

Posebno je problematično što Orešković svjesno briše granicu između ekstremizma i domoljublja. U istu rečenicu stavlja pozdrave i povike koji su zakonom kažnjivi s Thompsonovim koncertom, iako koncert sam po sebi nije zabranjen niti je proglašen protupravnim. Time se stvara slika da je cijeli događaj bio nezakonit, a svi sudionici ideološki sumnjivi.

Još je opasnije što svoje teze izvozi u regionalni medijski prostor, gdje Hrvatsku prikazuje kao državu koja tolerira fašizam i potiče mržnju. U razgovoru za portal iz BiH izjavljuje da takva atmosfera destabilizira regiju i da vlast dopušta povike poput “Ubij Srbina” i “Ajmo ustaše”. Time Hrvatsku ne kritizira iznutra – nego je kompromitira izvana.

Iako formalno kaže da osuđuje ekstremizam i u susjednim državama, gotovo sav fokus stavlja na Hrvatsku i na Thompsona kao simbol tog problema. Iz njezinih izjava proizlazi da su najveća prijetnja miru i stabilnosti – koncerti jednog pjevača i publika koja ih posjećuje.

U stvarnosti, njezini istupi ne smiruju društvene napetosti, nego ih produbljuju. Umjesto da se bavi konkretnim zakonima, sudskim presudama ili policijskim postupanjima, Orešković bira lakši put: proglašava pola milijuna ljudi ideološkim neprijateljima i time se politički pozicionira kao “antifašistička” figura na račun vlastitih građana.

Sve više se čini da Thompson u njezinoj političkoj karijeri ne služi kao društveni problem koji treba riješiti, nego kao stalni izvor političke vidljivosti. Dok god postoji Thompson, postoji i tema na kojoj može graditi vlastiti imidž – bez obzira na cijenu, pa i ako ta cijena znači javno vrijeđanje i sumnjičenje stotina tisuća ljudi.

Ako je borba protiv ekstremizma doista cilj, onda ona mora biti precizna, utemeljena na zakonu i dokazima. Ono što Orešković radi nije to. To je politički pamflet u kojem se koncert pretvara u državni udar, a publika u fašističku hordu.

U takvoj slici Hrvatska nije država građana, nego karikatura stvorena za potrebe jednog intervjua.