VIJESTI Top vijest
PUTEVIMA RATNOG VUKOVARA - Krhotine djetinjstva
Podijeli:

...TRČI!! Kuda, gdje, kako, pobogu zašto? Ma, samo trči, ne pitaj, bježi! Baka je s ujakom pobjegla preko bašte, negdje u njive, Boga pitaj gdje. Mama, brat i ja trčali smo cestom s drugom bakom koja slabo vidi i još slabije čuje; bili su tek deset metara od nas i – nevjerojatno, pucali su po nama, pucali! Svijetlilo je oko nas, čulo se samo: „Ne u jarak! Ne u travu! Minirano je!“
Odjednom mi iznad glave svijetli kao da je netko upali vatromet. Ispaljeno deset metara iza nas i puca ravno iznad moje glave. Slučajno ili me je možda ipak namjerno promašio, ne znam, ali morao je biti prokleti James Bond da bratu razdere traperice među nogama - bez ogrebotine. Tu si već mislim da možda slučajnost nema ništa s tim; ili su nesposobni pogoditi ili je jednostavno sam Bog uz nas i okreće njihove pucnjeve od nas, spašava nas do iduće krivine. Tamo uskačemo u svoj automobili, panično ga palimo u želji da pobjegnemo što dalje.
Dok se mučimo paljenjem, dotrčava do nas susjed Ivica tada boksač, kasnije 100% invalid Domovinskog rata, danas već pokojni i zaboravljeni heroj Domovinskog rata, sa svojih dvoje malenih potomaka i uskače u automobil jureći k prvom punktu branitelja koji već pripravni za obranu kreću u borbu protiv limenih neprijatelja predvođenih našim donedavnim susjedima – prijateljima. Dok je moj prijatelj Karaula zaradio ranjavanje koje ga je odvelo na bolničko liječenje, mi smo bježali u sigurnost podruma Karčike koji sam po sebi više nije imao nikakvu sigurnost. Tenkovi su razarali ognjišta, uzimali živote, otimali sve pred sobom.
Deset dana kasnije krenuli su još ljući, žešći i nemilosrdniji. Razapeli su Ivana Janka između dva vagona i gađali ga – tenkovskim granatama. I danas će reći oni rijetki koji su bili na Sajmištu kako je molio da ga ubiju, da ne doživi posljednji udarac od neprijatelja, kako su ga naši gledali kroz nišan snajpera, ali nisu smogli snage „umiriti“ jednog od nas – nego su ga neprijatelji, agresori razasuli u više komada. Isti ti će svjedočiti muci Radića koji je klonio u ruke svojoj supruzi i zauvijek zatvorio oči. Mnogočemu mogu svjedočiti o tim danima početaka kalvarije Sajmišta kada su pipci zla obgrlili nevino i naivno stanovništvo koje je razmišljalo: „Ma, bit će sve u redu!“ Tada su počela zarobljavanja. Ulazili su u podrume, poznata je rečenica kojoj i danas srećom živa baka može svjedočiti. Ušli su u podrum, izvukli nas sve van; prvo su svakome stavili pištolj u usta, a onda su se zlokobno nasmijali i rekli: „A, ne, Snježana, tebe nećemo ubiti, ti ideš s nama, ti ćeš biti za zabavu.“ Nije bila jedina.
Tada smo mi već pošli k bolnici; tata je radio u njoj, kao i ja danas. Svaku je tragediju okretao na šalu. Odmah je rekao kao je ona granata s namjerom rasturila kuću jer je i sam želio mijenjati stubište, samo su mu pomogli, a sada ga zaista mora promijeniti jer je ulaz nepristupačan. No i dan danas, nikada ga nismo promijenili. Preselili smo se u bolnicu, rijetko smo ga viđali, stalno je bio vani; gdje je i što radi, tada nismo znali. Danas znamo tek dio, ali ne smijemo reći. Više zna dr. Vesna Bosanac koja može, ali i hoće za neku drugu priču iznijeti više pojedinosti.
U razrušenoj bolnici dočekala sam svoj deseti rođendan, ne spektakularno kao onih prijašnjih deset, ali zasigurno puno dojmljivije.
Sjedim na Odjelu intenzivne njege, do nedavno smo bili u sobama, sada zaista nema smisla boraviti u njima jer su poprilično razrušene. U sobama stoje kreveti prekriveni zidinama, a zidine tih istih soba više ne postoje, stoje kao otvorena ždrijela k paklu, zjape bez zida. Mi smo u holu, ranjenike spuštaju niže – u podrume. Meni je rođendan, deseti, 3.10.1991. Otac se pojavljuje niotkuda, nosi limenku ananasa, iz džepa izvlači napravu, nešto poput varburga u minijaturnom i spretno ju otvara, kroz suze mi pjevaju Sretan ti rođendan, ja se veselim. U daljini gruvaju granate. Tresu se stakla hola Intenzivne njege, branitelji ratuju – ginu, umiru. A meni je rođendan i imam tren za sebe - u paklu rata.
