Otvoreno pismo Antunu Blaževiću: U interesu istine, a ne osobne promocije

Nakon gostovanja Antuna Blaževića u emisiji Pleter na Osječkoj televiziji, osjećam potrebu da se javno osvrnem na neke izrečene tvrdnje, u cilju razjašnjenja činjenica koje smatram iskrivljenima i štetnima za istinu o Domovinskom ratu, braniteljima, ali i javnom prostoru. Ovo nije osobni napad, već poziv na odgovornost prema istini i prema onima koji su dali svoje živote za Hrvatsku.

Prije dva dana na Osječkoj televiziji, u emisiji Pleter, gostovao je Antun Blažević, predsjednik Koordinacije udruga branitelja i stradalnika Osječko-baranjske županije (KUBIS OBŽ) i uvaženi član HDZ-a.

Govoreći o počecima, Blažević je istaknuo kako je među braniteljima dugo vladala razjedinjenost. Mnogi su osjećali nepravdu, a institucionalne potpore gotovo da nije bilo. Upravo ta razjedinjenost i zanemarenost branitelja bili su motiv da se krene u stvaranje jedinstvene koordinacije, u kojoj će biti objedinjene gardijske brigade, pričuvne postrojbe, specijalna i vojna policija, ali i udruge stradalnika. Cilj je bio jasan – stvoriti jedinstveni glas koji se ne može ignorirati.

Posebno se osvrnuo na specijalnu policiju, posljednju postrojbu iz Domovinskog rata koja se organizirala u udrugu. Zašto tako kasno? Jer su, kako kaže, morali „postati pomalo bahati“ da bi ih se uopće čulo. “Stavljeni smo u zapećak,” rekao je Blažević, podsjećajući kako je upravo policija, dok vojska još nije bila ustrojena, držala položaje i podnosila najveći teret obrane.

“Mi nismo išli za slavom,” ističe Blažević. “Svi mi koji smo devedesete godine pristupili, bili smo obični hrvatski redarstvenici, bez predodžbe što nas čeka. Danas, 35 godina kasnije, ponosan sam što predsjedam najjačom koordinacijom u državi.“

Na vrhuncu djelovanja, Koordinacija je brojala čak 24 udruge, a iako su se neke u međuvremenu ugasile, danas ih ima 21 – uključujući i udruge civilnih stradalnika. Blažević se prisjetio početaka, kada je postojalo samo pet do sedam udruga koje su djelovale neformalno, najčešće sudjelujući u polaganju vijenaca i protokolarnim događanjima pri županiji.

Ključni trenutak u formalizaciji koordinacije dogodio se tijekom prosvjeda u Savskoj – legendarnih 555 dana kada je bilo jasno da bez pravne osobnosti i transparentnog djelovanja neće biti moguće učinkovito zastupati braniteljske interese. Koordinacija je zato ustrojena kao pravna institucija, s jedinstvenim računom i jasno definiranim nadležnostima. Svaka članica zadržava svoju osobnost, ali se sve odluke donose zajednički, jednoglasno i organizirano.

Takva snaga prepoznata je i na razini lokalne uprave. “Mi smo inicijatori obilježavanja Dana obrane grada Osijeka,” kaže Blažević. “Osijek, koji je pretrpio toliko toga, godinama nije imao svoj dan obrane. Na našu inicijativu, Gradska skupština je konačno donijela odluku da to bude 5. prosinca.”

S posebnom emocijom osvrnuo se i na ratne godine. “Osijek je tada bio pod neprestanim granatiranjem. Toplana je radila unatoč svemu, struja i grijanje su funkcionirali koliko-toliko, tramvaji su vozili, autobusni promet se odvijao. Sve službe su radile. To je bilo čudo, ali funkcioniralo je. Zbog toga moramo biti zahvalni tadašnjem gradskom vodstvu.”

Govoreći o razdoblju nakon 2000. godine, Blažević nije skrivao ogorčenje. Nakon smrti predsjednika Tuđmana, uslijedili su izbori i – kako kaže – “sve je krenulo po zlu“. Hrvatska vojska počela se razarati iznutra – prisilna umirovljenja, raspuštanja postrojbi, razoružavanje. “Tada je stvorena psihoza. Dolazili smo na posao s grčem u želucu – nikad nisi znao hoće li te dočekati otkaz ili rješenje o umirovljenju.”

