Iako su njihovi životi tijekom borbenih djelovanja u Vukovaru bili u neprestanoj pogibelji, o njima se ne zna gotovo ništa. Pa ipak, bez njih, Vukovar bi bio doslovno odsječen od ostatka Hrvatske i svijeta, a vapaji u pomoć, kao i ostale informacije, bile bi gotovo nedostupne. Oni su bili djelatnici Hrvatskih telekomunikacija iz Vukovara i sve do ulaska JNA i četnika u bolnicu, njihova veza s ostatkom Hrvatske je funkcionirala.

AUTOR: Tanja Belobrajdić

Napadom na dva civila, 20. kolovoza 1991. u šalterskoj dvorani, isprovociran je napad jugoslavenske vojske na vukovarsku poštu. U tom je napadu jedna osoba poginula, više ih je ranjeno, a među njima i tri HPT-ova djelatnika. Okupirana je cijela pošta, zgrada je opkoljena tenkovima oko koji su se nalazili naoružani rezervisti, a iz tenkova je zapucano po zgradama pošte i telekomunikacija. Od 24. kolovoza više se nije moglo normalno raditi i od tada traju pravi ratni uvjeti.

U monografiji Hrvatska pošta i telekomunikacije u Domovinskom ratu 1991. – 1995., autora Zlatka Cišpera, u dijelu u kojem govori o HPT Vukovar, između ostaloga zapisano je: "Već prilikom prvih sukoba radna su mjesta napustila 22 djelatnika srpske nacionalnosti. Prešli su četnicima i onda oružjem tukli po dojučerašnjim kolegama… S braniteljima grada u okruženju ostali su djelatnici HPT-a koji su bez obzira na neprekidnu paljbu topništva i eksplozije projektila svih vrsta i kalibara otklanjali posljedice bezumnog razaranja. Ostali su u svojem Vukovaru do kraja. Danima nisu napuštali radna mjesta iako je zgrada HPT-a bila teško oštećena… Obavljali su svoj posao na održavanju poštanskog i telekomunikacijskog sustava, a velik dio vremena branili su grad iz rovova s puškom u ruci. Oni su doslovno bili na braniku svoje domovine. Mnogo je uništeno, ali poštanske i telekomunikacijske veze bile su u funkciji do kraja, do pada Vukovara. Čak i služba 900 nije bila prekinuta ni jednog trenutka, a ni jednog trenutka nisu ostali bez veze sa svijetom".

S početkom 1991. godine, Hrvatska pošta i Hrvatske telekomunikacije razdvojile su se. HTC ili Hrvatski telekomunikacijski centar bio je u zgradi iza pošte i tamo smo boravili do početka rujna kada je postalo neizdrživo zbog neprestanog granatiranje, posebno s druge strane Dunava. Zbog toga smo se premjestili u zgradu Croatia osiguranja, nas dvadesetak koji smo stalno boravili tamo i još nekoliko tehničara koji su dolazili povremeno jer su bili negdje drugdje raspoređeni, na primjer, kao dvojica kolega koji su bili u jednom od dva tzv. "dunavska nebodera", gdje je bila instalirana satelitska antena i koji su danonoćno pazili na nju kao i agregat koji je radio 24 sata – ispričao je nekadašnji djelatnik vukovarskih telekomunikacija Ivica Azenić.

"Mi smo sami kuhali, sami smo si pribavljali vodu i hranu. Veze su morale raditi, bolnica, štab, Mitnica, dvadesetak telefonskih linija je funkcioniralo pod tim uvjetima. Pod silnim granatiranjem naši su dečki hodali ulicama, otklanjali smetnje, kvarove, razvlačili žice.  
Doista je teško povjerovati da nas više nije poginulo. Petog studenog razišli smo se iz Croatia osiguranja. Mala centrala je premještena u podrum 'Kapljice', gdje je nekoliko dana kasnije poginuo naš djelatnik Emil Aleksander i cijela njegova obitelj, neki smo otišli u zgradu policije dok nije izgorjela, neki u različita skloništa. Ti ljudi su dali ogroman doprinos obrani grada, a danas ih gotovo nitko ne spominje. Sačuvao sam spisak onih koji su bili do posljednjeg dana, trideset i tri čovjeka od kojih su trojica poginula, a dva se još uvijek vode kao nestali", ispričat će Azenić.

Jedan od dvojice djelatnika Hrvatskog telekomunikacijskog centra iz Vukovara koji se još uvijek vode kao nestali je i Josip Lovrić.

Josip Lovrić rođen je 1. studenog 1956. godine u Odžaku, Livno, Bosna i Hercegovina, kao prvi od troje djece Milke rođ. Teklić i Ilije Lovrića. Prva tri razreda osnovne škole pohađao je u Livnu, a nakon što je obitelj preselila u Vukovar, osnovnoškolsko obrazovanje nastavio je u tadašnjoj OŠ Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. Srednju školu završio je u osječkom Građevinskom školskom centru, a u Osijeku je pronašao i svoj prvi posao, u građevinskoj firmi Tempo u kojoj je radio nekoliko godina. Zbog niskog rasta, ali neobične okretnosti i sportske građe, još u srednjoj školi dobio je nadimak "Komarac". Kao mladić, bavio se i dizanjem utega, a njegov mlađi brat Mate se prisjetio  kako je Josip osvojio nekoliko medalja. O njegovoj vedroj naravi posvjedočit će i radne kolege, pa će reći kako je bio dobar i za posao i za društvo, jednako kao i za obitelj.

