Malo je nedostajalo da Vukovar bude puna tri mjeseca pod okupacijom. A onda je osvanuo 87. dan u kojem su se ukazali ostaci grada zasutog pepelom i ulice prelivene nijemim, tužnim kolonama ljudi koji se nisu uspjeli spasiti probojem, a koji su nakon tromjesečne patnje u skloništima – svom gradu rekli konačno zbogom.

Prestravljeni starci, žene i djeca koja su uprtim pogledima u zemlju čvrsto držali vrećice u koje su na brzinu spakirali cijeli svoj život, nisu imali hrabrosti gledati oko sebe. Nisu željeli da im razbacani leševi kraj ceste budu posljednji prizor koji 18. studenog 1991. odnose iz voljenog grada, niti su imali hrabrosti svjedočiti odvajanju muškaraca, svojih očeva, braće, sinova i stričeva čije su žute Borovo gležnjače ukazivale na to da su hrvatski branitelji. Najmanje od svega željeli su se suočiti sa svojim dojučerašnjim susjedima srpske nacionalnosti s kojima su do zadnje sekunde u podrumima dijelili kruh. Strah od upiranja njihova izdajničkog prsta, bio je veći od ičega jer je za prokazane Hrvate najčešće značio trenutačnu smrt. Upravo ta nehumana gesta srpskih pojedinaca koji su odmah po ulasku srpske paravojske u središte grada, prognanim je Vukovarcima i danas “rak-rana”.

Susjedi ih poslali u smrt

Da je uistinu bilo tako, svjedoče brojni video zapisi od kojih je najpoznatiji onaj na kojem Jelica Janković i Nada Todorović četnicima nabrajaju imena Hrvata koji su im se na bilo koji način “zamjerili”. Svi Hrvati čija su imena izgovorile ove dvije žene, ubijeni su osim Ivana Korača koji se sigurne smrti spasio odlaskom u proboj, iako je u tom pokušaju zarobljen i odveden u logor. Korač danas kao časnički namjesnik i 80 %-tni HRVI živi u Crikvenici, ali se Jelice Janković i danas dobro sjeća.

“Ona je bila moja susjeda i pouzdano znam da joj ništa nije nedostajalo u skloništu. Nakon rata u Vukovaru se zaposlila u gruntovnici, a zatim se odselila u Švicarsku. Mislim da je tamo i umrla. Kada dođem u Vukovar, tu i tamo sretnem njezinu kćer koja je ostala u majčinu stanu. Za Nadu Todorović sam siguran da je život nastavila u Srbiji… Ona je također bila moja susjeda iz zgrade”, kaže Korač kojem je dan pada Vukovara obilježen susretima sa srpskim susjedima.

“U proboju me zarobio moj susjed Slavko s petog kata. Nije imao milosti, pa sam zbog toga na devet mjeseci završio u Šidu, Sremskoj Mitrovici i Beogradu. A u Sremskoj Mitrovici nam je na raspoznavanje došao Mitić Milan, također moj susjed. Ništa nije učinio za nas, samo nas je gledao.” Jelice koja je na dan pada pokazala nečovječnost prema ljudima s kojima je živjela cijeli život, sjeća se i hrvatski branitelj Damir Maduna.

“Naravno da sam je zapamtio. Hranili smo je tri mjeseca u atomskom skloništu na Olajnici, a da joj pritom nitko nije rekao niti jednu lošu riječ. Na kraju je izdala one koji su je ta tri mjeseca hranili. Jedva je dočekala ‘oslobodioce’’da upre prstom u one koji su je čuvali.”

Kaos pred bolnicom

Posebno traumatični događaji u danu pada Vukovara odvijali su se pred bolnicom prepunom ranjenih branitelja i civila, a pred koju je osobno došao Veselin Šljivančanin zajedno s pripadnicima JNA i srpske paravojske u čijim su se redovima nalazili krvožedni dobrovoljci – pripadnici brojnih četničkih odreda. Dramatičan ulazak u bolnicu i iznošenje poluživih ranjenika na nosilima, dobro pamti Tomislav Orešković, pripadnik vukovarskih Žutih mrava koji je teško ranjen čekao da i on dođe na red. Zašto su ga četnici preskočili, te kako to da i on nije završio na ovčarskom stratištu, nejasno je i samom Oreškoviću.

