Priča o Željku Srebroviću: 'I danas osjećam dio krivnje zašto im nisam zabranio odlazak...'

Željko Srebrović, stariji od dvojice sinova Dragice rođ. Komljenović i Ivana Srebrovića, rođen je 15. ožujka 1971. godine u Stuttgartu, SR Njemačka, gdje su se Dragica i Ivan nalazili na privremenom radu. Nakon nekoliko godina, Dragica, iako rodom iz Posavskih Podgajaca, a Ivan, podrijetlom Hercegovac naseljen u Soljanima, odlučuju se nakon povratka u Hrvatsku kupiti kuću baš u Borovu naselju, ponajviše zbog mogućnosti daljnjeg zapošljavanja.

U Borovu naselju Željko pohađa Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, u neposrednoj blizini njihovoga novog obiteljskog doma. U slobodno vrijeme rekreativno bi zaigrao košarku na obližnjem igralištu, a njegov mlađi brat Goran prisjetit će se kako su kao djeca slušali ploče Srebrnih krila i prikupljali sve moguće stripove, koje su obožavali. Srednju školu, smjer matematičar-informatičar Željko završava u Vukovaru, a potom se upućuje na odsluženje vojnog roka u ondašnju JNA, prvo u Ljubljanu, Slovenija, te nakon obuke, u Zagreb. U srpnju 1991. u organiziranom bijegu s još tri ročna vojnika bježi iz JNA, uz preporuku da još ne odlaze svojim kućama, pa se Željko nekoliko dana skriva kod rodbine u Omišu, potom u Mostaru, da bi se nakon kraćeg vremena, u dogovoru s roditeljima, vratio u Vukovar.

Već sljedeći dan po povratku, s ocem i mlađim bratom odlazi u tadašnji Štab TO gdje se dragovoljno stavlja na raspolaganje pri obrani grada, nakon čega biva raspoređen na svoj prvi položaj na Borovskoj cesti, poznat kao Krešo-1. Sa suborcima i bratom Goranom, tada tek šesnaestogodišnjakom koji ga je neprestano pratio ne dajući se otjerati, Željko Srebrović će gotovo do zadnjeg dana aktivno sudjelovati u obrani grada, ne samo na položaju "Slon" gdje bi najčešće upućivani na ispomoć, nego po cijelom Borovu naselju, gdje god se za to ukazala potreba. Početkom mjeseca studenog, nakon sloma obrane Lušca, na nekoliko dana odlazi na ispomoć na položaju u dijelu naselja poznatom kao "Budžak". Po povratku na svoj položaj, dana 14. studenog, s bratom i dva prijatelja odlazi u roditeljsku kuću u tadašnjoj Ulici Nikole Demonje, javiti se majci koja danima nije imala nikakve informacije gdje su joj sinovi.

Goran Srebrović prisjetit će se: "Nakon što smo na brzinu nešto pojeli i presvukli se, jedan suborac i ja vratili smo se na položaj kod 'Slona', a brat je s Miroslavom Dragićem pošao do njegove obiteljske kuće u Kozaračkoj ulici, kako bi se i Miroslav javio svojima. Nakon izvjesnog vremena uslijedio je jak artiljerijski napad, granatirali su nas svim mogućim sredstvima, pa nisam imao vremena razmišljati što se dogodilo s mojim bratom i Miroslavom. Preko motorole sam nekoliko puta čuo kako se traži pomoć, odnosno vozilo koje bi prevezlo ranjenike do priručne bolnice u Commerceu, ali nisam ni slutio da se radi o mome bratu i Miroslavu. Majka mi je kasnije ispričala kako su joj Zoran Janković i još dva dečka, mislim da su to bili Stipo Mlinarić Ćipe i Mirko Brekalo, javili da su Željko i Miroslav teško ranjeni i odvezeni u bolnicu u tvornici. Napadi nisu prestajali, mi smo se povlačili i prebacivali s položaja na položaj, a kad god sam pomislio kako ću otići do Commercea vidjeti što mi je s bratom, moralo se ići negdje dalje i tako danima. Nakon sloma obrane sa suborcima sam zarobljen i odveden u logor. Nažalost, nisam znao da je tada, u našoj roditeljskoj kući, bio zadnji put kada smo majka i ja vidjeli moga brata".

Đuro Mujić, Željkov zapovjednik, ispričat će: "Dobro se sjećam Željka, bio je tih i miran mladić i vrlo odgovoran – mislio je stalno na mlađeg brata i majku koja je ostala sama u kući. Obilazio ju je kad god je mogao i odnosio joj da ima što jesti, a nosio je i po skloništima, zajedno s bratom koji je, iako maloljetan, uvijek bio za akciju. Svoje smjene su na barikadi odrađivali bez greške, od početka su ozbiljno shvatili situaciju. Nakon nekog vremena dobili smo zamolbu da, ako imamo viška ljudstva, pomognemo dečkima na punktu Slon, posebno u noćnim smjenama tako da se oni mogu odmoriti jer su po cijele dane ili odbijali napade ili držali stražu. Zbog toga smo tamo počeli redovito odlaziti svaku večer, izmjenjivali smo se nas šestorica, mada je Željko tražio da on ide svaku noć. Bio je dosta šutljiv, ulazio je u razgovor jedino kada smo se dogovarali o akcijama. Toga kobnog dana po prvi put me nije htio poslušati. Bilo je već hladno, trebali smo hranu i topliju odjeću. Miroslav je uporno inzistirao da idu večerati kod njega kući gdje su mu bili roditelji, a ja sam bio protiv i na sve načine sam ih pokušao odgovoriti. Nakon nekog vremena, dojurio je Drago Husli i zadihano i nepovezano ispričao kako Željko i Miroslav leže ranjeni. Otrčali smo tamo, obojica su bila teško ranjena minobacačkom granatom. Željko je bio divan mladić, nadasve pošten, odgovoran, miroljubiv, nikada ga neću moći prežaliti. I danas osjećam dio krivnje zašto im nisam zabranio odlazak, imao sam tu moć, nikad si to neću oprostiti", s tugom završava Mujić.

Nakon mjesec dana, iz srpskih koncentracijskih logora pušten je Željkov mlađi brat Goran. U Zagrebu ga je čekala majka Dragica koja je i sama u tjedan dana koliko je bila zarobljena, prošla teška zlostavljanja. Oboje su nastavili tražiti Željka, iščekivali razmjene, raspitivali se kod suboraca. Budući da nisu znali Željkovo stanje prije zarobljavanja, nadali su se kako je ipak preživio. Nažalost, informacija koju su dobili od medicinske sestre i njenoga supruga koji se prisjetio Željka te ispričao kako je Željko prije predaje Commercea uslijed zadobivenih rana preminuo, pokazala se točnom. Nada koja je uvijek tinjala, potpuno je nestala uvidom u protokole koji su se odnosili na masovnu grobnicu na Novom groblju. Prema evidentiranim stvarima i opisu, majka je prepoznala Željka, što je ekshumacija i identifikacija potvrdila.

Dana 15. svibnja 1998. godine posmrtni ostaci Željka Srebrovića pokopani su u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Miroševac.
Kada je poginuo u obrani Domovine, Željko Srebrović, sin i brat, imao je samo 20 godina. Željko, nismo te zaboravili.