PAD ŠKABRNJE

Dana 18. 11. 1991. u 7 i 30 počeo je napad na moju Škabrnju, na moju Hrvatsku, na naš Vukovar, na nas Hrvate sa željom da nas unište, ali im to nije uspjelo jer smo mi Hrvati tvrd orah.

To jutro dok smo spavali u podrumu mog strica Slavka Šegarića nismo ni slutili kakvo nam se zlo sprema. U tom podrumu su spavali: Željko Šegarić, Ivica Bilaver, Stana Vicković, Joso Miljanić, moj djed Krsto Šegarić, baka Luca Šegarić i ja.

Negdje oko 7 i 30 izašao sam iz podruma da obavim nuždu te sam primijetio da se naši branitelji raspoređuju po rovovima i kućama. U daljini se čula jaka buka motora tenkova koji su dolazili iz pravca Zemunika Gornjeg i Biljana Donjih. Naslutio sam da to nije dobro te sam otrčao probuditi svog oca Milu Šegarića te susjeda Tomislava Rogića koji su spavali u kući Slavka Šegarića jer su bili na straži. Tek sad shvaćam da ih nisam odmah probudio, sigurno bi ih četnici zarobili i likvidirali. Krenuo sam u podrum gdje je radio emitirao vijesti o velikoj borbi za Vukovar, a mi ni slutili nismo da nas čeka ista sudbina. U jednom trenutku je nestalo struje i nastao je muk. Potom se čuo udarac granate u kuću mog strica Slavka Šegarića i odjednom je počela jaka rafalna paljba te sve jači udari granata oko našeg podruma i u kuću. Izvana je dopirala vika ljudi sve bliže i bliže te u jednom trenu i na katu iznad nas. Tada je netko počeo lupati po vratima i vikati da otvorimo jer će baciti bombu. Joso Miljanić je viknuo da ne bacaju bombu jer su žene i djeca u podrumu, zatim je otvorio vrata, a vojnici JNA su ušli u podrum, pretresli Josu Miljanića te cijeli podrum tražeći oružje. Joso Miljanić je izveden iz podruma te je od njega zatraženo da im pokaže tko je vlasnik te i okolnih kuća. Nakon toga Joso je vraćen u podrum te nam je rečeno da ne izlazimo dok traje borba i da ćemo biti pošteđeni s napomenom da su oni pripadnici JNA. Neko vrijeme je vladala tišina, a onda su počele naše muke i tragedija. Došli su naši susjedi Srbi - četnici koji su vikali :„Izlazite, ustaše, da vas koljemo!“ Najprije je izišao Joso Miljanić, zatim Stana Vicković, moj djed Krsto Šegarić i mi djeca. Dok sam izlazio iz podruma kao zadnji, začuo sam rafal ispred podruma i ugledao četnika koji je pucao. Nisam ni slutio da je taj četnik ubio moju baku Lucu. Tu ispred podruma Slavka Šegarića pogubljeni su Stana Vicković i Joso Miljanić ispred nevinih očiju nas djece. Četnici su se tada počeli smijati i govoriti kako će nas sad klati te su nas postrojili uz kuću kako bi nas strijeljali. Odjednom se začuo glas jednog oficira JNA koji je povikao da se ne ubijaju žene i djeca. Sada shvaćam da nam je baš taj oficir spasio život.

Tada sam začuo jauk mog djeda kojeg su mučili, a ja sam ih molio da ga ne tuku i da ga ne ubiju. Onda sam vidio kako mu je jedan četnik pucao u potiljak. Djed je nakon toga pao, a četnik je rekao: „Jedan ustaša manje.“ Bio je to četnik po imenu Đuro Kosović iz Smokovića kojem je moj djed prije davao hranu dok je radio na kući strica Stipe Šegarića, a njegova se djeca igrala s nama. Taj isti me ispitivao tko mi je otac te koje oružje ima . Tu sam primijetio medicinsku sestru Zoranu Banić koja se ponašala kao najveći krvnik te je stalno govorila da ustaše treba klati.

Nas trojicu dječaka su vratili u podrum da tražimo oružje te smo morali okretati madrace, a na jednom od tih madraca je bila moja baka Luca koju je ubio četnik koji mi je bio poznat iz susjednog srpskog sela. Dok sam dizao madrac, osjetio sam da su mi ruke mokre jer su bile od krvi moje bake koja je ležala na madracu. Dok ovo pišem, vraćaju se sjećanja na to jutro kad nisam ni slutio da ću u jednom danu izgubiti djeda, baku, susjede i rodbinu. To jutro ležao sam s njima, zagrljen od bake i djeda , a ne sluteći da nam je to posljednji zagrljaj.

