Petrinjci zabrinuti da će opet biti zaboravljeni

Petrinjci su zahvalni na pomoći koja im stiže odasvud, ali i zabrinuti da će grad s vremenom ponovno pasti u zaborav u kakvom je bio prije razornog potresa.

Petrinja, grad velikana poput slikara Krste Hegedušića, prirodoslovca Otona Kučere, prve hrvatske akademske kiparice Mile Wod i kipara Ivana Kožarića, danas je velikim dijelom razoren.

Potres je u tom gradu, uz stotine kuća, uništio dvije osnovne i jednu srednju školu, dom zdravlja, tržnicu, gradsku općinu, poštu, Hrvatski dom u kojem su knjižnica, radio i koncertno-kazališna dvorana, zgradu gradske limene glazbe, uprave, suda, turističke zajednice…

“Gdje će se umirovljenici okupljati svaki dan kad više nema placa?”, pitao se jedan Petrinjac prolazeći centrom u kojem je u dvadesetak sekundi nestalo sve što čini život jednog grada.

Potres je na Baniju doveo broj ljudi kakvog u toj regiji, iz koje stanovnici inače mahom odlaze, vjerojatno nije bilo u novije vrijeme.

Kolone automobila kružile su Petrinjom, Glinom i okolnim mjestima vozeći potrebnu pomoć u sabirne centre ili se po selima zaustavljajući od kuće do kuće s pitanjem: “Trebate li što?”.

Obnova, stagnacija, zaborav

Iako iskreno zahvalni na pomoći koja i dalje stiže iz Hrvatske i svijeta i ganuti jedinstvom u danima nakon potresa, u razgovoru s Banijcima česta je zabrinutost da će ta pozornost nestajati s protokom vremena.

Poučeni poslijeratnim iskustvom koje opisuju kao kratko razdoblje rekonstrukcije nakon kojeg je uslijedilo više od dva desetljeća stagnacije, emigracije i zaborava središnje politike i medija, Petrinjci strahuju da će u obnovi grada uskoro ostati prepušteni samima sebi.

“Važno je da nas se ne zaboravi za mjesec dana“, rekao je za Hinu Petrinjac Saša Osenički, glazbenik, osiguravatelj i ‘dobri duh’ inicijative za pomoć Petrinjcima.

Pokrenuta je početkom prosinca kako bi se pomoglo majci s troje djece kojoj je nedavno umro suprug. U samo šesnaest dana obitelji je izgrađena i opremljena kuća. Bilo je to dva dana prije potresa koji je inicijativi dao novu svrhu.

Incijativa danas na društvenim mrežama ima više od 2,4 tisuće članova, a Osenički je razgovarao s Hinom ispred svoje kuće gdje su Petrinjci formirali sabirni centar za pomoć ljudima čiji su domovi stradali u potresu.

“Ja sam u ovom potresu, u odnosu na druge, prošao vrlo dobro. Bog mi je dao da sve ostane kako je, pa sam se dao u pomaganje ljudima”, rekao je i dodao da je sve organizirano bez pomoći države, lokalnih vlasti ili organizacija.

Na Baniji nije prije potresa “nije cvao život”, gospodarski uvjeti bili su slabi i regija je, iako uništena u ratu, ubrzo izgubila pozornost ostatka Hrvatske, kazao je.

“Prvu godinu su svi tu dolazili, a obnova je napravljena do faze krova, zidova i stolarije. Nažalost, kuće su napravljene kako su napravljene, zato su se ovakve stvari i dešavale”, rekao je.

Upozorio je i da će “Petrinja doslovno umrijeti” ako se ovaj put obnova dobro ne isplanira i ako je vlasti zakompliciraju birokracijom.

“Ljudi neće sigurno živjeti pola godine ili godinu u ovakvim uvjetima. Nije to Zagreb, Split ili Rijeka, nego mali grad s puno starije populacije”.

Obnovi me

Nedugo nakon potresa bivši učenici srednje škole u Petrinji prisjetili su se filmova koje su radili prije pet godina. Na videoradionici u sklopu škole tada su dobili zadatak da snime ono što ih smeta u gradu.

