Predsjednik vlade Andrej Plenković u svojoj čestitci, barem u onome što je emitirano na HTV-u, ističe herojstvo i zasluge branitelja, bez da je jednom riječju spomenuo državnu ideju, politiku i tadašnjeg nacionalnog vođu Franju Tuđmana. Na taj način neizrečenim, ali jasnim stavom poručuje da je za obnovu hrvatske države bilo potrebno da se hrabri ljudi po kvartovskim birtijama, iz zaseoka, s rubova nogometnih stadiona i sa svih drugih mjesta jednostavno skupe u nekakve horde i navale osnivati državu.

Nevjerojatno bi bilo nekom objektivnom putniku namjerniku iz uređene političke kulturne nacije s izgrađenom kulturom državnosti suočiti se sa sadržajem čestitki najviših državnih funkcionera u Hrvatskoj povodom Dana neovisnosti. Ljudi bi se vjerojatno, ili zgranuto prekrižili ili pomislili da je Republiku Hrvatsku utemeljila neka neustrašiva hajdučka družina u borbi za plemenski teritorij. No, mi koji pažljivije pratimo kompletan razvoj političkih procesa u zemlji znamo da to čemu svjedočimo nije izraz nekulture hrvatskog naroda, nego osmišljeni i poticani refleksni rukopis, s jedne strane političke kaste, koja se boji nacionalne državnosti, a s druge strane, strukture koja ju, koristeći strah većine nezrelih političara i njihovu posvemašnju kulturološku zapuštenost, namjerno želi razoriti.

Predsjednik vlade Andrej Plenković u svojoj čestitci, barem u onome što je emitirano na HTV-u, ističe herojstvo i zasluge branitelja, bez da je jednom riječju spomenuo državnu ideju, politiku i tadašnjeg nacionalnog vođu Franju Tuđmana. Na taj način neizrečenim, ali jasnim stavom poručuje da je za obnovu hrvatske države bilo potrebno da se hrabri ljudi po kvartovskim birtijama, iz zaseoka, s rubova nogometnih stadiona i sa svih drugih mjesta jednostavno skupe u nekakve horde i navale osnivati državu. Uz to, ističući hrabrost branitelja tako stihijski nastalih, poručuje da nitko u hrvatskoj povijesti nije bio dovoljno hrabar da uspije utemeljiti državu, nego valjda njegovi najbliži suradnici generali Tomo Medved i Damir Krstičević. Da je hrabrost branitelja bila pokretač i presudna za obnovu države, niti jedan razuman razlog ne postoji da ju još Nikola Šubić Zrinski ne bi utemeljio, zatim general Borojević s junacima iz Prvog svjetskog rata, ili Jure Francetić i Rafael Boban iz vremena NDH. Kada se već spominje hrabrost hrvatskih vojnika teško je ne pitati Plenkovića, kako to, kad je to bio jedini moment uspostave države, da general Metikoš sa svojim postrojbama, koje su u epskoj bitci doslovno dotukli dvadesetak tisuća Đurišićevih četnika na Lijevča polju, nije uspostavio državu u travnju 1945.godine, a država koja je nastala poslije te bitke poraženog vojvodu Đurišića i njegove četnike stavila je na popis žrtava na spomeničkom stupu svoje državnosti – Jasenovcu i kriminalizirala hrabre pobjednike?

Nema sumnje da hrvatska nacionalna i vojna povijest obiluje junacima i junaštvima tisuća vojnika i zapovjednika, ali nema sumnje da je presudna za utemeljenje države bila ideja, politika i politički vođa. Konačno, Plenkovićevom logikom svođenja državnosti na hrabrost vojnika, bilo bi očekivati da umjesto njega na čelu Vlade budu recimo Medved ili Krstičević, umjesto Jandrokovića Rojs, a umjesto Kolinde Grabar Kitarović primjerice Marko Skejo, neupitno neustrašivi i uspješni ratni zapovjednik HOS-a. No, Plenković naravno, ne misli tako i zna da nije tako. On zna da države stvaraju, obnavljaju i obranjuju prvenstveno vrhunske političke ideje, programi, znanje i umijeće državnika da u povijesnim okolnostima ostvare nacionalni cilj, koji onda oslanjajući se na svoj narod potaknu najbolje među ljudima i u ljudima, pojedinačnoj hrabrosti daju nacionalni i državotvorni smjer i cilj, a ta hrabrost onda umjesto legende u kvartovskim krugovima ili po selima, izraste u nacionalni simbol. Penković to vjerojatno zna, makar je upitno čak i to, jer u pripremama i razvoju od dječaka Andreja do današnjeg političara, u labirintima u kojima je stasao i stjecao vještine, nekako sumnjam da su njega i slične obučavali metodologiji stvaranja nacionalne države. Njega i slične su obučavali za preuzimanje postojećeg, a zatim za kontrolu pozicija i osmišljavanju modela utjecaja nad osvojenim.