1982. godine oženio se Alijom, za prijatelje Alisom, rođ. Redžepi, koja im dvije godine kasnije rađa kćer Anitu, a potom 1988. sina Roberta. U međuvremenu, nakon što su godinu dana živjeli u Livnu gdje je Josip privremeno radio, obitelj se seli u Vukovar, a Josip 1986. godine počinje raditi u vukovarskoj pošti. Kao podstanari, Lovrići iznajmljuju malu kuću u ulici Nikole Andrića, neposredno pored velikog skloništa u kojem će i Josipova supruga Alisa s dvoje djece nakon sloma obrane grade biti zarobljena.

Tijekom opsade, prema iskazima očevidaca, Josip je prigodom popravka linije "na terenu" ranjen u oko, a budući da je sačuvana radna lista djelatnika koja se svakodnevno slala u Osijek, može se utvrditi kako je to bilo u drugoj polovini listopada.

Ivan Provoznik, djelatnik pošte koji je zarobljen s Josipom i s njim bio do posljednjeg trenutka prije negoli je Josip izveden iz garaže u kojoj su bili zgurani na Veleprometu, ispričat  će: "Mislim da smo bili među prvima koje su četnici spustivši se u grad 17. studenog, zarobili. Istjerali su nas iz skloništa u Andrićevoj ulici, postrojili, maltretiranje je počelo odmah, a onda su nas nakon nekog vremena sproveli do Rajšićeve pekare. Imali smo veliku sreću što smo taj užas preživjeli, ne volim se ni sjetiti. Našeg, sada pokojnog radnog kolegu Ivu Antonića već su natjerali da klekne, no njegova supruga je počela jako plakati, vrištati, da on nije ni mrava zgazio, da ga puste, pa se krvnik smilovao. On je imao sreće, mnogi drugi nisu. Strašno je bilo. Onda su nas sproveli na Velepromet. Po dolasku su muškarce odmah odvojili od žena i djece, a nas dvojicu su s još nekima strpali u zloglasnu stolariju. Izvodili su nas kao i ostale, batinali, maltretirali, ali opet smo imali sreće, vraćali su nas unutra žive. Sutradan, prebacili su nas u garažu preko puta stolarije. Bili smo nagurani unutra, vidio sam da je s nama još jedan naš radni kolega, Petar Malović. Pred jutro, Josip je odnekle izvadio cigaru. U onoj muci sam se nasmijao i pitao ga, pa toliko su nas puta pretresali, oduzimali nam stvari, gdje ju je sakrio, a on mi je samo rekao da ne pitam, nema veze, važno je da imamo. Šutke smo, stisnuti, izmjenjujući se, popušili tu posljednju cigaretu. Čini mi se kako smo je tek ugasili, kada smo čuli skidanje lanaca s vrata. Već su ih jednom otvarali, dolazili su neki novinari, pokazivali su im 'ustaše'. Nažalost, ovaj put je Josipa napustila sreća. Prozvali su imenom i prezimenom njega i Petra Malovića i Petrovog oca. Ni jedan se od njih trojice više nije vratio, niti im se groba zna".

Josipova mlađa sestra Dubravka Dorotea ispričat će kako se Josip majci i njoj javio nekoliko puta, a posljednji put 2. studenog. Prije negoli se telefonska veza prekinula, osjetila je koliko je smeten, više puta je na telefon naizmjenično tražio nju, pa majku, da se izmjenjuju u razgovoru, neprestano je ponavljao "sve je dobro, sve je dobro", što ju je jako uznemirilo, pa mu je zaboravila čestitati rođendan koji mu je bio samo dan prije.

"Bio je jako dobar i nježan brat, kako sam bila od njega 13 godina mlađa, kada je počeo raditi, uvijek mi je nešto kupovao. Bila sam prva djevojčica u ulici koja je u ono vrijeme imala rolšue, ski odijelo, ništa mu nije bilo žao učiniti za mene, a ja sam mu zaboravila čestitati rođendan posljednji put kada smo se čuli. Jako mi nedostaje, bol za njim nikada neće proći i samo se nadam kako ćemo njegove posmrtne ostatke ipak jednom pronaći. Otac i majka su na svojoj grobnici postavili i ploču s njegovom slikom i imenom. Sada, kada odem na groblje, nekako osjetim kako ipak imam negdje mome bratu zapaliti svijeću."

Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska četnika i JNA u centar grada zarobljen, deportiran na Velepromet gdje je zlostavljan i mučen i gdje mu se gubi svaki trag, Josip Lovrić, suprug, otac, sin i brat  imao je trideset i pet godina.

Josipe, nismo te zaboravili.