U vrijeme dok u Hrvatskoj još uvijek nije bilo višestranačja - pa samim time ni HDZ-a i dr. Tuđmana na javnoj i političkoj sceni - domaći srpski ekstremisti su prema instrukcijama iz Beograda i uz njihovu aktivnu potporu započeli s pripremama za ostvarenje velikosrpskog projekta u okviru tadašnje SFRJ. Činjenice su to koje nikako ne idu u prilog krivotvoriteljima prošlosti za koje je "rat u Hrvatskoj započeo HDZ predvođen Franjom Tuđmanom" i to "terorom nad Srbima" čija je "ugroženost" bila uzrokom njihove "pobune". Naime, HDZ je utemeljena u ilegali 17. lipnja 1989. godine, a pobjedu je na prvim višestranačkim izborima odnijela u svibnju 1990. godine, u okviru tadašnjeg komunističkog sustava vlasti. I ne samo da ova stranka nikoga nije ugrožavala, nego su njezini članovi i simpatizeri bili od početka izvrgnuti difamaciji, progonima i sotoniziranju od strane srpske i komunističke propagande, a dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici od pobjede na prvim višestranačkim izborima izloženi su neviđenoj kampanji i otvorenim napadima s ciljem obaranja nove vlasti iako je ona bila izraz volje većine Hrvata i građana tadašnje SR Hrvatske.

Arhitekti "Velike Srbije" bili su svjesni činjenice kako Hrvatsku (kao najjaču kariku otpora velikosrpskoj hegemoniji zapadno od Drine) nije moguće uzdrmati naprečac, nikakvom "antibirokratskom revolucijom" ni uličnim nasiljem (kako se to činilo u pokrajinama Vojvodini i Kosovu i Crnoj Gori), pa se nju nastojalo destabilizirati iznutra, korak po korak, izazvati pomutnju, međunacionalni razdor (između većinskog - hrvatskog naroda i srpske manjine) i potom ju silom primorati na poslušnost Beogradu.

U sklopu tog projekta destabilizacije i stvaranja ratnog ozračja (što je bio samo uvod u "balvan-revoluciju" i potom u oružanu agresiju), u Kninu je već 28. veljače 1989. godine organiziran veliki miting srpskih radikalnih nacionalista. Buduće središte oružane pobune srpskih terorista (Knin) bilo je jedino veće mjesto u Hrvatskoj u kojem je to bilo moguće; naime, po popisu iz 1991. godine u njemu živjelo 80% Srba (od ukupno 12.331 stanovnika njih 9.865 bilo je srpske nacionalnosti) s vrlo povoljnim okruženjem koje su činila brojna sela s također znatnim postotkom Srba.

Knin se, dakle, planski koristi za sijanje međunacionalnog razdora i širenje mržnje prema svemu što je hrvatsko i u njemu se posljednjeg dana veljače te 1989. godine odigrava predstava "događanja naroda" (srpskog) - u isto vrijeme dok se slični mitinzi održavaju diljem Srbije i Crne Gore.

Kao povod za izlazak srpskog ekstremizma na javnu scenu, koristi se stanje u pokrajini Kosovo. Naime, Beograd nastoji po svaku cijenu, pa i prijetnjama, ultimatumima i ucjenama, na svoju stranu pridobiti sve druge članice tadašnje Federacije vezano za daljnju represiju nad kosovskim Albancima. Srbija traži uvođenje izvanrednog stanja koje bi omogućilo oružanu intervenciju vojske ("JNA") i pacificiranje južne pokrajine, što je u Sloveniji i Hrvatskoj s pravom shvaćeno kao realna opasnost po stabilnost i mir u državi - utoliko prije što je ova republika već tijekom ostvarenja projekta "jedinstvene Srbije" (narušavanjem ustavno-pravnog položaja Vojvodine, Crne Gore i Kosova) derogirala postojeći Ustav i svojim jednostranim postupcima napravila konkretne korake u razbijanju SFRJ.

U jutarnjim satima, 28. veljače 1989. godine, (formalno) u organizaciji radničkog sindikata TVIK (Tvornica vijaka Knin), započinje miting na kojem se traži djelomično raspuštanje lokalnih tijela vlasti, uz oštre kritike političkom vodstvu SR Hrvatske.