Plenković Dan neovisnosti koristi kako bi se petparački dodvorio stvarnim junacima, koje je utapajući se u njegove katastrofalne politike totalno osramotio otužni politički potrčko Đakić, ali i sva bulumenta nekadašnjih vojskovođa, koji su svoju slavu i slavu svojih suboraca odavno založili kao pristupnicu političkom poretku, posve suprotnom samoj esenciji tih slavnih događaja.

S druge strane, zanemarujući državnu politiku i državnika Tuđmana koji ju je personalizirao i postao joj simbol, Plenković jasno svojom čestitkom ukazuje koliko je golemi, čak i deklarativni otklon ovoga što on personalizira, od onoga što u hrvatskom narodu već sada simbolizira Tuđman, i to u trenutku kada slavimo stečevinu Tuđmanove politike, bez koje ne bi bilo ni borbe, ni branitelja, pa ni junaštva, koje obilježavamo. Ponavljam, da Tuđmanova državna politika nije bila uspješna, danas bi spominjanje Krstičevića bilo kao spominjanje Jure Francetića šezdesetih godina. Plenković zato i Dan neovisnosti koristi kako bi se petparački dodvorio stvarnim junacima, koje je utapajući se u njegove katastrofalne politike totalno osramotio otužni politički potrčko Đakić, ali i sva bulumenta nekadašnjih vojskovođa, koji su svoju slavu i slavu svojih suboraca odavno založili kao pristupnicu političkom poretku, posve suprotnom samoj esenciji tih slavnih događaja.

Da bi cirkus, s ozbiljnom pretežitošću poniženja naroda, bio potpun, Plenković se sa svojom skupinom izrazito nezrelih nazovi političara, političkih mizerija i mediokriteta i za to pobrinuo. Preko jednako tako razorenih medija i novinara istaknuo je u susret Danu neovisnosti priču o promjenama državnih praznika. Tu se imalo što čuti i tko ima kose, nad čim čupati kosu. Plenkovićevo obrazloženje i isticanje temeljnog razloga vraćanja Dana državnosti na nadnevak 30.05., je sramotno. Nema dvojbi da je 30.svibanj istinski datum obnovljene hrvatske državnosti, ali, smisao proslave Dana državnosti na taj dan mora imati odgovarajuće i vrijedno, povijesno održivo obrazloženje, jer se u obrazloženju čita duh državne politike, koja se mora trajno temeljiti na sadržaju i simbolici događaja toga dana. U valjanom obrazloženju se vidi poštovanje svoje državnosti ili naroda, jednako kako se u nevaljanom obrazloženju može iščitati banalizacija ili prezir prema narodu. Naravno, Plenkovićevo obrazloženje je ponižavajuće. U toj kakofoniji kulturološkog i političkog divljaštva, bilo je tragikomično gledati i slušati već odavno vrlo opasnu političku Plenkovićevu štetočinu ministricu Divjak, ali i nesretne političke prolaznike Medveda i kompanjone, koji temeljni razlog za vraćanje Dana državnosti na prethodni nadnevak vide u navici ljudi i u tome da djeca u školama dobiju navodno odgojni neradni dan. To bi navodno bila odgojna komponenta u razvoju domoljublja i nacionalne kulture djeci. Doduše ministrica Divjak se ne slaže s tim, jer ona zagovara odgojne metode putem kurikula, koji će prema sporazumu s Filozofskim fakultetom u Zagrebu nadgledati, programirati i sadržajno popunjavati taj odgojni kurikul.

Kada se već Plenković hvata za navike ljudi, a njegovi suradnici i trabanti za odgoj djece putem neradnih dana za vrijeme nastavne godine, onda bi primjerenije bilo da Danom državnosti proglase 29. studeni ili popularni “novembar”, jer se tako i tada, i to s dva neradna dana, državnost slavila 45 godina. Praznik je bio istodobno i čista svečanost u stotinama tisuća obitelji. Naime klale su se svinje, a razdragana djeca su dva dana mogla izbjeći štrebanje i posvetiti se razmišljanju, točno po obrascu današnje reforme ministrice Divjak. Čak je i Krešo Beljak odmah poskočio na Plenkovićevo obrazloženje i započeo oštriti noževe ili neki sličan alat.

Da ne bi bilo zabune ili generalizacije svih ljudi koji tamo rade, govorimo o Budaku, Goldsteinu, Jakovini, Klasiću, Kapoviću, Marijani Bjelić i kompaniji, jer oni drmaju imenom Filozofski, pa je svakome zdrava razuma jasno, kako Divjakica zamišlja domoljubni odgoj i kakvi će zombiji postati današnji Hrvatići u budućnosti ako njen model odgoja opstane. Pravac je pokazala i najavljenim ukidanjem obveznosti eseja iz hrvatskoj jezika na Državnoj maturi.

Kada se već Plenković hvata za navike ljudi, a njegovi suradnici i trabanti za odgoj djece putem neradnih dana za vrijeme nastavne godine, onda bi primjerenije bilo da Danom državnosti proglase 29. studeni ili popularni “novembar”, jer se tako i tada, i to s dva neradna dana, državnost slavila 45 godina. Praznik je bio istodobno i čista svečanost u stotinama tisuća obitelji. Naime klale su se svinje, a razdragana djeca su dva dana mogla izbjeći štrebanje i posvetiti se razmišljanju, točno po obrascu današnje reforme ministrice Divjak. Čak je i Krešo Beljak odmah poskočio na Plenkovićevo obrazloženje i započeo oštriti noževe ili neki sličan alat. Kada uzmeš sve te činjenice i umjesto barbarskog i nasilnog eseja, lektire, čitanja i učenja, uvedeš razbibrigu i svinjokolju, gdje ćeš većeg domoljublja? Neusporedivo, zar ne?

Potom se uz tu genijalnost svođenja državnosti na neradne dane u školi i na svinjokolju, Plenković i njegovi, posebno ojačani potporom opasnog disidenta i dobrog narodnog hadezeovca Penave, neumornog borca za vukovarski pijetet, dosjete proglasiti dan pada ili smrti Vukovara državnim praznikom. Ne znam jesu li tražili od Željke dr. Markić izvođačka prava na tu antologijsku i po svemu povijesnu zamisao, jer je to izvorno njena ideja, koju je prošle godine plasirala preko svoga portala Narod hr., na dan ili dan nakon Kolone sjećanja u Vukovaru ispod fotografije s nadbiskupom Hranićem očito radi dodatne važnosti same zamisli. Ističem za svaki slučaj, jer bi valjalo izbjeći tužbe i probleme s intelektualnim vlasništvom s obzirom da bi namjera mogla imati civilizacijske posljedice. Domet i stvarna vrijednost te ideje je, pogotovo ako je se dograbi papa Franjo, mogla biti da se ukine Uskrs, a Veliki petak proglasi blagdanom. Naime, do sada je kršćanska civilizacija poštovala smrt, a slavila život. Sad smo pred idejom da se poštuje život slaveći smrt.

U koloni sjećanja imamo udružene snage HOS-a, samo bez svoga ratnoga znaka i pokliča “Za dom spremni” jer su proglašeni fašistima i izazivaju nemir u antifašiziranoj srpskoj svijesti, s razdraganim dobrovoljačkim otadžbinskim postrojbama, bivšim pripadnicima antifašističke JNA i teritorijalne otadžbinske obrane sa svojim znakovljem, od kokardi i šubara do troroga s petokrakom, koje nisu problematične i zabranjene, jer su ili antifašistički ili manjinski simboli. I jedno i drugo su stupovi današnje politike u Hrvatskoj i europske političke paradigme.