Posebno se dotaknuo sudbine specijalne policije. “Na kraju su ostale samo četiri postrojbe – Osijek, Zagreb, Split i Rijeka. Ostali su jednostavno ugašeni. Na sreću, kasnije je osnovana interventna policija, kako bi se ipak sačuvala struktura.”

“Mi, specijalci, nismo samo radili policijski posao. U ratu smo bili u rangu gardijskih brigada,” poručuje. “Ali nakon rata – naši ljudi su zaboravljeni. Država se prema njima nije ponijela pošteno. Mnogi su ostali bez posla, izgubili su sve, a od njih se očekivalo da se samo ‘prilagode’ civilnom životu. A kako? Nakon godina provedenih na terenu, pod stegom, u borbi za domovinu?”

Blažević se na kraju osvrnuo i na aktualnog ministra obrane, Ivana Anušića, kojeg je i sam vodio u specijalnoj policiji. “On je bio maloljetni branitelj. Došao je kod mene čim je postao punoljetan. Kasnije je bio prisilno umirovljen, kao i mnogi drugi.”

Stoga gospodinu Antunu Blaževiću javno postavljam nekoliko pitanja, s nadom da će na njih odgovoriti jednako javno i iskreno:

• 1. Do koje godine ste bili djelatnik MUP-a i na temelju čega ste umirovljeni?
  2. Kao dozapovjednik SJP „Orao“, koju ste školsku spremu imali do umirovljenja?
  3. Jeste li ikada bili pravomoćno osuđeni, i ako jeste, zbog čega?

Gospodin Blažević je u emisiji naveo kako su redarstvenici začetnici hrvatske policije. Ovdje moram ispraviti netočnu tvrdnju – Hrvatska policija postojala je i prije redarstvenika. Redarstvenici su prva vojno-redarstvena postrojba a osmišljeni su kako bi u tu policijsku postrojbu ušli i oni koji po tadašnjim kriterijima (npr. školska sprema, nekažnjavanost) nisu mogli zadovoljiti standarde, ali povečali postojnost Hrvata u njihovim redovima. Uglavnom se regrutiralo putem ogranaka HDZ-a, a jedini kriterij za odlazak na tečaj bila je dragovoljnost i domoljublje. Brojnost PHR-a u kolovozu na postrojovanju brojila je1800, a po riječima ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, 103 pripadnika je poginulo u Domovinskom ratu.

Što se tiče Koordinacije braniteljskih udruga Osječko-baranjske županije, želim istaknuti sljedeće: dok je Koordinacija djelovala bez pravne osobnosti, u svojem je statutu imala jasno određeno da politički angažirane osobe ne mogu biti u predsjedništvu. Gospodin Blažević je tu klauzulu izbrisao kako bi mogao preuzeti mjesto predsjednika. Znajući da je politički angažiran iz redova HDZ-a. Također je zanemaren sustav delegiranja – sve članice Koordinacije trebale bi delegirati članove u predsjedništvo i odbore. Gospodin Blažević dolazi iz redova Specijalne jedinice policije „Orao“, no član je Udruge veterana Vojne policije 68. bojne – iako nikada nije bio pripadnik vojne policije. Kako je to moguće?

Predsjednik Udruge VP 68. bojne, koji je Blaževiću omogućio članstvo, ujedno je i drugi zakonski zastupnik Koordinacije – njezin tajnik. Koordinaciju, dakle, zapravo kontrolira jedna udruga – slučajno ili ne, obje osobe žive u istom mjestu – Čepinu.

Gospodin Blažević u emisiji kaže kako je Koordinacija osnovana „da naš glas bude jači i složniji“. Pitam: kada je Koordinacija ikada istupila u obranu branitelja kada su bili napadani ili im je trebala pomoć? Koliko se puta oglasila javno kad je trebalo podržati konkretne potrebe živih branitelja, a ne političke opcije? Ili je bila aktivna samo kad je trebalo iskazati podršku određenim strankama?

