PARTIZANI SU SAMO SRBIMA DOPUŠTALI VJERSKE SLOBODE, A POSEBAN SU SENTIMENT GAJILI PREMA ČETNICIMA

01.03.2020. 12:23:00

Ateistička ideologija prema kojoj su religije bile "opijum za narod" (prema poznatoj izreci Karla Marxa) i nije priznavala postojanje Boga, bila je temelj komunističkog svjetonazora i jedno od osnovnih načela njihovog revolucionarnog pokreta. Komunistima je svaka religija bila smetnja jer su uspostavljali svoju u čijem su središtu bili njihovi "bogovi" (Karl Marx, Friedrich Engels, Vladimir Iljič Lenjin, Mao Ze Dong, Josip Broz Tito itd.).

U Titovim partizanskim postrojbama je, primjerice, jedna od omiljenih pjesama bila ona: "Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga". Njihova mržnja prema Katoličkoj crkvi je općepoznata i to se čak ne treba posebno elaborirati.

No, Srbi-pravoslavci su imali povlašten položaj i njihovo je pravo na "zadovoljavanje duhovnih potreba" i u toj nevjerničkoj vojsci bilo poštivano.

Na drugoj strani, u doslovnom smislu riječi bilo je nezamislivo da bilo tko spomene a kamo li pokuša provesti u djelo koncepciju vjerskih sloboda za katolike, muslimane ili koju drugu konfesiju. Uostalom, masovni partizanski zločini nad katoličkim svećenstvom, rušenje, pljačka i oskvrnuća katoličkih crkava tijekom rata, kao i poslijeratni teror prema katolicima i njihovom kleru, jasno govore o tom dvostrukom mjerilu.

Bivši četnik pop Vlado Zečević "duhovnik" za Srbe - pravoslavce

 Primjerice, srpski pravoslavni pop Vlado Zečević bio je najprije četnički komandant (koji je krajem 1941. godine prebjegao na stranu partizana u Srbiji s navodno "svojih 500 četnika") a potom postao partizan s krstom na kapi. Postavljen je na mjesto "referenta za verska pitanja" u Vrhovnom štabu, a kasnije zauzimao važna mjesta (zamjenik Valjevskog partizanskog odreda, član Vrhovnog štaba NOV i POJ, član Izvršnog odbora AVNOJ-a i povjerenik Vjerskog odsjeka Prvog zasjedanja AVNOJ (dakle, Srbi su imali i svoj "Vjerski odsjek"), član Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i povjerenik za unutrašnje poslove), iako nikad nije pristao skinuti pravoslavni krst s kape (u najboljoj varijanti, petokraku je nosio ispod krsta - kao gore na slici), a član KPJ je postao tek krajem 1942. godine (ako je vjerovati komunističkim izvorima).

Dakle, u toj ateističkoj komunističkoj vojsci koja je suštinski bila (u teorijskom i praktičnom smislu) oštro i nepomirljivo suprotstavljena Bogu i vjeri, štoviše težila iskorjenjivanju vjere i religije, čovjek je kao bivši četnik nosio pravoslavni križ na kapi (u kasnijoj fazi stavljao ga je iznad petokrake) i zadovoljavao "duhovne potrebe" Srba - pravoslavaca i to na legitiman, institucionalni način, a uz to zapovijedao partizanskim postrojbama i obnašao niz odgovornih dužnosti u tijelima partizanske "revolucionarne vlasti".

I nakon svršetka rata, Zečević se nalazio na brojnim funkcijama: ministar unutarnjih poslova u Vladi FNRJ; ministar građevina i prometa u Vladi NR Srbije (1952-1953); predsjednik Saveznog vijeća Savezne narodne skupštine (1954-1960); predsjednik Odbora za organizaciju vlasti i upravu Savezne skupštine; član Saveznog izvršnog vijeća (od siječnja 1953. godine); zastupnik republičke Ustavotvorne i Savezne narodne skupštine, član Saveznog odbora SSRNJ, Predsjedništva Saveznog odbora SUBNOR itd., itd. Imao je čin pričuvnog pukovnika JNA. Nakon što je umro (26. listopada 1970. godine), pokopan je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Upravo je slučaj popa Vlade Zečevića očiti dokaz kakva je "ravnopravnost" naroda njegovana među komunistima i partizanima koji su se pozivali na nacionalne slobode i obećavali ih svima samo ne bi li omasovili svoj pokret. Hrvati kroz cijelo vrijeme rata nisu smjeli ni spomenuti da se, primjerice, bilo koja postrojba (odred, brigada, četa itd.) imenuje prefiksom "hrvatska/hrvatski" - ali je to Srbima i Crnogorcima to bilo dopušteno; nikomu od pripadnika drugih naroda i vjera nije napamet padalo postaviti pitanje svojih vjerskih sloboda - ali Srbi su u ateističkoj vojsci koja se borila protiv Boga a religiju smatrala najvećom opasnošću po svijest i moral naroda imali to čak institucionalno riješeno!