“Počeli su iznositi ranjenike na nosilima, čak i one najteže… Nisam točno znao što će se tim ljudima dogoditi, ali sam se bojao najgoreg. Ležeći onako ranjen, čekao sam da pokupe i mene. Sjećam se da je pored mene stajala časna sestraNo, to se iz nekog razloga nije dogodilo. Jednostavno su me preskočili”, kaže ovaj vukovarski heroj koji je tek naknadno, kada se doznalo za masovnu grobnicu na Ovčari, shvatio da na taj dan može slaviti drugi rođendan.

Pred bolnicom je tada zajedno sa svojim 16-godišnjim sinom stajala i Irena Kačić koja je mislila da nakon smrti njezina supruga vukovarskog zapovjednika Petra Kačića više ništa ne može izgubiti. Bila je posve sigurna da su četnici u potrazi za vojno sposobnim muškarcima, te da njoj i njezinom sinu Igoru nitko neće nauditi. No, dogodilo se najgore:

“Veselin Šljivančanin mi je sina doslovno iščupao iz ruku. Pokazivala sam mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu, objašnjavala da ima samo 16 godina, molila da ga ne odvajaju od mene. No, Šljivančanin je samo hladno odgovorio da će to provjeriti. Zaista sam vjerovala sam da će ga pustiti, čak sam mu na odlasku naivno dala nešto novaca da ima pri ruci. Naknadno smo čuli da je na Ovčari bio izdvojen u skupinu koju su planirali pustiti, ali je jedan od naših bivših susjeda prepoznao Igora i rekao da ne može. Tamo je i ubijen. Pretpostavljam da mu je presudilo to što je bio sin jednog od zapovjednika obrane Sajmišta”, kaže majka najmlađe žrtve Ovčare.

Preživio Ovčaru

Istovremeno s deportiranjem ranjenika iz bolnice koji su sa šest autobusa odvezeni na Ovčaru, po gradu su se bez ikakve kontrole događala masovna strijeljanja Hrvata koji su bili optuživani od svojih susjeda, pripadnika srpske nacionalne manjine. JNA je sudbinu hrvatskih civila, ranjenika i zarobljenih branitelja potpuno prepustila paravojnim srpskim formacijama koje su ubijale po vlastitom nahođenju. Jednako tako, četničke jedinice preuzele su inicijativu i na samoj Ovčari koju su pretvorili u najveće masovno stratište nakon 2. Svjetskog rata. Dragutin Berghofer jedan je od petorice ljudi koji su preživjeli Ovčaru.

“Ljudske živote tada su spašavali bizarni detalji ili sam Bog. Mene je prepoznao i spasio sin doktora Ivankovića koji je tada bio rezervist JNA. Njegov je otac do rata bio ugledni šef kirirgije, a onda je i on u tom ratnom ludilu doživio svojevrsnu nepravdu, pa je napustio Vukovar. Bio je iznimno dobar čovjek… Svi koji su preživjeli Ovčaru danas su pokojni, osim mene i Vilima Karlovića”, kaže Dragutin koji do danas nije zaboravio brutalne prizore s Ovčare na kojoj je pogubljeno više od 200 hrvatskih civila i vojnika.

Ubili mu kćer i bacili na smetlište

“Iz bolnice su nas do Ovčare prevozili autobusima zrenjaninskih registracijskih oznaka. Već putem su neke izveli i zaklali. Nisam mislio da nas odvoze na ubijanje jer inače to ne bi činili pojedincima po putu. Bio sam šokiran zvjerstvima… Kad smo došli, čekao nas je špalir duži od deset metara. Tukli su nas štapovima, boli noževima… Udarali su čime su stigli. Mene je odmah po izlasku iz autobusa opljačkao jedan vukovarski klošar čijoj sam majci posuđivao novac, a drugi me je tako jako udario šakom u glavu da mi se krv odmah počela slijevati. Svi smo bili pretučeni i prestravljeni… Svi smo plakali, a osobito kada sam vidio što rade francuskom dragovoljcu Jean Michel Nicolieru”, ispričao je Berghofer, jedan od dva živa svjedoka zločina na Ovčari koja nije njegova jedina niti najveća tragedija. Naime, u Vukovaru je zatočena, silovana i ubijena njegova 27-godišnja kćer Vesna. Nakon ubojstva je, kaže, pronađena bačena na smetlište. Jedan od onih koji su je odveli iz kuće je Pavle Cvijanović.

“Tog Pavla smo ja i moja obitelj hranili sve do 17. studenog, a onda je to učinio mojoj kćeri. Nakon svega što sam prošao, plačem samo zbog nje i samo mi ona dolazi u san.”

Osim što su četnici iz bolnice odvajali ranjenike i odvodili ih na Ovčaru, veliki dio civila koji se tamo zatekao kao na “najsigurnijem mjestu u Vukovaru” neprijateljskim je kamionima prebačen u sabirni centar udaljen oko tisuću metara dalje. U zloglasni Velepromet na kojem je mučki ubijeno 700 ljudi. Upravo tamo, nakon što je spašen sa Ovčare, odveden je i Dragutin Berghofer, a s njim i ostala četvorica kojima se posrećilo da ne završe u najvećoj masovnoj grobnici Domovinskog rata. U Velepromet nakon kojeg će preživjeli zatočenici biti prebačeni u srpske logore, iz bolnice je doveden i snimatelj HRT-a Srećko Bačun, rođeni Zagrepčanin koji je u to doba izvještavao iz Vukovara.

Pakao Veleprometa

“Grad je padao sistematski… Za razliku od općeg mišljenja kako se sve dogodilo 18. studenog, veliki broj zločina dogodio se u danima koji su uslijedili. Ubijanja su se nastavila 19. i 20. studenog, a među brojnim zarobljenicima koji su iz bolnice dovezeni na Velepromet – našao sam se i ja”, doznajemo od Bačuna koji i danas radi kao djelatnik HRT-a u Zagrebu. Po njegovim riječima, Velepromet je bilo mjesto “apsurdnog nasilja” i strahota koja su zdravom razumu potpuno neshvatljiva.

“Do Veleprometa kamionima su nas prevoziči isključivo vojnici JNA, no tamo su nas preuzimali četnici. Odvajali su Srbe od Hrvata, a mene su odmah identificirali kao djelatnika Hrvatske televizije I onda je počelo… Izboli su mi noge bajonetama i onda jednu propucali da ne pobjegnem, slomili su mi vilicu i rebra… Satima su me zvjerski mučili, a onda su me odvukli u tzv. ‘hangar smrti’ uz prijetnje da će me zaklati. Tamo su me tjerali da iz Biblije čitam ‘Molitvu za mrtve’”, s užasom se prisjeća Srećko Bačun.

Iako je svjedočio brojnim ubojstvima, brutalnost koju je bio prisiljen gledati nad jednim hrvatskim braniteljem odvedenim iza hangara – nikada neće zaboraviti.

“Bio je gol i razapet na tim paletama. Potpuno krvav i polusvjestan pijanih četnika koji su ga okružili s bajonetama u rukama. Jedan od njih mu je prišao i kastrirao ga. U isto vrijeme dok je on vrištao, oni su se smijali”, opisuje svoju kalvariju ovaj Zagrepčanin koji je radeći svoj posao upao u vihor najcrnjeg oblika rata, a iz kojeg je izašao tek po izlasku iz srpskog logora u koji je bio otpremljen nakon Veleprometa.

Djeca izvučena iz podruma i potjerana u odlazeću kolonu, na ovaj su užas gledala kroz posebne “naočale”. Svoja sjećanja uglavnom opisuju kao nestvarna i maglovita, tupa i bez pretjeranog straha. Iako su oko sebe promatrali sijanje smrti i ubijanje njima bliskih ljudi, pomirljivo su nastavljali koračati izdvajajući sasvim neobične trenutke kao najstresnije. Jedan od dječaka koji je nakon tromjesečne trpnje i straha toga dana koračao u neizvjesnost, tada je imao samo 13 godina. Bivši novinar Mario Duspara kaže da se rasplakao tek kada je započela predaja jer je bio ljubomoran na to što “naši vojnici izgledaju kao odrpanci, a njihovi kao da su ispali iz filma o Rambu”. Sada kada je i sam otac 13-godišnjaka, Duspara kaže.