Treba podsjetiti kako je dan prije u Cankarjevom domu u Ljubljani održan skup potpore albanskim rudarima koji su od 20. veljače štrajkali glađu u oknima kosovskog rudnika "Trepča" štiteći Ustav SFRJ, te da je izostala i potpora Hrvatske Beogradu, što je izazvalo ogorčenje u Srbiji. Hrvatska se tako izjednačila sa Slovencima (koji su već od prve polovice 80-ih godina nosili žig "separatista" - od pojave lista "Mladina" i alternativnog glazbenog sastava "Leibach"), što je kod dobrog dijela Srba dodatno poticano mržnjom naslijeđenom iz prošlosti (vezano za NDH, ustaški pokret i jasenovački mit).

Na mitingu u Kninu okupilo se oko 5.000 sudionika, a u zapaljivom ozračju nastupilo je 35 govornika, među kojima i osvjedočeni huškači i srpski šovinisti Simo Dubajić i Jovo Opačić, uz brojne istaknute "antifašiste" i "borce" iz razdoblja NOB-a. I sve se to odvijalo pod krinkom "borbe sindikata za radnička prava", iako su sa skupa nedvojbeno odaslane političke poruke, pa čak i otvorene prijetnje vlastima u Zagrebu.

Tako je, primjerice, Simo Dubajić (zločinac iz Drugog svjetskog rata koji je masovno ubijao u partizanskoj odori i s petokrakom na kapi i javno se hvalio kako je pobio "12.000 ustaša" uz žaljenje što nije više) govorio o "lošem položaju Srba u Hrvatskoj", navodeći Ustav SFRJ kao glavni uzrok tom stanju. Okupljenima je također rekao da treba voditi "računa o tome da smo mi pravna država i da nećemo dozvoliti ni ovdje u Kninu, da se ne'ko u Zagrebu poigrava sa našom svijesti".

Partizanski krvnik i ratni zločinac Simo Dubajić, početkom 90-ih godina XX. stoljeća ponovno se dohvatio oružja i krenuo u obračun s omrznutim Hrvatima

(Adresa slike)

Naravno, ovo licemjerno pozivanje na "pravnu državu" dok se u isto vrijeme oštro napada važeći Ustav kao njezin najviši, temeljni akt, vrlo je zanimljivo i svjedoči o nevještom pokušaju prikrivanja pravih ciljeva i nakana. Iza parole o "borbi za Jugoslaviju" krio se plan razaranja ove države na čijim je ruševinama (pod krinkom stvaranja "nove Jugoslavije") trebala biti uspostavljena "Velika Srbija".

Na provokacije mitingaša reagiralo je i Predsjedništvo CK SKH, koje je istoga dana u Zagrebu raspravljalo o sigurnosnom stanju u SR Hrvatskoj i Jugoslaviji. Stanko Stojčević, predsjednik ovog tijela, izrijekom je označio Srbiju čimbenikom destabilizacije prilika u Hrvatskoj i optužio je kako je pod njezinim uplivom došlo do poremećaja međunacionalnih odnosa, pogotovo u općinama Knin, Obrovac, Donji Lapac i Benkovac.

Zanimljiva je i analiza tadašnjeg OSUP Knin (koji u to vrijeme još uvijek nije bio u rukama Milana Martića i njegovih pristaša) koja govori kako su kod iznošenja političkih zahtjeva (u drugom dijelu mitinga u Kninu) "dominirale ličnosti i osobe već ranije poznate službi po svom ponašanju i stavovima, a i osobe koje su bili zagovornici održavanja mitinga Kninu, po čemu se izvodi zaključak da su te osobe čekale momenat da javno iznesu svoje mišljenje na većem skupu i da taj skup pretvore u miting, što se u ovom slučaju i desilo, a većina tih osoba je, kako na vlastitu inicijativu, te inicijativu njihovih istomišljenika aklamacijom izabrana u odbor za rukovođenje mitingom. Radi iznošenja određenih stavova od nekih pojedinaca sa kojima je sve više potpaljivana masa i sam odbor je poslije vrlo teško rukovodio daljnjim tokom mitinga, ali su svakako dominirajuću ulogu imali Dubajić Simo, Opačić Jovan, Bursać Dragan, Arambašić Mirko i Dobrota Drago, a koji su predstavljali radno tijelo odbora".

