Otkrio sramotnu istinu o vlastitom narodu: ‘Od deset Hrvata možda dvojica nisu takva

Sve učestaliji mega spektakli srbijanskih folk zvijezda u Hrvatskoj natjerale su poznatog hrvatskog branitelja Marija Maks Slavičeka da promisli zašto je tome tako.

Potaknut aktualnim nastupima Lepe Brene koja je rasprodala karte za više nastupa u zagrebačkoj Areni, Maks zaključuje kako jedan narod može biti uništen samo ako uništite njegovu kulturu.

“Kad pogledate registarske pločice autobusa koji prate koncerte cajki po Hrvatskoj, kad pogledate tko organizira te koncerte i na kraju one koji te koncerte posjećuju – zaključak se nameće sam po sebi”, tvrdi Slaviček.

Nekad su išli u partizane, sada idu na cajke

On dodaje da su hrvatske službe “zatajile”, dok su srpske odradile odličan posao: “Neprijateljske službe odgajaju nove generacije koje bi trebale rušiti hrvatsku iznutra. Te službe djeluju putem medija koje su kupile, udruga koje su osnovale i financiraju i političara koje putem krim miljea instaliraju u sustav. I kad se ta simbioza ujedini sa domaćim jugonostalgičarskim kadrom, eto rezultata.”

Taj rezultat će na kraju, kaže, “biti sličan onom iz 1945. kada su Hrvati sami odlučili srušiti hrvatsku državu”: “Tada su nazovi Hrvati bili uvjereni kako trebaju ići u šumu u partizane a danas kako trebaju ići na koncerte cajki. Nekad se to zvalo agit prop.

Ponavljam, jedan narod možete uništiti samo ako uništite njegovu kulturu, a nametanje ‘kulture’ beogradfskog pašaluka traje sto i više godina. Svaka Jugoslavija je nametala kroz pjesmu, film, jezik tu svoju kulturu.” Mario Maks Slaviček kaže da se sjeća zagrebačkih “čvrstih momaka iz krim miljea” za vrijeme Domovinskog rata: “Nisu uzeli puške nego birtije, klubove i dame noći te time u opskurnima kvartovima i uličicama promovirali cajke i ‘narodnu muziku’. Kasnije, a prije Oluje su uz potporu onih iz ‘hrvatskih službi’ izgmizali iz zagrebačkih rupčaga u poznatija središta metropole i drugih gradova sa istom ‘kulturnom’ ponudom i glazbenim ukusom podebljanom aparatima za kocku i kurvama.”

‘Među njima, na žalost, ima puno branitelja’

Svi su to, tvrdi ovaj hrvatski branitelj, znali, a neki i redovno posjećivali iako su tada mnogi od njih bili u vlasti, službama, policiji i vojsci: “Neki su kasnije postali visoki časnici, načelnici, pročelnici, politički predstavnici…. Sve se to odvijalo pod patronatom i kontrolom službi kojima su na čelu bili (i ostali) oni iz jugoslavenskog sustava…Samo pogledajte tko je u kojem gradu držao koji klub, tko je otvorio prve narodnjačke klubove, tko je bio pionir u dovođenju cajki iz Beogradskog pašaluka i organizirao koncerte odmah nakon rata.”

Na žalost i sramotu, priznaje Maks, neki od njih su bili naši viđeniji hrvatski branitelji: “I to oni koji su bili jako bliski političkim elitima onoga i ovoga vremena. Ako želite imena guglajte, ja ih znam… Neke od njih gledate kako vam putem medija dociraju o hrvatstvu, a glavni izvor prihoda su im lokali u kojima ugošćuju cajke. Neki su išli do te krajnosti, pa su cajke pjevali sa neprijateljskim vojnicima u samoj Srbiji. Svi oniimaju imena i prezimena…”

Najjadnije i najčudnije je, dodaje Maks, što će od deset onih koji su bili na koncertu Thompsona na Stradunu, barem šest sigurno biti na slijedećem koncertu neke cajke: “Zašto tako mislim? Zato što su ih tomu naučili očevi i majke. Oni koji kažu ‘muzika nije ništa kriva’. Oni kojima je normalno mahati svetim hrvatskim barjakom po taktovima srbijanski cajki u svatovima i na proslavama. E, ja takve ne držim za Hrvate… Njih su indoktrinirali, kupili za taktove muzike čaršijske uz čokanj rakije. Takvi su se odrekli i tamburice i mandoline, draža im je dugmetara. Oni samo glume hrvatstvo kad su među Hrvatima a draže im je srbijansko bratstvo. Ima ih svaki grad, selo, ulica i kuća, skoro svaka familija rekao bih. Od deset Hrvata možda dva ćeš naći koji nije takav ili takva. I tu leži problem zemlje Hrvatske…”, zaključuje Mario Maks Slaviček.