I ovo je samo vrh ledenog brijega. Ništa se nije događalo slučajno.

Od zajedničkih "komiteta" s ustašama do ratnog saveza s četnicima

 U pitanju je više nego benevolentan, čak blagonaklon odnos komunista i partizana prema četnicima (i to od samoga vrha: Tita, Rankovića, Đilasa, Čolakovića, Pijade, Kardelja i drugih), pa i zločinima što su ih ovi vršili. Postoje brojni zapisi koji o tomu govore (i to iz pera njihovih najistaknutijih dužnosnika, poput Rodoljuba Čolakovića, Adila Zulfikarpašića, Milovana Đilasa, Svetozara Vukmanovića Tempa i drugih) iz kojih je posve vidljivo da su partizani primali četnike vrlo lako u svoje redove tijekom cijeloga rata iako su znali kako "njihovi prelasci nisu definitivni i da će prvom prilikom opet promijeniti stranu" (što se na više mjesta ponavlja u tim zapisima). Primali su ih čak i poslije velikih pokolja - iako su jako dobro znali za njihove masovne zločine nad Hrvatima i muslimanima - i mnoge od najvećih četničkih koljača postavljali za komandire i komandante. Išli su tako daleko, da su formirali i posebne "dobrovoljačke srpske odrede" u kojima su svi listom bili bivši četnici (koji ne rijetko nisu htjeli nositi ni petokrake - do pred kraja rata!). I nitko ih nikad nije pitao koliko su ljudi, žena i djece poklali, niti su kažnjavani zbog svojih zlodjela! Bili su jednostavno prešutno amnestirani a ti masovni zločini su ostali nekažnjeni.

Zar se onda treba čuditi njihovoj suradnji (od Srbije u ljeto i jesen 1941. godine, preko zapadne Bosne, Like, Banovine i Korduna od svibnja/srpnja 1941. nadalje, pogotovu u prve dvije godine rata - do istočne Bosne gdje su surađivali gotovo tijekom cijelog rata)? Treba samo pročitati Zapise iz oslobodilačkog rata Titovog prijatelja i političkog komesara partizanskih odreda za istočnu Bosnu Rodoljuba Roćka Čolakovića pa da se shvati što se po tom pitanju događalo. Najveće zločince i četničke koljače podvrgavalo se (navodnom) "preodgoju" (držanjem političke nastave!), nakon čega su primani kao "borci" ili zapovjednici, a opraštano je i onima koji su više puta mijenjali strane!?

I je li čudno što su Tito i njegova vrhuška u tri navrata davali kolektivnu aboliciju četnicima (kolovoza i studenoga 1944. i siječnja 1945. godine) koji su po svršetka rata nastavili s klanjem i ubijanjem Hrvata na Križnom putu, Bleiburgu, Macelju, Jazovki, u Mariboru, Hudoj jami i na tisućama drugih stratišta - ovoga puta obrijanih brada i pod petokrakom?

I na kraju, znamo li sve to, treba li se čuditi činjenici da je četnički vođa Draža Mihailović uhićen gotovo punu godinu poslije svršetka rata (12. ožujka 1946. godine) iako se jako dobro znalo gdje se krije i što je kompletna njegova "vlada" pošteđena strijeljana i osuđena na vremenske kazne - dok se prema ustašama i domobranima (pa i njihovim obiteljima) nije imalo milosti!?

