PRIJE 310 GODINA SPAŠEN MOREPLOVAC KOJI JE INSPIRIRAO AUTORA ROMANA ROBINSON CRUSOE

Stariji naraštaji svakako se dobro sjećaju jednoga od najpoznatijih literarnih junaka čije su avanture golicale maštu i budile znatiželju - slavnog Robinsona Crusoea - kojega je današnje vrijeme Interneta već pomalo bacilo u sjenu.

Priča o brodolomcu koji se stjecajem okolnosti našao sam na pustom otoku gdje se bori za preživljavanje i gradi svoj mikrosvijet opirući se hrabro i uspješno svim opasnostima i nedaćama s kojima se sreće u srazu s moćnom prirodom, ugledala je svjetlo dana 1719. godine, kad prvi put u Londonu iz tiska izlazi roman Daniela Defoea, Robinson Crusoe.

Mada je riječ o fikciji, izmišljenoj autobiografiji glavnog lika (a u toj je formi i pisan - u prvom licu), pretpostavlja se da je autoru kao inspiracija poslužila sudbina škotskog brodolomca Alexandera Selkirka koji je nešto više od četiri godine proveo na tihooceanskom otoku čiji je naziv nekad bio Más a Tierra (čileanske su ga vlasti 1966. preimenovale u "Robinson Crusoe").

Iako je sudbina spomenutog Selkirka bila uvelike drugačija i daleko manje dramatična nego ona glavnog junaka romana, radilo se o zanimljivom čovjeku koji je barem jednim dijelom doista prošao nešto od onoga što je doživljavao i junak iz Defoeove mašte, Robinson Crusoe.

Selkirk je, naime, prema dostupnim izvorima, svojevoljno ostao na otoku na koji je iskrcan na vlastiti zahtjev sa svojim osobnim prtljagom, a nakon što se predomislio, kapetan mu više nije dopustio povratak na brod - i tako je silom prilika postao "Robinson". Na otoku je izgradio sebi nastambu, lovio ribe i životinje, uzgajao koze i sve u svemu organizirao vlastito preživljavanje daleko od civilizacije i pomagala što su ih u to vrijeme na raspolaganju imali ljudi u svijetu iz kojega je otišao. Dana 2. veljače 1709. godine, otkrila ga je posada jednog britanskog broda i s njima se dvije godine poslije vratio u Englesku. 

Kapetan Wooder Rogers izdao je 1712. godine knjigu o svome putovanju oko svijeta u koju je uvrstio i epizodu vezano za Selkirka i njegov usamljenički život na otoku, što je izazvalo veliku pozornost čitateljske javnosti diljem zapadnog svijeta. Što se samoga Selkirka tiče, on baš i nije bio impresioniran famom koja se oko njega širila i poslije svega se vratio gusarenju. Umro je 13. prosinca 1721. godine u Cape Coastu (Gana).

Poslije 28 godina provedenih daleko od zapadne civilizacije i Defoeov Crusoe se vraća kući (nakon više od 35 godina izbivanja), pronalazi sestru i bratovu djecu, ženi se, zasniva obitelj i nastavlja živjeti u svijetu na koji je već gotovo zaboravio.

Smatra se da je ovo djelo u neku ruku i kritika zapadnjačkog načina života, a što se veže uglavnom za lik domoroca Petka kojega Crusoe slučajno sreće na otoku i potom s njime postaje nerazdvojan. Ovo duboko i prisno prijateljstvo između dva čovjeka različite boje kože nosi u sebi i znakovitu poruku otklona od tadašnjeg imperijalističkog kolonijalnog mentaliteta pri čemu je trgovina robljem bila jedna od prepoznatljivih grana djelatnosti zemalja koje su se bavile osvajanjem Novog svijeta.

Iako je i u romanu crnac Petko sluga svom bijelom prijatelju, njihov prijateljski odnos prožet međusobnom privrženošću i osjećajem povjerenja u svakom je slučaju u opreci s poimanjem odnosa crnac - bijelac u tadašnjoj Zapadnoj hemisferi. Petko uskoro dostiže slavu svog bijelog "gospodara" i prijatelja i postaje sinonim za vjernost i odanost.

Robinson Crusoe, prvi je i najpoznatiji roman takvog (avanturističkog) žanra o moreplovcu koji je suočen s time da se mora na pustom otoku boriti za vlastiti opstanak. Zahvaljujući imaginaciji, pripovjedačkoj umješnosti i sugestivnosti samoga Defoea, ubrzo je postigao svjetsku slavu i uvrstio se među klasike književnosti.

Roman je u nas prvi put tiskan u Zagrebu 1796. godine u prijevodu Antuna Vranića. Doživio je brojna izdanja diljem svijeta, a poslužio je i kao predložak za više igranih filmova.

 

Pripremio: Zlatko Pinter/PDN