Kada govorimo o Domovinskom ratu, često se ističu velike vojne operacije, razvoj Hrvatske vojske i ključne pobjede. No, korijen hrvatske oružane obrane leži u prvim dragovoljcima – ljudima koji su bez poziva, bez sigurnosti, bez uniforme i bez jamstava, stali u obranu Hrvatske. Premda ne postoje točni podaci o njihovu broju u prvoj polovici 1991., povjesničari i stručne institucije procjenjuju da se tada oružanim i redarstvenim snagama dobrovoljno priključilo između 15.000 i 20.000 ljudi. Do kraja te godine broj dragovoljaca narastao je na oko 50.000, a danas Ministarstvo hrvatskih branitelja vodi evidenciju o više od 57.000 osoba koje su ostvarile status dragovoljca Domovinskog rata.

Oni su sudjelovali u najranijim sukobima diljem Hrvatske – od Slavonije, Banovine i Like, do Dalmacije i juga zemlje – često prvi stajući na crtu obrane.

Početak bez države, bez vojske, bez oružja

Krajem 1990. i početkom 1991. godine, Hrvatska još nije imala ustrojenu vojsku niti obrambeni sustav. Policija je bila jedina oružana sila pod hrvatskim zapovjedništvom, a većina oružja nalazila se u skladištima pod kontrolom JNA. Upravo tada, počinju se samoorganizirati prve dragovoljačke skupine – sastavljene od hrvatskih domoljuba koji su osjećali da se rat približava.

Prvi hrvatski dragovoljci nisu čekali službene pozive. Dobrovoljno su se javljali u policijske postaje i lokalne krizne stožere. Iako su često bili naoružani samo lovačkim puškama ili improviziranim sredstvima obrane, njihova hrabrost i domoljublje nadjačali su svaki nedostatak opreme.

Formiranje ZNG-a i organizirani dragovoljci

U svibnju 1991., u jeku rastućih napetosti, Hrvatska osniva Zbor narodne garde (ZNG), kao prvu oružanu formaciju buduće Hrvatske vojske. Velik dio njezinih pripadnika činili su upravo dragovoljci. Prve četiri bojne ZNG-a osnovane su 15. svibnja 1991. u Zagrebu, a ubrzo potom i diljem Hrvatske. Mnogi dragovoljci prelaze iz policije u ZNG ili se priključuju kroz lokalne pričuvne sastave.

Zapovjedna struktura tek se formirala. Ipak, motivacija ljudi bila je neusporediva – branili su vlastite domove, obitelji i domovinu. Upravo zahvaljujući dragovoljcima, ZNG je u kratkom roku postao jezgra otpora i temelj Hrvatske vojske.

Lokalne dragovoljačke postrojbe – spontana obrana

Paralelno s državnim naporima, diljem Hrvatske su nicali lokalni dragovoljački odredi. U Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Banovini, ljudi su se samoorganizirali i postavljali punktove, gradili barikade, štitili sela i gradove. Mnogi su izradili improvizirano oružje, učili iz časopisa i priručnika o taktici i eksplozivima.

Posebno su se istaknuli dragovoljci u Vukovaru, koji su već u ljeto 1991. počeli pružati otpor nadolazećem agresoru. Slično se dogodilo u Sunji, Novskoj, Petrinji, Gospiću, Šibeniku i mnogim drugim mjestima. Riječ je bila o običnim ljudima – radnicima, obrtnicima, studentima i seljacima – koji su uzeli pušku u ruke jer nisu htjeli otići, predati se ili gledati kako im nestaje domovina.

Uloga u postrojbama specijalne policije

Posebnu ulogu u početku obrane imale su specijalne jedinice policije, u koje su također ulazili dragovoljci – najčešće fizički spremni i vojno osposobljeni ljudi. Te su jedinice bile prve na bojišnicama u Slavoniji, Banovini, Dalmaciji. Dragovoljci su ih popunjavali bez prisile – mnogi su dali otkaz na poslu ili napustili školovanje kako bi stali na prvu crtu.

Dragovoljci iz dijaspore i inozemstva

Važno je naglasiti da su prvi dragovoljci dolazili i iz iseljeništva. Mnogi Hrvati iz Njemačke, Švicarske, Australije, SAD-a i drugih zemalja vratili su se kako bi branili domovinu. Iako im prijetilo gubljenje državljanstva u nekim državama, nisu dvojili. Uz njih su se priključili i strani dragovoljci – osobito iz zapadnih zemalja – koji su osjećali moralnu dužnost stati uz Hrvatsku.

Zakonsko priznanje i status

Godinama kasnije, Republika Hrvatska je zakonski definirala pojam dragovoljca Domovinskog rata. Prema Zakonu o hrvatskim braniteljima, dragovoljcem se smatra onaj tko se dobrovoljno priključio obrani Hrvatske prije 15. siječnja 1992. Mnogi su svoju žrtvu nosili bez formalnog priznanja godinama, sve dok ih sustav nije prepoznao kao temelj neovisnosti.

Prve dragovoljačke skupine nisu imale činove, medalje ni jamstva. Imale su srce, domoljublje i hrabrost. Oni su prvi stali pred cijevi – ne zato što su morali, već zato što su osjećali da moraju. Njihova uloga u Domovinskom ratu je temeljna, a njihovo nasljeđe obvezuje sve buduće generacije.

Danas, kada slobodu uzimamo zdravo za gotovo, moramo se sjećati da je ona započela s njima – dragovoljcima koji su stali kada nije bilo nikoga drugoga.

AUTOR: Kristijan Fereža/PDN