PITANJE MRTVIM BRANITELJIMA: Jeste li se za to borili?

Ovo je pismo ljudima koji su za svetu i jedinu Hrvatsku dali svoje živote, najviše što su imali.

Mnogi nažalost, ne znaju ni njihova imena. A ako ne znaju, poglavito šta je bilo neka koji puta poslušaju Thompsona: „…Ako ne znaš šta je bilo, nek ti kaže Lika. Pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika. Pitaj Zadar i Kotare, zide Šibenika. Ako ne znaš, milo moje, pitaj heroje…!“ Ili neka pročitaju antologijsku pjesmu Ivana Tolja – „Palim svijeću“!

Inače, dragi naši, nikad prežaljeni i najdraži Junaci, Vaša imena bit će zapisana "zlatnim slovima", vas Republika Hrvatska nikada ne će zaboraviti, vi ste bili najbolji sinovi koje ima jedan narod, bez vas i vaše žrtve ne bi bilo ni slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države!

Tako su govorili i tako još danas govore o vama, Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji počivate i spavate mirnim snom, na svim grobljima diljem Lijepe naše. Borili ste se iskreno i srcem protiv srpskog i inog agresora, domaćih izdajica, pripadnika zloglasne Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kod kuća ste ostavljali djecu, žene, majke, očeve, braću, bližu i daljnju rodbinu. Domovina vam je te 1991. bila važnija čak i od njih koje ste najviše voljeli. Niste se plašili tenkova, topova ni četničkih zrakoplova, iako ste u ruci protiv takve sile uglavnom imali tek neke ostarjele puške. Svaki peti ili deseti nosio  je šljem na glavi, a o pancirkama ste mogli samo sanjati. Nije vas smetala vrućina, nevrijeme, tuča, snijeg, glad ni žeđ, za vas je svaki dan bio isti. Znali ste da srpski fašizam mora biti poražen, ili ćemo svi ponovno, kao u Brozovo vrijeme, u masovne grobnice ili na Križne putove. Ležali ste danima u jarcima, pokraj cesta, iza nekog šumarka ili drveta, jer drugih zaklona od granata ili kiše okupatorskih metaka nije bilo. Tu i tamo javili ste se i svojima kod kuće.

Kad su pitali: kako je, vi ste uvijek govorili – dobro je!

A, danas, kako vam je danas? Nema vas već godinama. Puna su vas groblja. Dolaze vaši najmiliji. Zapale svijeću i – plaču. Da, na obljetnice vas se sjete i oni na vlasti. Polože  vijenac, zapale lampion – za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Da, tu i tamo se pročitaju i vaša imena. U školama djeca ne znaju tko je dao život da bi oni danas sretno živjeli u Hrvatskoj, u Europskoj uniji. Pretvorili su vas u brojeve. Pa, kažu: na memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru  ima 938 bijelih križeva. A vama koji ste završili u nekim od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica također (uglavnom) nisu napisali imena, već ste i vi samo brojevi. Kako vrijeme ide, neki kažu ostavimo se prošlosti i okrenimo  budućnosti. A je li bi bilo budućnosti da nije bilo vas, poginulih, umrlih hrvatskih branitelja? O vama se ne snimaju ni igrani filmovi, kao što to rade Amerikanci, ali i drugi. Ono što je dosad i snimljeno, nije vas nažalost proslavilo. (Svaka čast iznimkama). Koliko je stradalih  hrvatskih branitelja po čijim se imenima nazivaju škole, kulturne ustanove, ulice i trgovi?

Sigurno se pitate, a kako žive moji? Sve teže. Preživljavaju. Svi zakoni su na vašoj i njihovoj strani. Ali...kad je to bilo kad ste pali? Za vaše najmilije, ali i za nas, kao da je bilo jučer. Gdje su i što rade vaša djeca? Završavaju škole i čekaju da što prije odu iz Hrvatske, jer  posao im sve više uzimaju drugi, ili nije nikako plaćen. Kako je danas nije bilo ni u vrijeme kad ste ginuli, od Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Pakraca, Saborskog, Tovarnika, Gospića, Voćina, pa do Dubrovnika. Ljudi imaju Europsku uniju, ali imaju sve manje  za hranu i režije. Rusi su izvršili agresiju na Ukrajinu, a Izrael je također u ratu, pa će biti još teže. Već je postalo normalno da susrećemo sirotinju kako kopa po kontejnerima. Ali i da slušamo i gledamo o tajkunima koji su se enormno obogatili dok ste vi krvarili i ginuli. Jeste li se za to borili, jeste li za to dali svoje živote? Sanjali ste Hrvatsku kao slobodnu i demokratsku. Vjerovali ste da će vašom žrtvom doći i kraj Udbašima, da se više ne će progoniti ljudi samo zbog toga što su voljeli i vole svoju Domovinu. I dok ste vi živjeli i ginuli za svoj san, oni su već tada stvarali svoju Hrvatsku. Vama metak, a njima imetak!

• Jebo vas Vukovar- napisao je i ostao živ, kako se kaže, neki notorni Jugoslavenčina.

Inače, i dalje nas nazivaju ustašama, ekstremnim desničarima, pa čak i fašistima. I to oni koji su u vrijeme rata, kad je krv tekla potocima, i po Hrvatskoj plesali "Žikina kola".

Vi im, i mrtvi, samo smetate!

Oni koji su ostali, koji su se uspjeli spasiti, ako su bili i na tzv. zapovjednoj dužnosti, uglavnom još i danas odgovaraju pred sudovima, ali nažalost i pred dezerterima i izdajicama. Odgovaraju i zatvaraju ih jer su branili svoje. Neki, što neki, mnogobrojni  naši prijatelji i suborci, njih, da ne povjerujete, čak oko tri-četiri tisuće krenulo je za vama – na groblje. Izvršili su suicid, jer nisu više mogli gledati svu tu nepravdu, tu zonu sumraka koja se nadvila nad Hrvatskom za koju ste dali tolike živote. Vidjevši što se događa nakon svega što smo prošli, neki su i motornom pilom odrezali svoje vratove, a jedan se čak i spalio na zagrebačkom Gornjem gradu.

Gdje su njihova imena, a bili su i poput vas – prvi kad je trebalo?!

Na tisuće hrvatskih branitelja je u međuvremenu umrlo. Umrli su i brojni očevi i majke, od tuge i žalosti. Umiremo polako i mi, koji vas se sjećamo, koji smo bili uz vas.

Na kraju, ne smijemo zaboraviti na poginulu i ranjenu djecu u vrijeme srpske i ine agresije.

Vi, koji počivate na grobljima, vi za koja se imena još ne zna, čiji posmrtni ostatci se još traže -bolje da ne vidite za što ste dali svoje živote.

Istina, najviše zahvaljujući vama, imamo državu. Kakva je takva je - naša je!

Međutim, da su na čelu države (svaka čast iznimkama) oni koji su bili zajedno s vama dok je krv tekla potocima, vjerojatno bi nam danas svima bilo ljepše i bolje. Ali, narod je birao i izabrao.

Vas nažalost nitko ništa nije pitao!