Prvi ubijeni policajac u zapadnoj Slavoniji – Vlado Laučan

Nakon miniranja ugostiteljskih i vjerskih objekata u Pakracu te prvo velikog srpskog mitinga i hrvatskog obilježavanja Dana državnosti, situacija u Pakracu počela se dodatno zaoštravati. Stanovnici ovog zapadnoslavonskog gradića s dolaskom svakog vikenda očekivali su početak otvorenog sukoba. Iako će on započeti u drugoj polovici kolovoza, već početkom lipnja pala je prva žrtva velikosrpske politike u Pakracu, a ujedno i u zapadnoj Slavoniji.

U nedjelju 9. lipnja 1991. godine na početku na ulasku u selo Omanovac sjeverno od Pakraca, kod skretanja za selo Gornja Obrijež, ubijen je hrvatski policajac Vlado Laučan. On je s kolegom Josipom Šetulom iz Čazme na tom raskrižju vršio kontrolu prometa. Međutim, kontrola prometa u tim vremenima, nije predstavljala ono što se danas podrazumijeva pod kontrolu prometa, već jedan oblik kontrolnog punkta na ulasku u Pakrac. U trenutku kada je Šetula sjeo u auto, a Laučan vraćao dokumente zaustavljenom vozaču iz pravca šume preko puta ceste Laučan je ustrijeljen s leđa u predio lopatice te je na mjestu izdahnuo.

Vlado Laučan rođen je 31. ožujka 1961. u Pakracu. Odrastao je s ocem Josipom, majkom Slavicom (r. Kiš) te braćom Dragom i Željkom. Osnovnu školu i srednju školu za kovinoglodača završio je u Pakracu, a prije početka rata radio je u Drvno-industrijskom kombinatu „Papuk“ Pakrac. Početkom demokratskih promjena uključuje se u HDZ, a u ožujku 1991. zapošljava se u Policijskoj postaji Pakrac.

Vrlo brzo postalo je jasno da je ovo ubojstvo pomno planirano, a obzirom da su na mjestu odakle je pucano pronađeni opušci cigareta i ugažena trava. Istog dana u Pakrac je upućena skupina od 40 pripadnika Posebne jedinice policije „Omege“ iz Bjelovara s psom tragačem. Dio ih je raspoređen na osiguranju mjesta zločina, dok ih je dio osiguravao zgradu policijske postaje. Istu noć na stražu Omega bačen je eksploziv, koji srećom nije eksplodirao. Sljedeći dan skupina specijalaca blokirala je i pretražila obližnje selo Gornju Obrijež u potrazi za Radovanom Katićem, osumnjičenim za Laučanovo ubojstvo. Međutim, osumnjičenika nisu pronašli jer se isti vjerojatno sklonio u obližnje jako srpsko uporište Derezu.

Pakrački ogranak Srpske demokratske stranke i njihov čelnik Veljko Džakula ometali su istragu. Džakula je 12. lipnja telefonski nazvao Policijsku postaju i zaprijetio postavljanjem barikada u selima naseljenim srpskim stanovništvom ukoliko se potraga ne prekine. Sljedeći dan u selu Dragović masa srpskih civila, a među njima i sam Džakula, opkolila je patrolu policajca i tako ih onemogućila u provođenju istrage. Nakon toga, Džakula je telefonski ponovio zahtjev za prekidom istrage. Istraga na koncu nije urodila plodom, a SDS je narednih dana prijetio napadom na policijsku postaju zbog čega su „Omege“ i dalje držane u pripravnosti.

Nekoliko dana nakon ubojstva Vlado Laučan pokopan je na rimokatoličkom groblju u Pakracu. Međutim, niti ona nije prošla u miru. Pobunjeni Srbi prijetili su napadom na pogrebnu povorku, pokušavajući obeshrabriti građane. Treba reći da je ova prijetnja bila posve realna, s obzirom da je pogrebna povorka išla od pakračke crkve do rimokatoličkog groblja, a cijela ta dionica bila je praktički na dlanu pobunjenicima u povišenim istočnim dijelovima grada. Prijetnje nisu obeshrabrile velik broj građana Pakraca, Lipika i okolnih naselja koji su došli ispratiti njihovog sugrađanina. Toliki broj ljudi nikada nije nikoga ispratio u Pakracu na posljednje počivalište.

 

 

Ubijanja hrvatskih policajaca u zapadnoj Slavoniji nastavila su se tijekom ljeta. Malo više od mjesec dana kasnije, 15. srpnja 1991. pucano je i na policijsku patrolu u centru Lipika. Ubijen je Branko Čorak, policajac Policijske postaje Koprivnica, teže je ranjen Draško Škondro, a lakše Željko Szabo, obojica zaposlenici PP Pakrac. Prema riječima svjedoka, i ovaj napad je planiran. Iako je bila nedjelja poslijepodne, kafić preko puta mjesta ubojstva bio je krcat, kao da su došli na predstavu, a sva parkirna mjesta u ulici bila su zauzeta. Samo jedno mjesto bilo je slobodno, pokraj kestena u lipičkom parku iza kojega se pucalo na policijsku patrolu. Nakon što je napad izvršen, i na to mjesto parkirao se automobil. Zanimljiva slučajnost je da je dva dana prije, 13. srpnja u Lipiku održan sastanak inicijativnog odbora Srpskog demokratskog foruma (SDF-a), organizacije koja je deklarativno zauzela stajalište da su pregovori jedini način rješenja tadašnje situacije. Istaknuti članovi te inicijative bili su Jovan Rašković i Milorad Pupovac, a sastanku je prisustvovao i Veljko Džakula.

U Pakracu i Lipiku više nije bilo ubojstava policajaca do početka otvorenog rata u drugoj polovici kolovoza, već su se intenzivirale noće pucnjave, palež i miniranja. Također, preko noći su se počele postavljati barikade na ulaske u sela naseljena pretežno srpskom stanovništvom. Ipak, u zapadnoj Slavoniji dogodila su se još tri napada na hrvatske policajce koji su završili sa smrtnim posljedicama. Prvo je 19. srpnja 1991. u šumi Purnici nedaleko Sirača napadnuta skupina „Omega“ pri čemu su poginula dvojica pripadnika, a šestorica su ranjena: Sljedeći dan, u centru Daruvara s leđa su ubijena trojica hrvatskih policajaca, među kojima i Robert Žili iz Donjeg Čaglića u tadašnjoj općini Pakrac. Na novogradiškoj strani, u mjestu Trnakovac na cesti Lipik-Okučani 6. kolovoza 1991. u napadu na policijsko vozilo jedan policajac je ubijen, dok je drugi teže ranjen.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.