Povjesnica – 108. brigada Zbora narodne garde Slavonski Brod

Na današnji dan, 28. lipnja 1991. godine u Podcrkavlju nedaleko Slavonskog broda   osnovana je 108. brigada Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske. 

 

Tada se okupila 1. bojna  108. brigade ZNG-a, a temeljem naredbe  ministra obrane generala Martina Špegelja. Na  mobilizacijski poziv odazvalo se  čak  84,8% (1991. od 2348), pa za 1046 boraca nije bilo naoružanja i opreme. 

108. brigada dobila je osobnu formaciju 100.200. To je značilo da se trebala sastojati od zapovjedništva, ureda zapovjedništva, izvidničkog voda, voda veze, tri pješačka bataljuna, pratećeg voda, protuzračnog voda, inženjerijskog voda, voda radiološkog-biološko-kemijske obrane (RBKO) i logističke (pozadinske) čete. U odnosu na uobičajeni ustroj brigade ZNG-a, 108. je odmah zaživjela kao brigada s četiri bataljuna pa je njeno formacijsko stanje iznosilo 2450 ljudi.

U Sibinju je formirana 2. bojna navedene  postrojbe, a u tadašnjim općinskim središtima Nova Gradiška i Požega 3. i 4. bojna. Prvi zapovjednik brigade bio je   Pero Katalinić,  a načelnik Stožera   Ferdo Kožul. 

Zapovijednici bojni bili su: 1. bojne Marko Dumendžić,  2. bojne Antun Polinčić, 3. bojne Željko Žgela, a  4. bojne Željko Samardžija.

Za razliku od drugih brigada Zbora Narodne Garde, 108. je odmah na početku ustrojena s 4 umjesto s 3 bojne. U rujnu 1991., 3. bojna  služi kao osnova za ustroj 121. brigade, a 4. bojna  za ustroj 123. brigade HV. 

Brigada je imala izvrstan odaziv dragovoljaca, a takav odaziv dragovoljca dobar je pokazatelj koliko su ljudi tada bili spremni braniti Hrvatsku. Od izvora državnih zatraženo je oružje i oprema za sve pripadnike brigade, a to pokazuje da nitko nije imao propisanu uniformu], već su većinom branitelji imali samo poneki maskirni detalj.

U tim prvim danima veliku ulogu odigrali su stanovnici okolnih sela koji su prihvatili branitelje i smjestili ih po svojim kućama. Kao primjer može poslužiti župnik sela Podcrkavlje Tomislav Vlaović, koji je u samo dva sata uspio po kućama smjestiti više stotina branitelja i brinuti se o njima. Inače Velečasni Vlaović je po svojoj želji postao prvi dušebrižnik brigade i ostao do 1994. godine. Tijekom srpnja i kolovoza ustrojena je logistička brigada, pa je tako pitanje prehrane riješeno na način da je najveći dio kuhanih obroka pripreman u restoranu poduzeća "Đuro Đaković" koji je mogao zbrinuti gotovo 2000 pripadnika brigade.

 

Ratni put

Ratni put 108. brigade protekao je u znaku borbe protiv Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa iz 1. vojne oblasti JNA, odnosno njihovih kasnijih nasljednika iz Vojske Republike Srpske: 1. krajiškog i istočnobosanskog korpusa. Najveći problem predstavljala je neujednačenost u naoružanju, jer je veliki dio oružja bio u privatnom vlasništvu nabavljen na različite načine i različitih tipova. Za prijevoz ljudi i brigada imala je petnaestak opreme kamiona i desetak osobnih automobila, uglavnom dobrovoljno predanih na upotrebu. Kasnije je brigada rekvirirala ili mobilizirala brojna druga vozila za prijevoz ljudi i opskrbu.