Korijene takvog odnosa vrha KPJ prema četnicima treba tražiti u najbližem Titovom okruženju gdje su glavnu riječ vodili pro-srpski kadrovi: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Petar Stambolić, Slobodan Penezić Krcun, Moša Pijade, Rodoljub Čolaković i drugi. Naime, poznato je kako su prije Drugoga svjetskog rata ustaše i komunisti bili na istoj liniji, budući da im je zajednički cilj bio rušenje Kraljevine Jugoslavije, pa su čak u mnogim kaznionicama imali zajedničke "komitete". O tomu detaljnije piše Bruno Bušić u svojoj knjizi Hrvatske ustaše i komunisti.

(Vidi: https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/bruno-buc5a1ic487-hrvatski-ustac5a1e-i-komunisti.pdf;)

Tako su, primjerice, u robijašnici Lepoglava 1934. godine formirali "Zajednicu političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista", čiji je cilj bio borba protiv jugoslavenske "vojnofašističke" diktature. Među komunistima je sa simpatijama dočekana likvidacija kralja Aleksandra Karađorđevića, a već 1932. godine organ CK KPJ, list Proleter (u broju od 28. prosinca iste godine) "pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu" (vezano za ustaški napad na žandarmerijsku postaju u selu Brušani, rujna 1932. - tzv. Velebitski ustanak).

Taj se odnos promijenio nakon 1937. godine, kad u CK KPJ prevladava srpska struja i komunisti sklapaju pakt sa sljedbenicima "vojnofašističke diktature" koji su im do tada kao monarhisti bili "krvni neprijatelji" - četnicima. Ustaše i NDH im postaju glavni neprijatelji i na djelu je četničko-komunistička suradnja, u mnogim krajevima i tijekom cijelog rata - u različitim oblicima.

S ustašama se postupalo stotinu puta surovije nego s četnicima

 Potpuno je bjelodano kako su Tito i njegova vrhuška imali krajnje popustljiv stav prema četnicima ne samo u ratu, nego i nakon njega.

Treba samo poslušati svjedočanstvo iz prve ruke, starog komunista i boljševika Vladimira Dapčevića (rođenog brata slavnog partizanskog zapovjednika i narodnog heroja Jugoslavije Peke Dapčevića), pa da se shvati prava istina o tom odnosu:

"Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a samo u tri dana strijeljali smo preko 30.000 ustaša '45-e godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio osuđen na smrt. Svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora. Da smo bili malo strožiji prema ovima četnicima srpskim i crnogorskim, manje bi ih bilo sada za Slobodana Miloševića…", kaže Vladimir Dapčević u jednoj svojoj izjavi u vrijeme kad je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća otpočela agresija Srbije i Crne Gore na susjedne republike.


Komunistički Agitprop je najprije ustaše proglasio glavnim krivcima za zločine u Drugom svjetskom ratu i najvećim zločincima "u istoriji ljudskog roda" što im je poslužilo da se pod egidom likvidacije "narodnih neprijatelja" izvrši pomor Hrvata (pogotovu inteligencije, svećenstva, građanskog sloja). Nisu progonjeni samo oni koji su bili pripadnici ustaških i domobranskih postrojbi nego i njihove obitelji, a u brojnim slučajevima neselektivno se ubijalo i civile koji nikakve veze nisu imali s vojskom (žene, djecu, starce). Surovost s kojom se postupalo prema zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima jednostavno je nepojmljiva zdravom razumu i u potpunosti otkriva patološku narav dželata koji su zaslijepljeni otrovnom i bolesnom mržnjom žrtve lišavali života s neviđenom okrutnošću - ubijajući ih maljevima, klanjem, pucanjem u potiljak, strijeljanjem na rubu iskopanih jama ili zazidavajući ih (vezane i žive) u rudarska okna gdje su ih bez zraka i u potpunom mraku prepuštali višednevnoj agoniji i polaganom, bolnom umiranju.

Masovnost tih zločina i bestijalnost partizanskih krvnika ostali su skriveni desetljećima, a ljudi su završavali u zatvorima ako bi se samo usudili upitati za sudbine svojih najbližih. Ni svijeće im nisu smjeli niti su ih imali gdje zapaliti - jer najvećem broju tih mučenika se ni danas ne zna groba.

Ali, istina je voda duboka i kad-tad izađe na vidjelo.

 

Zlatko Pinter

Izvorni autor: Zlatko Pinter / PDN

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.