(Za dio teksta pod navodnicima vidi: Davor Marijan, "'Događanja naroda' u Kninu 1989. godine - slom jugoslavenske ustavne konstrukcije u Hrvatskoj", Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2016.;  str. 445-446.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)

28. veljače 1989. godine znakovit je po još jednom važnom događaju. Tog dana u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu, komunistički disident dr. Franjo Tuđman održao je glasoviti govor u kojem je iznio svoje ideje nacionalne pomirbe u hrvatskom društvu, te potrebu za slobodnom i samostalnom Hrvatskom unutar Europe kao zajednice civiliziranih država i naroda. Izjasnivši se protiv svakog oblika totalitarizma i prisile, za demokraciju i pluralizam, on je tada najavio i potrebu formiranja jedne političke platforme uz pomoć koje će se on i njegove pristaše boriti za ove vrijednosti. Bila je to najava organiziranja stranke koju je (kako je već rečeno) 17. lipnja iste godine utemeljilo 48 hrvatskih intelektualaca, mahom komunističkih disidenata. O odnosu tadašnjih komunističkih vlasti prema hrvatskim nacionalnim interesima i višestranačju, govori i činjenica da je Inicijativnom odboru za formiranje HDZ-a bio zabranjen legalno najavljen skup u hotelu "Panorama" u Zagrebu, da bi se utemeljitelji na kraju okupili tajno u baraci nogometnog kluba "Borac" na Jarunu i tamo održali osnivačku skupštinu. Tadašnja komunistička vlast, njihove tajne službe i policija oštro su se protivili djelovanju hrvatskih intelektualaca, dok se u Srbiji rehabilitiralo četništvo i rađao srpski fašizam, što samo govori o tomu čija je država bila SFRJ i tko je u njoj vodio glavnu riječ.

Iste (1989. godine), nastavljeni su daljnji pohodi ratobornih srpskih mitingaških skupina po Hrvatskoj. Kao izgovor za ova iživljavanja ekstremista na otvorenoj sceni služe "proslave 600 godina 'Kosovskog boja'" (iako slavljenja takvih obljetnica nikada do tada nije bilo). Tako se (8. i 9. srpnja) u Kosovu Polju kod Knina, kraj crkve "Lazarice" održava još masovniji skup (od preko 50.000 sudionika) na koji organizirano dolaze i četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj i njegove pristaše). Kliče se Slobodanu Miloševiću, uzvikuje: "Ovo je Srbija!", pjevaju se "patriotske" pjesme ("Srbija je triput ratovala i opet će ako bude sreće"; "Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića" i sl.), a govornici se nadmeću u prosipanju otrovne mržnje uz burno odobravanje okupljene mase. Budući da se desetak dana prije na Kosovu polju (u Srbiji) okupilo oko milijun (možda i više) srpskih mitingaša (istim povodom - zbog obilježavanja 600-obljetnice "Kosovskog boja"), te da je na tom skupu novi srpski "Vožd" Slobodan Milošević najavio buduće ratove, to je bio dodatni impuls za homogenizaciju Srba na cijelom području SFRJ, pa i u Hrvatskoj.

Na Petrovoj gori, 4. ožujka 1990. godine, po istom scenariju okuplja se oko 100.000 mitingaša. Na skupu drže govore i srpski "prvoborci" - komunisti i partizanski "narodni heroji" (Dušan Pekić, Rade Bulat, Milka Kufrin i drugi) koji nastupaju rame uz rame s četnicima, ljotićevcima, nedićevcima i tobožnjim srpskim "demokratama". Srpski komunisti su u doslovnom smislu riječi preko noći sklopili prešutni savez s dojučerašnjim "ljutim ideološkim neprijateljima", iako su na matrici mržnje i neprijateljstva prema njima punih 45 godina gradili svoj imidž "antifašizma" i glumili "čuvare Jugoslavije" i "bratstva-jedinstva".