Krajem srpnja brigada kontrolira prijelaz preko savskog mosta koji je bio dopušten samo tijekom dana, a druge pojedine postrojbe raspodijeljene su uglavnom na ona mjesta na kojima su bile važne prometnice, industrijska postrojenja ili gdje je bila nazočna JNA (vrh Dilja, skladište u Bukovlju i Gromačniku). ). Do kraja mjeseca kolovoza 108. postala je prava vojna postrojba, koja je bila spremna izvršiti svaku zadaću koju pred nju postavi Glavni stožer.

13. kolovoza 1991. godine okučanski su se Srbi odcijepili od Hrvatske i pripojili takozvanoj Krajini s glavnim ciljem da nekoliko dana zadrže hrvatske policajce dok JNA ne prijeđe Savu i zatim preko Okučana, Daruvara, Virovitice izađu na Dravu.

Već 16. kolovoza, srpske snage počinju provocirati, tražeći izgovor za otvoreni napad JNA. 108. brigada tada ima prvi kontakt s neprijateljem, pobunjenicima u selu Smrtići, a našla se i pod njihovim minobacačkim vatrom. Sljedećeg dana u sukob se uključuje i JNA iz smjera Bjelovara pod zapovjedništvom zloglasnog Ćeleketića. Nekoliko stotina jugovojnika i desetine borbenih vozila otvoreno puca na hrvatske snage, a zrakoplovi iz Bosne napadaju istovremeno Staru Gradišku i most preko Save. Most na Savi nije bilo moguće uništiti, pa se grad evakuira, a nalet okupatorskih snaga zaustavlja dizanje mosta na kanalu, čime je nekoliko dana spriječen prijelaz banjalučkih jedinica u Okučane.

Ostala ratna djelovanja

Dijelovi 108. brigade bili su angažirani na ostalim dijelovima Posavine. Velika pažnja obratila se na aktivno čuvanje prekosavskih prijelaza kod Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, na kojima je brigada zapriječila prijelaz srpskim pojačanjima, koja su pod krinkom redovite smjene ljudstva JNA dovezena u križna područja. Branitelji na mostovima dobili su zapovijedi da u slučaju pokušaja prelaska JNA iz Bosne, dignu objekte u zrak.

Rat u Sloveniji je bio gotov i sukladno dogovoru između Slovenije i JNA vojska se pod punom ratnom spremom povlačila sa slovenskog teritorija.
Kolone kamiona koje su iz Slovenije vozile tu opremu, prelazile su preko slobodnog hrvatskog teritorija uz pratnju hrvatske policije ali nisu nastavile put za Srbiju kako je bilo dogovoreno, već su se zaustavljale na pobunjenim područjima (Banovine, Korduna i Zapadne Slavonije).

Zajedničkom odlukom Križnog štaba i vodstva 108. brigade, a zbog manjeg naoružanja i opreme, odlučeno je da se neće mirno gledati kako ovo oružje ide neprijatelju u ruke.
21. kolovoza 1991.g. Pripadnici 108. brigade zaustavili su jednu kompoziciju vlaka koji je prolazio kroz Slavonski Brod, te su u toj akciji zaplijenili oko 54 topa ZIS 76 mm, 86 minobacača 120 mm, 46 Protuavionska topa 20/3, 68 komada LRL 128mm i 60 rampi za „Maljutke, te je te je za  samo nekoliko sati brigada   dobila višestruko veće količine naoružanja nego što je do tada imala.

Ova povijesna zapljena je po nekima bila ključna za obranu Slavonije jer je dio opreme odmah proslijeđen za obranu Nove Gradiške, Osijeka, Vukovara, Vinkovaca…

15. rujna krenula je nova velika akcija. Nakon nekoliko dana blokade brodske vojske, krenulo se u akciju oslobađanja. Dan prije tog događaja nakon dvodnevnog okruženja, predalo se skladište u Bukovlju i Gromačniku. Pripadnici 108. brigade odgovarali su na vatru iz prekosavskih uporišta, a samu vojarnu zauzeli su pripadnici 3. gardijske brigade i policije. Odmazda je bila u obliku zračnih napada na položaje 108. brigade. Tijekom sljedećih tjedana razoružane su skupine potencijalnih pobunjenika po selima diljskog Podbrežja, kao i postaja JNA na Dilju. Tim akcijama 108. postala je jedna od rijetkih postrojbi u hrvatskim naoružanim snagama s više od 10 tenkova, pa je tako odmah jedan dio poslan na vukovarsko ratište gdje je 19. rujna na kratko deblokiran Vukovar kada su u gradu dovezena pojačanja.

