Partizana nikad manje, a moralne ucjene nikad više

Kako se kroz naizgled bezazlen poziv na akademiju proizvodi narativ ugroze i ideološko dociranje društvu koje je nastalo u Domovinskom ratu

U trenutku kada bi hrvatsko društvo trebalo pokazivati povijesnu zrelost i jasnoću oko vrijednosti na kojima je nastala suvremena hrvatska država, pojedine antifašističke udruge ponovno posežu za provjerenim obrascima ideološke mobilizacije. Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske te Zagrebačka udruga antifašista i boraca antifašista, povodom obilježavanja obljetnice formiranja partizanskog korpusa iz Drugog svjetskog rata, ne nude povijesni dijalog, nego svjesno konstruiraju narativ društvene ugroze.

Poziv na ovu svečanu akademiju, koji je posljednjih dana kružio među članovima antifašističkih udruga, došao je i do nas. U njemu se, uz organizacijske napomene o radnom danu, povoljnijim vremenskim prilikama i kapacitetu dvorane Gradske vijećnice, navodi i potreba odaziva „obzirom na širu društvenu klimu u RH i napade desnice na antifašizam“. Ta formulacija nije slučajna niti bezazlena. Riječ je o političkom signaliziranju kojim se tehnički poziv pretvara u ideološku poruku – bez dokaza, bez konkretnih primjera i bez ikakve odgovornosti prema javnom prostoru.

Pojam „šire društvene klime“ ostaje namjerno neodređen, dok se „desnica“ kolektivno proglašava prijetnjom. Takav pristup ne opisuje stvarnost, nego je aktivno proizvodi. Umjesto da se antifašizam tretira kao povijesna činjenica vezana uz konkretno razdoblje 20. stoljeća, on se koristi kao politički štit i sredstvo mobilizacije, pri čemu se svaka kritika automatski proglašava napadom. Time se ne štiti demokracija, nego se svjesno produbljuju društvene podjele.

Posebno je indikativno da se ovakav narativ ugroze uporno održava više od osamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u državi koja nije nastala iz partizanskog pokreta, nego iz obrambenog Domovinskog rata. Dok je broj živućih sudionika Narodnooslobodilačke borbe danas sveden na simboličnu razinu, njihov se politički značaj u javnom diskursu pokušava umjetno povećati. Rijetki preostali sudionici koriste se kao moralni alibi za održavanje ideološkog kontinuiteta koji nema stvarno uporište u suvremenoj Hrvatskoj.

Problem ovakvih događaja nije u samom obilježavanju povijesnih datuma, nego u poruci koja se kroz njih šalje. Hrvatski branitelji, koji su u krvi i razaranju stvorili temelje neovisne države, sustavno se guraju na margine, dok se politički diskurs vraća u 1945. godinu. Time se ne čuva povijest, nego se pokušava nametnuti ideološki okvir koji je hrvatski narod već jednom odbacio na demokratskim izborima i obranio na bojišnici.

Kada se antifašizam prestane tretirati kao povijesna činjenica, a počne koristiti kao moralna poluga protiv političkih neistomišljenika, tada on prestaje biti vrijednost i postaje sredstvo podjele. U tom kontekstu, tvrdnje o „napadima desnice“ ne govore ništa o stvarnim prijetnjama demokraciji, ali puno govore o potrebi da se društvu stalno iznova servira imaginarni neprijatelj kako bi se opravdala vlastita relevantnost.

Hrvatska danas ne živi u poratnom vremenu niti u jednopartijskom sustavu. Ona živi u državi nastaloj demokratskom voljom građana i obranjenoj žrtvom hrvatskih branitelja. Svaki pokušaj da se ta činjenica relativizira, potisne ili zamijeni ideološkim mitovima iz sredine prošlog stoljeća ne predstavlja brigu za povijest, nego potrebu za političkom kontrolom sadašnjosti.

A on, ma koliko se grčevito predstavljao kao vječan i nedodirljiv, ostaje ideološka konstrukcija prošlog stoljeća koja nema nikakvo pravo docirati društvu nastalom iz Domovinskog rata.