Pucanj u prazno: Već sada se nazire najveći politički promašaj nove Vlade!

Prema brojkama iz arhiva Migrantskog ureda Ujedinjenih naroda, u Europskoj uniji je u prvom polugodištu 2022. živjelo 23,8 milijuna građana s useljeničkim statusom, što je predstavljalo 5,3 posto od 447 milijuna stanovnika bloka od 27 zemalja. Tri četvrtine svih useljenika u EU živi u četiri države: Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji. Uključimo li u tu statistiku i osobe s otprije stečenim državljanstvom neke od zemalja EU, u Uniji je tada živjelo 38 milijuna useljenika, što je 8,5 posto ukupnog stanovništva. Hrvatska se tu, u kontekstu iseljenicima poželjnih zemalja, ne spominje. UN-ova statistika, pisana doduše prije zadnjeg velikog vala useljavanja azijskih migranata u Hrvatsku, navodi međutim četiri zemlje Europske unije gdje je iseljavanje brže od useljavanja i gdje odljev stanovništva sve više prijeti urušavanjem sustava: Hrvatsku, Grčku, Litvu i Rumunjsku.

Svježije brojke iz Državnog zavoda za statistiku, objavljene u srpnju prošle godine, ipak za Hrvatsku sugeriraju življu migracijsku dinamiku. Po toj statistici, tijekom cijele 2022. u Hrvatsku su iz inozemstva doselile 57.972 osobe, a u inozemstvo se odselilo 46.287 osoba. Saldo migracije bio je napokon pozitivan: useljenih je bilo 11.685 više od onih koji su otišli. Prvi put i useljenička struktura ukazuje na promjenu hrvatske pozicije u percepciji migranata. U 2022. iz inozemstva se doselilo (ili vratilo) 17,8 posto hrvatskih državljana, dok se udio useljenih stranaca povećao na značajnih 82,2 posto. Analiziramo li tako odlaske, odselilo se 70,7 posto hrvatskih državljana i samo 29,3 posto stranaca.

Zagrebemo li, međutim, u pozadinu brojki, teško ćemo izbjeći zamjerku politici koja desetljećima kasni s reformama koje bi građanima prijelaz na sada više ne novi postsocijalistički sustav učinile jednostavnijim.

Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da se u razdoblju od 2013. do 2020., u prvih sedam godina hrvatskog članstva u EU, iz Hrvatske iselilo 263.000 stanovnika, od čega najviše između 2016. i 2019. Najintenzivnije se iseljavalo iz Slavonije i drugih slabo razvijenih županija – Sisačko-moslavačke, Virovitičko- podravske i Bjelovarsko-bilogorske. Pogledamo li, međutim, zemlje koje su bile prvi izbor nove generacije iseljenika – Njemačka, Austrija i Irska - lako je zaključiti da se Hrvati lako prilagođavaju životu u suvremenim, uređenim sustavima, kada u tome vide pomak nabolje.

Čitamo li Jurića, čiji je prošlogodišnje istraživanje bilo usmjereno prije svega na iseljavanje Hrvata u Njemačku, većina njegovih sugovornika odgovornost za sadašnju situaciju i masovno iseljavanje mladih iz zemlje pripisala je "nesposobnim političarima, neučinkovitom pravosuđu i ratnim profiterima".

Masovno iseljavanje iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća nedvojbeno je bilo odraz neriješenih ekonomskih teškoća u kojima se našlo tadašnje jugoslavensko društvo. Današnji val iseljavanja posljedica je dugogodišnjeg, sada već i višegeneracijskog nesnalaženja politike koja ne uspijeva kreirati okruženje u kojemu bi građani prepoznali priliku za osobni napredak i napredak vlastitih obitelji. Zbog velike potrebe za radnom snagom u tada eksplozivno rastućoj Njemačkoj, kao i zbog razgranatih migrantskih mreža (rodbinskih, poslovnih, ali, iako ne toliko često koliko se to ističe, i političkih), najveći dio iseljenika odlučio se sredinom prošlog stoljeća za odlazak u Saveznu ("zapadnu") Republiku Njemačku. Za razliku od današnjih, kojima je Njemačka također čest izbor, tadašnji su se iseljenici prilikom dolaska u novu životnu i radnu sredinu susretali s ozbiljnim problemima prilagodbe. Životni uvjeti mnogima su bili značajno teži nego kod kuće. Zato je većini cilj bila što veća i što brža zarada i što brži povratak.

Prema studiji njemačke Zaklade Bertelsmann (2015.), broj radno sposobnih ljudi u Njemačkoj, gdje je srednja životna dob danas 44,9 godina, dok se prirodni prirast kontinuirano smanjuje od 1972. godine, smanjit će se s današnjih 45 milijuna na manje od 29 milijuna do 2050. godine, što je pad za trećinu svih zaposlenih. Njemačka je zato, kako bi tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav održala na današnjoj razini, primorana svake godine uvesti minimalno pola milijuna radnika. Kako se očekuje da će iseljavanje iz "prioritetnih" zemalja EU ubuduće opadati zbog općega demografskog deficita u zemljama Unije, procjena je da će se imigrante u budućnosti sve više morati tražiti u regijama s velikim natalitetom - od Indije i Pakistana do Afrike – što su zemlje od kojih nas, osim geografije, dijele i velike kulturološke razlike, često i sa slabim obrazovnim sustavima. Stoga je, zaključili su autori Bertelsmannova istraživanja, jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno bitno uvesti što veći broj radnika iz zemalja EU i šire Europe.

Dio te njemačke politike je i zasad uspješno "usisavanje" radne snage iz područja Hrvatske, ali i cijele jugoistočne Europe. Riječ je o usisnoj snazi kojoj se ne može oduprijeti nijedna "demografskim mjerama" vođena politika. Rješenje je u davno zakasnjelim reformama sustava. Na početku prvog mandata Andrej Plenković pokazao je spremnost da sa svojim timom zagrize u promjenu sustava. Pandemija, potresi, a onda i val globalnih poremećaja oslabili su snagu tog ugriza. S novim partnerima u vlasti, pitanje je i ima li volje za takvom vrstom promjene. Zauzdavanje iseljavanja, izravni financijski poticaji obiteljima, porezne olakšice mladencima i lov na drugu generaciju latinskoameričkih Hrvata, kao dio mjera zacrtanih u programu Domovinskog pokreta, sugeriraju još jedan pucanj u prazno.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa