OVO SU LOVCI NA SNAJPERISTE PO ZAGREBU! Klinci danas pričaju da je to mit: Mi doznajemo da je bilo i ranjenih
Snajperisti u Zagrebu tijekom Domovinskog rata, dio su sjećanja gotovo svakog stanovnika metropole iz tog doba. Ipak, kako vrijeme odmiče, ova se pojava sve više kategorizira kao “fantomska”, a korisnici Reddita otišli su dovoljno daleko da su snajperiste koji su plašili Zagrepčane – proglasili mitom.
AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr
“Malo stariji će se sjetiti da se početkom rata stalno bježalo i skrivalo od snajperista koji su pucali s nebodera, gotovo svaki neboder ili viša zgrada su navodno imali neprijateljskog snajperista. Svi se sjećaju tih snajperista, iako nikada niti jedan nije uhvaćen i nikada ni jedna osoba nije bila pogođena. Vrhunski posao tadašnjih obavještajaca, to bi bio moj zaključak”, poentira jedan od korisnika ove poznate Internet platforme.
Šulj: “Nema sumnje da se vatrenim oružjem širila panika”
No, Tomislav Šulj, povjesničar i djelatnik Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog Centra (HMDCDR-a), potvrdio je da nema nikakve sumnje da su na području Zagreba, u svrhu izazivanja panike tijekom ljeta i jeseni 1991., određene civilne osobe djelovale vatrenim oružjem. U to se, kaže nam, uvjerio pretražujući službenu dokumentaciju MUP-a, koji je tih kritičnih mjeseci bio pod svojevrsnom opsadom telefonskih prijava subverzivnih djelovanja i prijetnji.
Djelovanje tzv. Pete kolone po Zagrebu Šulj je istražio pišući knjigu o specijalnoj postrojbi Glavnog stožera HV-a bojni Frankopan, koja je tijekom rujna preuzela zadaću preustroja sustava osiguranja Hrvatske radiotelevizije na Prisavlju.
“Najčešći oblik prijetnji, kakvih se na području Zagreba u ljeto i jesen 1991. dnevno zaprimalo na stotine, bili su telefonski pozivi o postavljanju eksplozivnih naprava ili pozivi i pisane poruke o skorom napadu JNA ili fantomskih četničkih organizacija. Dobar dio tih prijetnji zabilježen je uostalom u službenoj dokumentaciji i izvješćima dežurnih policijskih djelatnika koji su zaprimali takve pozive. Naravno, te prijetnje bile su prvenstveno upućene u svrhu izazivanja nesigurnosti i nervoze, kako djelatnika policije tako i djelatnika javnih službi, poput primjerice na Hrvatskoj radioteleviziji”, otkrio nam je povjesničar Šulj.
Pucnjava po HRT-u
No, kaže on, osim izazivanja panike, već od ljeta, bilježe se i oružani incidenti, uobličeni uglavnom u pucnjavu vatrenim oružjem iz okolnih zgrada na Prisavlju, koje se tada još zvalo Šetalište Karla Marxa.
“Tako se, primjerice, 12. kolovoza 1991. bilježi slučaj da je u ranim jutarnjim satima ‘NN osoba iz pravca zgrade Šetalište Karla Marxa br. 8., 10 i 12, ispalila najvjerojatnije iz pištolja osam do deset hitaca u pravcu stražarskog mjesta broj 1, koje se nalazi na jugozapadnom dijelu kruga zgrade HTV-a.’ Kako su visoki časnici JNA povremeno prijetili da će objekti televizije biti napadnuti iz zraka ili da će biti zauzeti desantom padobranaca čelni ljudi Glavnog stožera HV-a, zajedno s čelnicima HRT-a, tijekom rujna 1991. procijenili su da nužno treba promijeniti sustav osiguranja jer dotadašnje osiguranje neće biti dostatno ukoliko bi JNA uistinu pokrenula napadajnu akciju specijalnim snagama. Nema sumnje da bi u razdoblju opće nesigurnosti zauzimanje objekata nacionalne televizije postao vrlo jak adut u rukama vrha JNA u naumu rušenja demokratskog poretka Republike Hrvatske, stoga je na te prijetnje trebalo gledati s velikim oprezom.”
Upravo iz tog razloga, doznajemo, proveden je temeljiti preustroj sustava osiguranja HRT- a pod nadležnošću bojne Frankopan, odnosno pod zapovjedništvom Mladena Mikolčevića – Padobranca. Okolno zemljište obrađeno je strojevima, poravnato kako bi mogućnost eventualnog pokušaja zauzimanja objekata bila svedena na minimum, a opasnost iz zraka prevenirala se uspostavom protuzračne obrane, odnosno postavljanjem topova 3/20 mm i lakoprijenosnih PZO sustava.
“Nikakav mit. Mog vojnika su ranili hici s nebodera”
“Šumoviti prostor prema rijeci Savi iskrčen je rovokopačima, nakon čega je izminiran. Na krov objekata postavljena je zaštita teških strojnica, a same zgrade i ulaze u kompleks zgrada čuvali su pripadnici bojne Frankopan i jedan vod pripadnika 1. brigade ZNG-a Tigrova”, objašnjava Šulj koji je zanimljive pojedinosti o događajima na Prisavlju opisao u knjizi “Bojna Frankopan” čiji se izlazak očekuje ovih dana.
Mladen Mikolčević – Padobranac, kaže kako se jasno sjeća tog perioda. Skeptično se osvrće na internet rasprave o “snajperistima kao mitu”, a kao čovjek pod čijim se vodstvom čuvali objekti HRT-a, s nama dijeli vrlo konkretne informacije:
“Budemo li se ovako odnosili prema našoj povijesti, jednoga dana sve će postati mit. To se nikako ne bi svidjelo mom vojniku koji je tada ranjen hicem, a koji je, po našim procjenama, ispaljen iz jednog od tri nebodera poznatim pod nazivom “Rakete”. Zagreb je tada bio pod uzbunom, u potpunom mraku, no svejedno smo otišli izvidjeti situaciju po tim neboderima i tamošnjim stanarima odaslali upozorenje. Nerijetko su i iz zgrade “Kockica” prema nama znali izbaciti hitac”, doznajemo od Padobranca, pravog svjedoka i sudionika tih događaja.
Svoje sjećanje podijelio je i Krešimir Raguž, bivši pripadnik bojne Frankopan:
Razgovor sa “Srbinom Stevom”
“U akciju na HRT išli su legionari koji su tamo upali i pričali na francuskom. Slave, Stanko Krešo, Zulu i Padobranac su to vodili, a išao je s nama i Davor Domazet – Lošo. Sjećam se da je akcija ostvarila priličan šok i da jedan dio djelatnika, koji očito nije bio lojalan ovoj državi, narednog dana više nije došao na posao. Bilo je to doba kada je i Zagreb bio ugrožen. Nadlijetali su zrakoplovi, oglašavane su zračne uzbune, provođena su zamračenja. Baš u tom razdoblju nekoliko puta događalo se da su neki stanari s okolnih nebodera za vrijeme uzbuna slali signale, signalna svjetla, pa čak i signalne rakete. Jednom su čak i pucali. Tu je bio kraj strpljenja. U jednu od zgrada osobno je otišao Padobranac, išao sam i ja s njim, tražili smo predsjednika Kućnog savjeta zgrade. To je bio neki Stevo, Srbin, bivše vojno lice. Padobranac je s njim ljubazno pričao, tražio da mu pokaže zgradu. No nasamo mu je vrlo jasno rekao da će biti u velikim problemima ukoliko se incidenti nastave. Nakon toga tamo više nije bilo problema takve vrste.”
“Čuli smo kako u vreće od pijeska udara metak”
O djelovanju oružjem po pripadnicima osiguranja objekata HRT-a svjedoči i Frankopan Sergej Matulić:
“Bilo je to jedno vrlo nesigurno razdoblje čak i za stanovnike glavnog grada. Nije se znalo koje će poteze povlačiti čelni ljudi JNA i postojala je opravdana bojazan da bi mogli izaći s tenkovima na ulice ili pak zauzeti nacionalnu televiziju, što je prvi potez kojeg se povlači u provođenju državnih udara. Iz tog razloga dobili smo zadaću da osiguravamo HRT, koji je pritom bio smješten točno između zgrada u kojima su živjela aktivna ili umirovljena vojna lica. Činjenica je da su po nama djelovali oružjem, no srećom bez posljedica. Primjerice, ja sam tijekom svoje dužnosti čuo kako u one vreće od pijeska, kojima smo se ogradili i zaštitili, kako u njih udara metak. Isto tako, kada je Zagreb zbog noćnih zračnih uzbuna cijeli bio u mraku, svojim sam očima vidio kako s najviših katova tih zgrada, netko ‘blinka0, vjerojatno signalizira crvenim svjetlima. Odradili smo blokade, pretrese tih zgrada, no iako nismo ništa našli, postupno su ta djelovanja prestala.“