Nepuna četiri mjeseca kasnije (25. srpnja 1990. godine), u Srbu se pod vodstvom Jovana Raškovića i Milana Martića okupilo između 120 i 150 tisuća mitingaša od kojih su mnogi na kapama nosili četničke kokarde i zastave, a poseban gost je bio novopečeni četnički vojvoda Vojislav Šešelj koji je okupljenima prodavao četničke suvenire i list Srpskog četničkog pokreta "Velika Srbija". Na ovom mitingu, u uzavrelom ozračju i histeričnom nacionalističkom zanosu, donesena je "Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda". Tako je manje od 5 % građana srpske nacionalnosti uzelo sebi pravo na tlu Republike Hrvatske stvarati svoju nacionalnu državu, grubo kršeći temeljne demokratske slobode svih drugih.

Psihijatar Jovan Rašković, vođa prekodrinskih Srba, svojski se trudio izazvati zlu krv i vlastiti narod gurnuti u rat protiv susjeda

(Adresa slike)

Nepunih mjesec dana nakon ovog mitinga (17. kolovoza 1990.) započinje "balvan-revolucija". Naoružane skupine srpskih ekstremista postavljaju barikade na cestama, mostovima i prometnicama, blokiraju ceste, pruge, nadvožnjake i sela s većinskim hrvatskim stanovništvom i svojim provokacijama nastoje izazvati sukobe kako bi omogućili intervenciju vojske ("JNA") koja je već jasno dala do znanja kako je na njihovoj strani. Blokade su onemogućavale normalan život i kretanje ljudi i roba i uz pomoć njih pokušalo se pokoriti Hrvatsku i srušiti novu vlast. Usporedo s rušenjem balvana i oružanim provokacijama kreće se s operacijama naoružavanja srpskih enklava - od Slavonije i Baranje preko Banovine, Korduna, Like i Gorskog kotara do sjeverne Dalmacije. Ove operacije vode SDB, KOS, oficiri "JNA", srbijanski policijski vrh i aktivisti "patriotskih" stranaka, a sve po direktivama vojnog i političkog vrha u Beogradu.

Srpska paradržava "SAO Krajina" proglašena je 1. listopada 1990. godine i to je bio pouzdan znak kako su ekstremni Srbi riješeni po svaku cijenu spriječiti uspostavu samostalne Republike Hrvatske. I oni su nastavili sa svojom politikom mržnje, isključivosti i nasilja i nakon općenarodnog referenduma o samostalnosti (iz svibnja 1991. godine) na koji je izašlo preko 83 % registriranih glasača, od čega se njih više od 93 % izjasnilo za slobodnu, samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

Uslijedili su najprije brojni sporadični incidenti s ciljem izazivanja krvoprolića i provociranja Hrvatske policije i građana, da bi već u zimu i rano proljeće 1991. godine sve poprimilo oblik oružane agresije. Od Pakraca i Plitvica do Borova Sela, Vukovara, Gline i Ljubova, srpski teroristi su ubijali hrvatske redarstvenike, pripadnike ZNG-a, civile i novinare, a 3. srpnja 1991. godine prelaskom jakih oklopnih i pješačkih vojno-četničkih snaga preko mosta na Batini, započela je i otvorena agresija s teritorija Srbije na Hrvatsku.

Ničim izazvan, nametnuti krvavi rat za "Veliku Srbiju" odnio je na području bivše SFRJ 90-ih godina XX. stoljeća preko 150.000 života, iz višestruko veći broj ranjenih i traumatiziranih, te uzrokovao golema razaranja i progone milijuna civila s ratom zahvaćenih prostora u Hrvatskoj, BiH i pokrajini Kosovo. Bolesni snovi arhitekata velikosrpskog projekta nisu se ostvarili, ali uspjeli su nanijeti veliko zlo, ne samo susjedima, nego i vlastitom narodu. Srpski agresor odgovoran je za žrtve - kako onih naroda koje je napadao, tako i vlastitih sunarodnjaka, a izravno je uzrokovao smrt preko 80 % od ukupnog broja ubijenih.

To je istina koju ne smijemo zaboraviti.

(Video): Početak balvan revolucije u RH, 1989 - 1990.;

Zlatko Pinter/PDN