Pad grada kroz oči dječaka

“Trideset godina je prošlo i sada imam trinaestogodišnjeg sina. On i kćer žele sa mnom otići u kolonu sjećanja, žele čuti kako je onda to sve bilo. Ne mogu im to opisati kao što nisam mogao ni djeci u školi Otokar Keršovani. Siguran sam da se ni oni ne bi bojali kao ni ja i da bi sve shvatili kao što sam i ja. Ali pobijedili smo. Neće morati”, doznajemo od Vukovarca koji na poseban način opisuje proživljeno.

“Davno je to bilo, imao sam nepunih 13 godina i možda sada lažem sam sebe, ali ne bih rekao da sam osjećao strah kada je Vukovar padao prije 30 godina. Pamti čovjek te osjećaje bolje nego današnji ručak. Nije me bilo strah jer mi je izgledalo da se nitko oko mene ne boji. Svi smo se išli predati koračajući ulicom, ni manje ni više, nego ulicom JNA. Civili i garda, svi smo znali da nas čeka bijes pobjednika i gorčina poraza. Svi smo bili ‘mi’. Ima nešto moćno i jezivo u tome kada vojnici, djeca i babe zajedno koračaju prema uperenim cijevima mitraljeza na oklopnim vozilima neprijatelja kojeg mrzite više nego što volite živjeti. Stupali smo polako kao roboti, tupi, puni prezira prema onima što su nas bombardirali i kukavički napadali”, kaže Mario Duspara prisjećajući se situacije sa jednim braniteljem.

“Jauci su bili stravični”

“Fiksiranog pogleda, gardist je šljapkao u očito prevelikim čizmama, u prljavom donjem dijelu sive trenerke obučene preko hlača. S kožnog opasača bacio je u jarak plastične crne ručne bombe i nož dvjestotinjak metara ranije. Sve na njemu je bilo odrpano, osim zelene gardističke vojne veste pod nekakvim kožuhom. Skinuo je pogled sa zlokobnog pušača, pa starijoj ženi s maramom na glavi tutnuo papir s brojem telefona. Očito nije bio iz Vukovara, recitirao joj je što piše, a to je imalo pozivni broj koji sam zaboravio, kao i ime koje je rekao. ‘Ako izađete, javite se mojima’, rekao je. ‘Recite da sam bio živ’. Bilo mi je smiješno kako joj persira, neuglednoj babi u marami koju vjerojatno nikad više neće vidjeti. I ta riječ ‘bio’. Bio sam živ. Onako unaprijed, pomireno s tim da će to ‘bio’ uskoro biti baš tako i nikako drugačije. Onda se okrenuo i nastavio pričati s nekim. Bez drame, umorno i šturo, kao da su u redu za karte u kinu…” Duspara je pet dana nakon izlaska iz Vukovara konačno bio u zagrebačkoj hotelskoj sobi, na suhom I toplom, istuširan nakon mjesec dana. No, u tih pet dana vožnje autobusom, svjedočio je stravičnim prizorima. Od toga da je jednu noć prespavao u hangaru na Ovčari, odmah pored onog iz kojeg su izvlačeni i ubijani ranjenici čije je krikove slušao cijelu noć, do stajanja u Adaševcima, mjestu u Srbiji blizu Šida, na odmorištu uz autocestu Zagreb-Beograd.

“Nitko se nije pomaknuo kad su došli Beli orlovi i počeli izvlačiti ljude iz autobusa. Nismo se usudili ni gledati, samo smo ljude iz Crvenog križa koji bi povirili u bus tu i tamo upozoravali na krv koja je prekrivala beton. Ne znam jesu li ikog ubili jer nisu pucali. Ali jauci su bili stravični…”.

Vukovar je prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata i smatra se najvećom hrvatskom tragedijom u brojkama. Velikosrpski agresor na grad je ispalio više od 6,5 milijuna projektila. Točan broj vukovarskih žrtava još uvijek je nepoznat. Danas se govori da je u Vukovaru poginulo oko 1000 hrvatskih branitelja te oko 3000 civila. Tijekom vukovarske ratne kalvarije je ubijeno 86 djece, od čega je 54 djece bilo mlađe od 10 godina. U Vukovaru je, također, pronađena masovna grobnica u kojoj su pronađeni  ostaci više od 1.200 osoba.