Rezultat su bila tri filma kojima se upozoravalo na srušene zgrade iz Domovinskog rata, i dalje netaknute, nesigurne i često s rupama od metaka. Srednjoškolci u jednom od filmova po zgradama lijepe natpise “obnovi me”.

“Natpisi ‘pada žbuka’ i ‘pada crijep’ bili su po gradu i prije potresa”, rekla je Klara Berdais, jedna od autorica filmova prikazanih na domaćim i svjetskim festivalima koja danas studira u Zagrebu.

“Vidiš sve te prostore koji propadaju i trule, nitko ih ne obnavlja ili, na primjer, radi prostor za mlade kako bi tu mladost zadržao u gradu. Nije bila bitna samo estetika grada, nego i život koji bi mu obnovljeni prostori mogli dati, a nisu.”

Berdais smatra da javnosti treba naglašavati da će pomoć njezinom gradu i okolnom području biti potrebna i za nekoliko mjeseci pa i godina.

Studentica ipak vjeruje kako postoji šansa da bi obnova ovaj put mogla biti uspješnija od prošle.

“Ljudi nisu isti, pojavile su se nove generacije koje drugačije razmišljaju, tako da ne želim još stavljati točku na i”, zaključuje.

Dobri ljudi

Da će pomoć Baniji s vremenom usporavati misli i Vladimir, koji se sredinom prosinca nakon šest godina vratio iz Irske kako bi ponovno pokušao u Hrvatskoj. Potres je dočekao tijekom posjeta svom selu u okolici Petrinje.

“Rok od par mjeseci mi čak djeluje i pretjerano optimističan. Iskreno, ne znam kako nam država može pomoći. Naš problem se dugoročno ne može riješiti milostinjom niti građevinskim materijalom”, rekao je Banijac koji nije htio da mu u tekstu bude navedeno i prezime.

On smatra kako je problem Banije sustavan – depopulacija, korupcija i nepotizam, gotovo nepostojeća ekonomija. Nije ni optimist po pitanju obnove nakon potresa.

Iako skeptični oko obnove, Petrinjci ipak ne gube nadu u budućnost. Među novinarima i drugima koji su stizali u grad u danima nakon nesreće mogla se čuti ocjena da su Banijci, usprkos tragediji koja ih je zadesila, iznimno pristupačni i postojanog duha.

“Imamo svi svojih deset prstiju i ne tražimo da se od nas naprave socijalni slučajevi, da sjedimo u svojim domovima i čekamo pomoć. Treba obnoviti kuće, dovesti ih u prvobitno stanje, pa da ljudi mogu funkcionirati sami”, kazao je Osenički.

Vladimir je siguran da će “kad prilike to dopuste opet živjeti na Baniji”.

“Trenutno ne mogu jer posla u privatnom sektoru gotovo da i nema, a za državnu službu u pravilu treba partijska iskaznica i debela veza”.

Na pitanje o tome što najviše voli oko svog kraja, povratnik iz Irske odgovara: “Dobre ljude, brda i brežuljke. Kad god prijeđem Kupu i počnu brda, osjećam se kao životinja koja se vraća u svoje prirodno stanište, kao da su mi utkana u DNA”.

Novi svijet, nova brda, novi gradovi

Berdais ipak vjeruje u mogućnost da potres može biti okidač za pozitivne promjene u gradu.

“U Petrinji mi je najdraži duh grada, kulturna baština i priča koju grad nosi sa sobom. Iako smo mi mladi uvijek zanovijetali kako nam nije bilo dobro, ipak nam je uvijek bilo dobro. Mali je grad, svi sve znaju, nigdje nisi nepoznat i sve je praktično”, rekla je.

U danima nakon potresa društvenim mrežama je počeo kružiti Kožarićev citat koji je dobio novo značenje: “Stvorit ću, novi svijet, nova brda, nove gradove!”

Slavni kipar, čije je zagrebačko Prizemljeno sunce u ožujku i samo bilo svjedok razornosti potresa, umro je nešto više od mjesec dana prije petrinjskog, ne dočekavši priliku da svjedoči ponovnom rođenju svoga grada.

Hoće li tomu svjedočiti ostali Petrinjci, pokazat će vrijeme.

Ivan Šaravanja