Bosanska Posavina

3. siječnja nastupilo je primirje, a agresor je utvrdio granice svoje takozvane države. Sva tehnika i naoružanje usmjereno je prema Bosni i Hercegovini.
U Posavini krajem ožujka i početkom travnja situacija je postala teška. Uz veliku premoć u ljudstvu i tehnici srpski agresor probija koridor i presijeca vezu Posavine sa središnjom Bosnom i Hercegovinom.

Kako bi spriječili genocid nad Hrvatima u Posavini, hrvatsko vodstvo je od legitimnog vodstva BiH tražilo koordinaciju obrambenih napora i zajednički otpor agresiji, na što Predsjedništvo BiH pristaje. Tako tijekom proljeća i ljeta 1992. godine, legalno, gotovo čitava 108. brigada uz dosta vojnika porijeklom iz tog područja sudjeluje u obrani šireg prostora Orašja i Bosanskog Broda, a osobito u naporima na odbacivanju srpskih snaga dovoljno daleko kako bi prestalo svakodnevno granatiranje Slavonskog Broda. u kojem je stradalo više od 150 civila, od kojih je nažalost 28 djece.

Demobilizacija

Još ni danas nije utvrđeno zašto je pao Bosanski Brod, a iz nekog nepoznatog razloga neki visoki vojni dužnosnici znaju zbog toga prozivati 108. brigadu. Kada bi to bilo tako onda bi trebalo samo predočiti papir u kojem 108. nije izvršila zapovijed koja joj je izdana, bilo od Vrhovnog zapovjednika ili zapovjednika OSRH-a. 161 poginuli pripadnik i 751 ranjenih pripadnika brigade dovoljno govore koliko je ta postrojba dala za obranu Hrvatske i ne daju nikome za pravo blatiti njezino djelovanje i njen častan ratni put.

Službena zapovijed o demobilizaciji brigade stigla je 22. listopada i po njoj se odmah moralo demobilizirati 50% sastava brigade.  23. listopada s crte je zbog demobilizacije izvučen 4. bataljun, a njegov pojas nadležnosti preuzeli su 1. i 3. bataljun.

Od 22. listopada do 2. studenog 1992. godine demobilizirana su 1052 pripadnika brigade, od čega 1000 vojnika, 38 dočasnika, i 14 časnika. Demobilizacija je zaustavljena zbog potreba nadzora državne granice na riječnom toku Save. Zadaću nadzora dobile su 108. i 157. brigada s po jednim bataljunom. Pojas nadzora 108. bio je od ušća rijeke Orljave do sela Ruščica kraj Slavonskoga Broda.

Neki pripadnici brigade prešli su u aktivne gardijske postrojbe, a veliki broj je nakon demobilizacije ostao je bez posla i teško se snalazio u novoj situaciji.

S tim se zaključuje ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. godine. Njoj je dalje ostala obveza nadzora državne granice snage jednoga bataljuna. Za dio pripadnika to je značilo samo kraj ratovanja u postrojbi koja je bila pričuvna samo po imenu, te nastavak ratnog puta u jednoj od novoustrojenih gardijskih brigada Hrvatske vojske.

 

Podacima iz Zapovjedništva, brigada je tijekom svog djelovanja srušila 24 vojna zrakoplova i dva helikoptera, uništila 68 tenkova i 16 oklopnih transportera.

Kroz brigadu je tijekom Domovinskog rata prošlo oko 5000 pripadnika, od kojih su njih 161 poginula, a ranjeno je 751 pripadnika.