NISU ZABORAVLJENI

Imao je samo osamnaest godina. Preživio je pakao ratnog Vukovara, ali ne i zarobljavanje u vukovarskoj ratnoj bolnici. Da nije bilo neljudi, prije deset dana proslavio bi svoj pedeset i prvi rođendan. 

Zorislav Gašpar, za obitelj Zoki, za prijatelje Gašo, rođen je 14. ožujka 1973. godine u Vukovaru kao prvi od dvoje djece Vide rođ. Sušac i Dragutina Gašpara. Po majci, Zoki je imao i mlađeg brata, Marka Samardžića, koji ga je posljednji put vidio u vukovarskoj bolnici, prije negoli će ih zauvijek razdvojiti.

Kao osnovnoškolac, Zorislav je pohađao OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a srednjoškolsko obrazovanje za zvanje elektrotehničar, završio je u COUO-e Edvard Kardelj, koji se nalazio u zgradi današnje vukovarske gimnazije. Odmah nakon položene mature upućen je na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj JNA, u Negotin, Republika Srbija, odakle bježi u lipnju '91. te se odmah priključuje obrani Vukovara i to kao pripadnik Zbora narodne garde, odnosno, 4. bojne 3. brigade ZNG-e osnovne dana 15. lipnja '91. na Opatovcu.

Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj

U monografiji tzv. Opatovačke bojne, uz Gašino ime ostat će zapisano:

"Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora koji je napadao dio grada u kojem je i on živio, poznavao svaku ulicu i kuću. Toliko je precizno pohađao ciljeve da su ga naši izvidnici navodili točno kod čije kuće padaju. Presretni su mu zahvaljivali Motorolom: To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe', iako im je Zoran govorio da ga ne zovu nadimkom, već pod šiframa kao i druge. Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu…".

Prije četiri godine, njegova teško bolesna majka, dugogodišnji pacijent na dijalizi, Vida Gašpar, kroz suze je ispričala: 

"Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, ali ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili i onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir. Vjerujem kako susjed P.Č. zna, ali neće reći, nitko od njih ne želi reći, a tu su bili i znaju sve. Očima ga ne mogu vidjeti". 

Žena, čije ime mnogima nije značilo ništa

Vida Gašpar je, nažalost, preminula prije dvije godine, žena čije ime mnogima nije značilo ništa. Umrla je tiho, onako kako je i živjela posljednjih trideset godina. Tek jedna, dugi niz godina teško bolesna starica čiji se život kao plamen na dogorjeloj svijeći u rano nedjeljno jutro, ugasio u vinkovačkoj bolnici, a da nitko nije znao kako je tamo, na krevetu, sklopila oči majka koja nije dočekala da pronađe i pokopa posmrtne ostatke svoga sina Zorislava, kao ni posmrtne ostatke svoga supruga, Damjana Samardžića, Zoranovog poočima. Pretpostavlja se da su nakon što su mučeni, zlostavljani i ubijeni, zakopani u kanal pored hangara, zajedno sa skupinom posljednjih zarobljenika ubijenih na Ovčari. Njihova tijela su nakon nekog vremena iz tog kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju za kojom se još uvijek bezuspješno traga.

Kada je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici i deportiran na farmu Ovčara gdje je neljudski mučen, a potom ubijen, Zorislav Gašpar, sin i brat, imao je samo osamnaest godina. 

                                                Gašo, nismo te zaboravili!

Izjava preživjelog s Ovčare

******
Kako poučeni iskustvom, suprotstavljajući se zaboravu, trebamo uporno ponavljati, podsjetimo da nakon ekshumacije posmrtnih ostataka dvjesto osoba iz masovne grobnice na Ovčari, brojne obitelji i dalje traži svoje najmilije, a koje skroz iskaze različitih svjedoka imaju informaciju kako su njihovi očevi, muževi, sinovi, braća itd., nažalost, također posljednji put viđeni na toj VUPIK-ovoj farmi pretvorenoj u mučilište i stratište. 

Poneka je obitelj uporište za svoju tvrdnju imala u izjavama preživjelih s Ovčare, dostupni podaci govore kako se, milošću krvnika i/ili poznanstvom s nekim od njih, s Ovčare spasilo sedam osoba (jedan od njih ubijen je sljedeći dan na Veleprometu), a jedna osoba se od sigurne smrti spasila bijegom s kamiona dok su je vozili na strijeljanje (kasnije ponovno zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore), a neke su obitelji o posljednjim trenucima svojih najmilijih saznale na posebno težak način, tijekom suđenja za ratni zločin na Ovčari, kada su svjedoci pokajnici opisivali zvjerska mučenja i ubojstva  ranjenika, branitelja i civila zarobljenih u vukovarskoj bolnici nakon sloma obrane grada. 

Jedno od takvih mučnih svjedočenja, bilo je o posljednjim trenucima Damjana Samardžića koje je ispričao svjedok Emil Čakalić: "…Od autobusa do ulaska u hangar bili postrojeni četnici i rezervisti JNA u dvored, kroz koji se moralo proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima, puškama te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila… Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar)… Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti.

Istovremeno sam vidio grupu od pet, šest osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JNA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo…".