Poslušaj priču o mom dedu… Nadam se da je neće pročitati moja majka

Moja majka nikad nije vidjela svog oca, a ja svog deda. Njegova priča, duboko ukorijenjena u našoj obitelji, priča je o boli i nepravdi, priča koju rijetki znaju jer je obavijena velom tuge i tišine. Kao dijete nisam razumio zašto nemam ujaka, strica, zašto je moja obitelj tako mala. Tek kasnije sam shvatio razmjere tragedije koja je zadesila našu obitelj.

Moj ded, ustaški časnik, nije umro u bitki. Nije umro ni od starosti. Ubijen je bez suđenja, bez prilike da dokaže svoju nevinost. Krajem rata, skriven u zemunici sa svojim sumještanima i rođacima, nadao se da će izbjeći sudbinu koja ih je čekala, a znalo se što čine partizani. No, izdani od svojih, partizani su ih našli. Svi su poubijani, osim njega. Trebao je biti primjer. Jedna partizanka ga je svezala za konjski rep i vukla ga 10 kilometara po selima i šumama sve do mjesta Sveta Ana u Bilogori. Zamislite muke koje je prolazio, krvave rane i bol. Kad su konačno stali, jedan partizan iz susjednog sela prepoznao ga je i da mu skrati muke, ispalio mu metak u čelo. Samilosni hitac, rekli bi neki. Ali je li to pravedna osuda?

Godinama sam slušao priče susjeda koji su poznavali mog djeda i njegovu sudbinu. Znao sam da su svi moji preci, ili ustaše ili domobrani, podijelili sličnu sudbinu. Nikada nisu dobili priliku za suđenje, bili su krivi samo zato što su nosili krive odore.

Kao dijete, igrajući se u ambaru, pronašao sam kutiju punu starih slika. Vojska u čudnim odorama, slike koje nisu bile partizanske. Pitao sam mamu i baku je li to moj deda? S uzdahom su mi priznale da jest, ali su me upozorile da o tim slikama ne smijem govoriti. Te slike su nestale, dobro su ih sakrile, ali priča o mom djedu nikada nije.

Moja baka se nikad nije udavala, a moja majka cijeli život nije znala gdje zapaliti svijeću za svog oca. Svaki Dan mrtvih, slala me je na spomenik poginulim u NOB-u. Simbolika koja je meni kao djetetu bila nerazumljiva, ali kasnije sam shvatio bol koju je nosila. Pritisak da pronađemo djedin grob bio je velik, ali mama nije mogla podnijeti tu temu. Svaki spomen na njenog oca donosio je suze i bol. Popustio sam, poštovao sam njenu tugu.

Godine su prolazile, a priča o mom dedu nije zaboravljena. U Domovinskom ratu sam vršio pritisak da napravimo spomen ploču, ali majčina bol bila je prevelika. Nikada nismo našli njegov grob. No, njegovu priču, i sve nepravde koje je prošao, pamtit ću uvijek. Za mog dedu nije bilo suđenja, nije bilo pravde. Samo bol i smrt.

Kako godine idu dalje, sve je teže postavljati pitanja mojoj majci, sada staroj 80 godina. Cijeli njen život obilježen je osjećajem napuštenosti i tuge zbog gubitka oca kojeg nikad nije upoznala. Njena misao, cijelih tih 80 godina, uvijek se vraćala na tu bol. Iako bih volio znati više o svom dedu, svjestan sam da je to prošlost. No, jednog dana, nadam se da ću ponovno pronaći one slike koje će mi možda dati neke odgovore.

Nadam se da ova priča neće naći put do moje majke, jer previše je patila. Ali ja ću uvijek nositi sjećanje na mog djeda, na njegovu žrtvu i nepravdu koja mu je učinjena. Za sve one koji su prošli slične sudbine, za sve koji su patili i umrli bez suđenja, neka ova priča bude podsjetnik na nepravdu koju ne smijemo zaboraviti. To je činio "antifašizam", o tim njihovim ratnim zločinima, ah, oni to slave, država koja ima instrumente o zabrani isticanja simbola totalitarnog režima ili jednostavno rumunjski model. Komunizam je bio najveće zlo za Hrvate.

Knjiga Slavka Čambe "Bleiburške udovice" priča je o ženama koje su preživjele strahote Bleiburga, slične priče o boli, gubitku i nepravdi. One su također nosile teret gubitka voljenih, teret koji je oblikovao njihove živote. Moja baka je jedna od tih žena, udovica rata, iako  nije imala priliku biti puno sa svojim mužem. Naša priča, priča je svih onih koji su izgubili svoje voljene bez suđenja, bez prilike za pravdu.

Neka ova priča bude podsjetnik da ne smijemo zaboraviti te nepravde, da moramo tražiti istinu i pravdu za sve žrtve, bez obzira na to koliko vremena prošlo.