Ivica, Željko i ja krenuli smo prema raskrižju Krčmetina i vidjeli smo kako gore kuće Mile Bilavera, Stojana Vickovića i njegovog sina Stanka Vickovića koji je ubijen u drugom podrumu. Tu se nalazila Nada Pupovac te je ona odvela Željka u pravcu podruma i nakon nekog vremena ga vratila, a on je bio u stanju šoka. Ivica je bio ranjen u nogu, a tzv. medicinske sestre nisu mu htjele pomoći, već su govorile da smo mi Tuđmanovi i gdje nam je sad Franjo Tuđman. Na tom raskrižju su nas ispitivali gdje nam je oružje i što mi otac zadužuje od oružja. Dovezen je plavi kombi u koji su nas utrpali kao stoku, a unutra je bilo razno lovačko oružje gdje sam prepoznao dvije lovačke puške, jedna je bila mog djeda a druga od oca. Pri prolasku kroz Gornji Zemunik u zaseoku Prendže jedna je baka prelazila cestu, a vozač i suvozač su iskočili iz vozila kako bi ju zarobili. Kad su je uhvatili, dovezli su je kod kombija i počeli ispitivati poznaje li nas na što je ona odgovorila da nas ne poznaje kao ni mi nju. Dok smo prolazili kroz Trljuge i Biljane Donje ljudi su bili u svojim domovima i ništa nije dalo naslutiti da se vode borbe u Škabrnji.

Pri dolasku u selo Donje Biljane dočekali su nas civili, vojska, djeca i počeli su nam prijetiti da će nas ubiti jer smo mlade ustaše. Željko i ja smo ostali u mjesnoj školi, a Ivicu su odvezli u bolnicu u Benkovac jer je bio ranjen. U školi su nas maltretirali razni vojnici, četnici, civili te nam se izrugivali da smo ustaše i da će nas strijeljati ispred škole. Dok smo čekali u prostoriji, začula se vika ispred škole te sam pogledao kroz prozor što se vani događa. Jedan vojni transporter je dovezao moje rođake i susjeda Budu Šegarića, Miljenka Šegarića i Petra Rogića kojemu je glava bila raskrvarena. Mještani Biljana su počeli tući svu trojicu zarobljenika , te su ih na kraju likvidirali. Maknuo sam se od prozora jer nisam mogao podnijeti mrcvarenja i maltretiranja. Kasnije su dovezli Denisa Gurlicu koji je isto bio zarobljen i svjedokom ubojstava u podrumu Marka Brkića. Nakon toga odvezeni smo u mjesto Smilčić gdje su nas ukrcali u kamion hladnjaču vezanih ruku. Tu su nas ispitivali nekoliko sati. U nekim smo trenutcima ostajali bez kisika jer je hladnjača bila hermetički zatvorena.. Jedan je četnik pitao za mog ujaka te je rekao da će mu se krvi napiti te da bi nas s guštom zaklao. U večernjim satima su nas odvezli u grad Benkovac, u milicijsku postaju gdje su nas opet ispitivali i maltretirali njihovi milicajci. Prijetili su da će nas sve poklati ako ne kažemo gdje se nalazi oružje u Škabrnji. Nakon toga odvezeni smo u vojarnu gdje sam našao majku, rodbinu i susjede koji su bili u šoku jer su izgubili svoje najmilije. Prevezeni smo u Dječji vrtić Benkovac gdje smo i prespavali. Tu su večer dolazili srpski novinari koji su uzimali izjave naših mještana i okrenuli priču da su ustaše pobili mještane Škabrnje i zapalili selo. Ujutro su nas ukrcali u autobus i odvezli u Pristeg na liniju razdvajanja te su nam lagali da nas naši neće preuzeti u Biogradu, a da je Zadar pao u srpske ruke. U tom trenutku je Frane Šegarić, dijete od tri godine, digao dva prsta i tada je jedan četnik koji je to vidio sjeo na protuavionski top i okrenuo ga prema nama u autobusu, ali srećom je spriječen. Iskrcali smo se iz autobusa i krenuli pješice prema hrvatskim položajima. Dok smo hodali, vidjeli smo našu vojsku kao leži u kanalima i pokazivali su nam da požurimo prema hrvatskoj strani gdje smo ušli u naš autobus i otišli u pravcu Biograda i Zadra.

Isječak iz knjige  "KRHOTINE DJETINJSTVA"