PRIJE 28 GODINA OTETA I UBIJENA HRVATSKA OBITELJ MATIJEVIĆ - UBOJICE NISU KAŽNJENE, SRBIJA ŠUTI!

Tročlana hrvatska obitelj Matijević - otac Jozo (1931.), majka Ana (1932.) i Sin Franjo (1975.), odvedeni su iz svoje kuće u Kukujevcima (istočni Srijem, Vojvodina) pred sam Uskrs 1992. godine (između 17. i 19. travnja) i od tada im se gubi svaki trag. Oni su se, naime, zbog pritisaka kojima su bili dulje vrijeme izloženi (kao i većina tamošnjih Hrvata) spremili za preseljenje u Hrvatsku, budući da su u dogovoru s jednim Srbinom iz Žlebine (općina Virovitica) zamijenili svoju kuću s njime.

Evo kako u jednoj svojoj publikaciji događaj opisuje Fond za humanitarno pravo iz Beograda koji je slučaj istražio na samome terenu (saslušanjem svjedoka i uvidom u raspoložive izvore):

"Stvari porodice Matijević su bile utovarene na kamion u dvorištu porodične kuće u Proleterskoj ulici.

Prema svedočenju komšija, tog dana u dvorištu porodice Matijević bio je čovek iz Žlebine, opština Virovitica, sa kojim su menjali kuću. U dvorište je tada došlo desetak ljudi koji su u to vreme išli po selu i uzimali stvari od Hrvata koji su se iseljavali. Među njima je bio i čovek sa nadimkom Major, Srbin koji se doselio u Kukujevce. Oni su od Matijevića tražili da im predaju mešalicu koja je već bila utovarena u kamion. Jozo Matijević im je platio 400 maraka da je ne uzmu. Tada je čovek sa nadimkom Major ošamario Anu Matijević u dvorištu. Nakon toga su Major i drugi napadači otišli.

Matijevići su planirali da krenu za Hrvatsku 20. aprila 1992. godine kasno uveče. Međutim, oko 23 časa kuću porodice Matijević opkolilo je desetak naoružanih lica koji su do kuće došli u dva automobila – belom Citroenu i žutom Mercedesu. Prema svedočenju meštana, među tim ljudima bili su i Nikola Krtinić, taksista iz Šida, čovek sa nadimkom Golub koji je držao podrum pića u Šidu i Petar Živković iz Sota. Jedna komšinica porodice Matijević je čula da se nešto dešava i izašla je iz kuće da vidi o čemu se radi. Jedan od naoružanih ljudi je toj ženi rekao da se vrati u kuću i dodao: 'Hoćeš i ti da završiš...?'

Nakon tog događaja, Franjo, Ana i Jozo Matijević nisu više viđeni. Dan kasnije, 21. aprila 1992. godine, vozač kamiona odvezao je stvari porodice Matijević u Slavonski Brod, rekavši Aninim i Jozinim sinovima, koji su čekali roditelje, da su oni zadržani na granici.

Tela Franje, Ane i Joze Matijevića ekshumirana su 30. aprila 1998. godine iz masovne grobnice u selu Mohovo u blizini Iloka u Hrvatskoj, oko 35 kilometara od Kukujevaca. Jozo i Franjo su pronađeni sa rukama vezanim na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da su oni ubijeni iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine. Na posmrtnim ostacima Ane Matijević nisu nađene vidljive povrede.

Za ubistvo porodice Matijević niko nije procesuiran. FHP ne poseduje podatke o tome da li je vođena istraga za ubistvo porodice Matijević. FHP je 16. oktobra 2018. godine Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) Republike Srbije podneo krivičnu prijavu protiv nekoliko NN lica, zbog ubistva tri člana porodice Matijević.

TRZ je 14. novembra 2018. godine odbacilo krivičnu prijavu FHP-a, uz obrazloženje da krivično delo zločin protiv čovečnosti nije bilo propisano kao krivično delo u vreme događaja 1992. godine."

Vidi: http://www.hlc-rdc.org/wp-content/uploads/2019/01/Dosije_Hrvati_u_Vojvodini_srp.pdf

Dakle, čak ni u ovom slučaju, kad je u pitanju ničim izazvano ubojstvo supružnika i njihova malodobnog (16-godišnjeg) sina koje je izvan svake sumnje motivirano nacionalnom i vjerskom mržnjom i gdje su jako dobro poznati neki od sudionika njihove otmice, Srbija nije reagirala, nego je čak 26 godina poslije odbacila krivičnu prijavu uz već spomenuto sramotno obrazloženje.

Ovo je, nažalost, samo jedan u nizu nekažnjenih krvavih zločina što su u Srbiji počinjeni nad Hrvatima u vrijeme ratova na području bivše SFRJ s ciljem njihova progona i etničkog čišćenja ovog područja. Zločina nad nedužnim i lojalnim građanima koji ničim nisu zaslužili takvu sudbinu i to u državi koja "nije učestvovala u ratu" - kako se i danas tamo tvrdi.

Za Hrvate u Srijemu, Banatu i Bačkoj nema pravde. Oni su danas svedeni na ostatke ostataka i građani su trećeg reda koji ne samo da nemaju nikakva prava, nego ne smiju ni pisnuti o svemu što im se događalo 90-ih godina, niti reći istinu o položaju u kojemu se nalaze danas.

Narod je to koji nestaje u tišini, bez glasa i bilo kakve nade u budućnost. Od 1961. godine do danas na tim ih je područjima nestalo oko 70%, a proces zatiranja se nastavlja i dalje.

 

Zlatko Pinter