Što se tiče izjave gospodina Blaževića, da je motiv za osnivanje Koordinacije bio taj da se otvori jedinstven žiro račun, smatram apsurdnim, jer svaka sastavnica koordinacije je Udruga i svaka Udruga koja je ustrojena u pravnom obliku ima svoj račun, pa se moglo, kao i prije, raditi po projektima pojedinih udruga koje su članice. Dakle, ovo što navodi gospodin Blažević zaista nema smisla.

Također me zanima: ima li Koordinacija u svom proračunu predviđena sredstva za sve članove predsjedništva prilikom odlazaka na obljetnice i službene sastanke, ili su ta sredstva rezervirana isključivo za predsjednika i tajnika?

Kod polaganja vijenaca, zar nije logično da se govori: „u ime Koordinacije braniteljskih udruga“, a ne: „predsjednik Koordinacije Antun Blažević“ ili „tajnik Stipe Modrić“ – bez spomena članica?

Ako je to Koordinacija na teritoriji Osječko-baransjke županije, koiko Udruga je u sastavu kordinacije van Grada Osijeka ? Ili je to Kordinacija Grada Osijeka ?

Znajući da na samoj teritoriji Grada Osijeka postoje 50 braniteljskih i stradalničkih udruga, a na regionalnoj razini Osječko-baranjske županije daleko više, koliko Udruga je iz sastava samog grada Osijeka, a koliko je članica van Grada Osijeka, kao recimo, Našica, Đakova, Donjeg Miholjca, Valpova, Belišća, Belog Manastira, da ne spominjem i općine?

Kad već govorimo o SJP „Orao“, imam dodatno pitanje za gospodina Blaževića. Javnosti često govori kako je ta postrojba sudjelovala u operaciji Maslenica. Po mojim saznanjima, SJP „Orao“ dobila je zapovijed za sudjelovanje, no ona je navodno uništena od strane nepoznate osobe. Budući da se postrojba nije odazvala, general Markač je intervenirao i tek nakon završetka operacije poslana je manja grupa pripadnika. Tadašnje zapovjedništvo bilo je smijenjeno, a gospodin Blažević postavljen za dozapovjednika – opet navodno bez odgovarajuće stručne spreme. Je li to točno?

Namjera ovog pisma nije osobna diskreditacija. Moja je želja, prije svega, govoriti u ime onih kojih više nema, ali i u ime živih branitelja – koji danas često šute i sjede u sjeni. Radi njih istina mora biti glasna, a ne politički montirana.

Za kraj, spomenimo i Dan obrane grada Osijeka – 5. prosinca. Gospodinu Blaževiću priznajem inicijativu za uvođenje tog datuma, no pitam: što Koordinacija čini da taj dan bude dostojanstveno obilježen? Prve godine obilježavanja isključivo se govorilo o Vukovaru nego o Osijeku. Posljednjih godina organizira se izložba fotografija i polaganje vijenaca, ali gdje su živi branitelji? Gdje su sadržaji koji bi obuhvatili njihove stvarne potrebe?

A što je s 28. lipnjem – Danom osječkih branitelja, Danom hrvatskih dragovoljaca Osječko-baranjske županije i Danom 106. brigade? Nazivam ga simbolično „Triple dan“. Osim mimohoda, koji je prošle godine vodio izvan grada – lijevom obalom Drave – nema sadržaja, nema srži.

Konačno, spominju se projekti „psihosocijalnog osnaživanja“ branitelja. Imam dokumentaciju iz prethodnih faza tih projekata, i mogu reći da su „vrhunski psiholozi“ bili osobe bez ijedne godine stvarnog staža u struci. Ako već danas, 34 godine nakon rata, braniteljima nešto treba – to je konkretna pravna i socijalna pomoć, a ne iluzija psihološke podrške. No, možda nije moje da o tome sudim?

Za kraj – potpuna podrška potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Ivanu Anušiću, branitelju iz Antunovca koji se s 17 godina priključio obrani. Ali pitam: na koji je točno način ministar Anušić „prisilno umirovljen“, kako to tvrdi gospodin Blažević? Ako znamo da je bio vojnik 3. gardijske brigade, koji je razlog njegovom prisilnom umirovljenju?

Gospodine Blaževiću, istina je važnija od osobnog ega i lojalnosti stranci. Istina je važnija od funkcija. I zbog mrtvih, ali i zbog živih – očekujemo odgovore.