Prošlo je više od tri desetljeća od Domovinskog rata. Vrijeme je donijelo promjene, nove generacije, drugačije prioritete… ali u srcima mnogih hrvatskih branitelja rat nikada nije završio. Ne čuje se više pucanj oružja, ali u mislima, tišini i svakodnevici – borba i dalje traje.

Mnogi od onih koji su devedesetih bez razmišljanja stali u obranu domovine danas žive tiho, povučeno, na marginama društva za koje su nekada dali sve. Nisu tražili slavu, niti povlastice. Tražili su slobodu. A sada, u miru, suočavaju se s novim neprijateljima: samoćom, nerazumijevanjem, nepravdom.

Sve je više branitelja koji se povlače iz društvenog života, zatvaraju u sebe, izbjegavaju ljude. Boje se pogleda punih predrasuda, riječi koje umanjuju njihovu žrtvu, tišine koja govori više od tisuću riječi. U toj tišini nastaju ozbiljne posljedice – ne samo psihičke, nego i fizičke: nedostatak kretanja, pretilost, visoki tlak, dijabetes, srčani i moždani udari. No još dublje rane ostaju nevidljive – tuga, gubitak smisla, crne misli. A to ne bi smjela biti njihova svakodnevica.

Više nisu to “Dani ponosa i slave”. Teško je danas biti hrvatski branitelj. Umjesto poštovanja, često doživljavaju sumnju. Kao da je netko ukrao njihovu priču i prebrisao je. Mnogi osjećaju da ih se gleda prozirno – kao da su svi “lažnjaci”, kao da njihove istine nemaju težinu. To razdire. Jer njihova istina je stvarna, krvava i bolna. I upravo zato – zaslužuje biti čuvana i slušana.

Ali nada postoji. Postoje načini kako vratiti smisao, pripadnost, radost. Branitelji nisu samo heroji prošlosti – oni su i danas ljudi puni znanja, iskustva, talenta. Mnogi od njih su vrhunski majstori, ribolovci, glazbenici, vrtlari, predavači. Treba ih potaknuti da to dijele s drugima. Da se uključe u edukacije, radionice, mentorstva, sportske projekte, rad s mladima. Njihovo iskustvo – njihova snaga – može promijeniti živote.

Udruge, centri za veterane, lokalne inicijative – moraju postati živa mjesta. Ne prostorije bez svrhe, nego točke povezivanja, razumijevanja i novog početka. Branitelji trebaju i zaslužuju sadržaje koji će ih ponovno oživjeti. Trebaju znati da imaju pravo na psihološku pomoć – bez srama, bez etikete. Tražiti podršku znak je hrabrosti, ne slabosti.

Isto tako, društvo mora učiniti svoj dio. Država, institucije, mediji – svi zajedno moramo stvarati prostor dostojanstva, razumijevanja i poštovanja. Jer ne možemo graditi budućnost ako zanemarimo one koji su je omogućili.

Branitelji nisu relikt prošlosti. Oni su živi spomenici hrabrosti, oni su ljudi među nama. I dokle god kuca njihovo srce – njihova borba ima smisla. A ta borba danas traži nešto drugo: zagrljaj društva, pruženu ruku, iskrenu riječ.

Braniteljima koji se bore s posljedicama rata i traume, hobi koji nudi mir, opuštanje i smisleno ispunjenje može biti izuzetno važan. Neki od hobija koji bi mogli biti korisni uključuju:

Ribolov: Aktivnosti poput ribolova mogu biti vrlo smirujuće, omogućujući vrijeme na mirnom, prirodnom okruženju. Također pruža priliku za opuštanje i refleksiju bez stresa.

Šetnje u prirodi ili planinarenje: Boravak u prirodi i fizička aktivnost mogu pomoći u smanjenju stresa i anksioznosti. Planinarenje ili jednostavno šetanje po mirnim predjelima može omogućiti mentalni odmor i povezanost s okolišem.

Volontiranje ili rad u zajednici: Uključivanje u zajednicu i pomaganje drugim ljudima može donijeti osjećaj svrhe i postignuća, što je važno za emocionalnu stabilnost.

Stolni nogomet, šah ili igre na ploči: Ove igre mogu pomoći u smanjenju stresa i pružiti mentalni izazov, dok istovremeno omogućuju opuštanje bez negativnih sjećanja.

Fotografija: Učenje i prakticiranje fotografije može pomoći u prepoznavanju ljepote u svakodnevnom životu i smanjenju negativnih misli. Fotografija može biti i terapijska jer omogućuje fokusiranje na detalje i stvaranje nečeg pozitivnog.

Učenje novih vještina ili hobija: Neke osobe se mogu osjećati ispunjeno učenjem novih vještina, poput crtanja, slikanja, glazbe, plesa ili bilo kojeg drugog kreativnog izraza.

Meditacija i jogu: Tehnike opuštanja poput meditacije i joge mogu pomoći u smanjenju stresa i smanjenju simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

Važno je omogućiti braniteljima sigurno okruženje gdje mogu dijeliti svoja iskustva i osjećaje, a aktivnosti koje potiču zajedništvo i pozitivnu emocionalnu povezanost mogu biti osobito korisne.

Možda ne možemo promijeniti sve. Ali možemo slušati. Možemo razumjeti. Možemo biti tu.

Jer kada hrvatski branitelj ponovno povjeruje da je potreban – tada cijelo društvo ozdravi.

Autor: Dražen Šemovčan/PDN