Nema što, Plenković, Penava, Medved i njegovi branitelji, koji se tajanstveno smijulje tom zasad zagonetnom naumu, te izvorna autorica ideje Željka dr. Markić pred vratima su čiste povijesne slave. Stanimirović, Pupovac i družina tako postaju autentični temelji najnovijeg potencijalnog hrvatskog blagdana, prema kojemu će Srb biti beznačajan, jer je svježina, autentičnost i količina proizvedene smrti i zločina gotovo pa neusporediva. Tu pogotovo ulazimo u neistraženo, utoliko i slavnije razdoblje ako se, kako se šapuće, ta svetkovina smrti, definira kao sjećanje na sve žrtve Domovinskog rata, uz postojeću jezičnu i povijesno interpretativnu službenu ravnopravnost u Hrvatskoj. U tom slučaju pojmovi domovina i otadžbina postaju sestre, a sadašnji domovinski gradonačelnik Penava i bivši otadžbinski gradonačelnik Stanimirović braća. U koloni sjećanja imamo udružene snage HOS-a, samo bez svoga ratnoga znaka i pokliča “Za dom spremni” jer su proglašeni fašistima i izazivaju nemir u antifašiziranoj srpskoj svijesti, s razdraganim dobrovoljačkim otadžbinskim postrojbama, bivšim pripadnicima antifašističke JNA i teritorijalne otadžbinske obrane sa svojim znakovljem, od kokardi i šubara do troroga s petokrakom, koje nisu problematične i zabranjene, jer su ili antifašistički ili manjinski simboli. I jedno i drugo su stupovi današnje politike u Hrvatskoj i europske političke paradigme. Tek s tim iskorakom potpuni i zaokruženi smisao dobiva dugogodišnje srozavanje proslave Dana pobjede, banalizacija tog istinskog uskrsnuća sravnjenog Vukovara, koji je morao umrijeti da bi živ ustao Olujom, tek s tim politički poredak oslonjen na antifašizam i političko srpstvo, dobiva svoj potpuni sadržaj i kvalifikaciju. To je ta Hrvatska za koju se zalažu suvremeni antifašisti, liberali, europejci, srpska i pridružene manjine i građani.

Ljudi moji ima li još uvijek zrnca razuma u hrvatskim institucijama, zrnca mudrosti među akademcima i obrazovanim ljudima, među biskupima i svećenicima Stepinčeve crkve, ima li ičega što može potaknuti ljude da progledaju i suoče se s ovom kolonom ludila, besramlja i uništenja, koja se valja Hrvatskom?

To je Hrvatska, koju će s visokih europskih pozicija braniti Dubravka Šuica i Marija Pejčinović Burić, nakon viteške višegodišnje obrane Nevena Mimice. U tom vizionarskom scenariju treba gledati Plenkovićevu političku genijalnost, a zato onako trenutno djeluje Medved ili onako oduševljeno Penava, jer nestat će razlika u Hrvatskoj, a Vukovar će dobiti pijetet kakav priželjkuje Penava. Sve će se postići tako što neće biti Hrvatske, jer kad ne znaš stvoriti, uništi i tako izbjegavaš obavezu čuvanja i obrane. Konačno, pitanje koje ispod svega ovoga čovjek mora postaviti – ljudi moji ima li još uvijek zrnca razuma u hrvatskim institucijama, zrnca mudrosti među akademcima i obrazovanim ljudima, među biskupima i svećenicima Stepinčeve crkve, ima li ičega što može potaknuti ljude da progledaju i suoče se s ovom kolonom ludila, besramlja i uništenja, koja se valja Hrvatskom?

Jer ti ljudi neće sami stati, a doslovno nam rade o glavama, ismijavajući čak i čestitkama našu neovisnost. Zato je upravo danas potrebno čestitati Dan neovisnosti svome narodu porukom da barem vidimo i znamo da nas pokušavaju napraviti budalama. To je prvi korak prema stvarnoj neovisnosti, koju želim i čestitam hrvatskom narodu!