Tek tren poslije spuštamo se niže i mi; ranjenici su preseljeni u sigurnije dijelove, Intenzivna njega više nije sigurna, sigurnija je soba otorinolaringologije. S deset godina sam ju znala izgovoriti savršeno i bila sam bila ponosna na sebe. Druga djeca su petljala jezikom, ranjenici su se smijali njihovim smiješnim pokušajima kao da im to tjera misli s ratnih polja, u dječju nevinost, naivnost, ali ja sam bila sretna, ponosna – ja sam znala izgovoriti bez mucanja i razmišljanja. Koliko je djetetu bilo dovoljno bezazlena hvalisanja... do idućeg udara. Dana 5. 10. 1991. strašna je buka zamela vukovarsku bolnicu, poremetila svaki pokret u njoj. Bilo nas je desetak civila u malenoj ordinaciji, spavali smo na strunjačama jedni do drugih i mala beba uz nas. Mama je pošla po inzulin, dijabetičar je, kasnije je i brat postao – pripisuju to traumama rata – baš me čudi. Majka bebe stare nekoliko mjeseci pošla je u drugi dio bolnice po mlijeko; naravno, od trauma nije imala svoje – zujali su avioni. Već smo bili stručnjaci u prepoznavanju migova, Boga pitaj koji, proletio je. Pišti! Znači, ispustio je teret. Broji do deset. „Jebote, ova je blizu“, izrekla je jedina starija osoba u prostoru – Manda Asađanin. Mi i dalje brojimo, osam, sedam, šest.. U, jebem ti.. Nestaje, buka u ušima – zaglušuje i posljednju misao; bacam svoje desetogodišnje tijelo preko bebe od ne znam niti ja koliko mjeseci. Magla, prašinska magla, nestaje sve oko nas, samo se veliki dio prašine proteže svuda, buka je neopisiva, zaglušila je sve. Proteže se cijelim gradom, magla uništava i to malo zelenila koje je ostalo među nama, veliki bolnički park, one već onesposobljene automobile, naše krevete; sve je prekrila. I tajac. Svi šute, nema više ničega – samo tišina.
Od nekuda se čuje lom, pada staklo; iz prašine i sitnih čestica stakla koje odzvanja po tlu, izranjaju oči moga brata; goleme su, već je buljav prirodno, još ih je raskolačio u nevjerojatnu strahu. Podrumsko prozorsko staklo survalo se na njegovo usnulo tijelo ispod pokrivača. Srećom, hrkao je kao kakav stvor pa se preokrenuo na trbuh, to ga je vjerojatno i spasilo. Sramio se pa se prekrio preko glave, tri i pol su mu godine više nego meni. Gledam ga i ne znam što da mislim. Pogledavam bebu pored sebe – probudila se. Gleda u mene – smije se. Djelujem joj luckasto – glupiram se, otklanjam od nje dijelove stakla. Živa je i ja sam, i brat je. Utrčava mama, živa je, utrčava i mama male bebe, izbezumljena, potresena, ali živa je i beba je živa – smije se.
Nakon razorna pada krmače na bolnicu i dalje smo živi – uspjeh. Jedino nas mori, a gdje je tata!?
Nakon, ma tko bi više znao koliko, došao je i on. Uvijek nasmijan, spreman sa svojim pričama. „Vozim ja, prema Borovu – Ilija sjedi iza, drži kruh za Komerc, dostavljamo im hranu. U jednom trenu padaju granate niotkuda, posvuda. Trese se hitna – trese se sve. Pogledam u Iliju i vičem: ,Što je?'Jebeni kabrio, što drugo! Ostali bez krova, vozi dalje', odgovara Ilija.“ Uvijek nas je znao oraspoložiti.
Granatiranja su nastavljena, grad je i dalje tonuo u sivilo.. nestajao. Pao. 18.11.1991. grad je zaista pao; redom su padale četvrti, ubijani civili, branitelji, zarobljavane žene za zadovoljštinu rata, iživljavanja kao nagrada za višestruko uništavanje... Sve je nestajalo, jedino je bolnica prkosila. Tada su ušli i u nju, 20.11.1991., na mamin rođendan. Ne sjećam se da smo više ijedan kasnije slavili. Mlada vojska – jedino što je mogla ispregovarati malena, krhka, hrabra Vesna Bosanac, posljednji general nestalog grada. „Molim Vas, ne šešeljovce, dajte nam mladu vojsku“, no uz mladu vojsku koja je drhtala kao prut na vjetru došli su i teritorijalci, oni naši dobro znani susjedi, prijatelji, isti oni koji su do nedavno vikali ili si njihov ili si naš – oni su preuzeli vlast.
Mlada JNA vojska, sada kada pogledam unazad, stajala je s nekakvim kao njima stranim oruđem u rukama, kao da ne zna što činiti s time, drhtali su, sa suzama u očima stajali nasuprot nama. Možda sam bila premala da uočim, ali djelovali su uplašeno, nevino, naivno, baš kao i ja, dok sam frajerski kimala ocu koji mi je objašnjavao nešto o kraju, o dobroti, poštenju, ljubavi, i kako sad on odlazi, a znala sam, odlazio je više puta i uvijek se vratio, krvav, umoran, blatnjav, noseći ranjene, ali se vraćao – sada je opet otišao. Baš kao u pjesmi, stazom što krivuda, nestao je; otpratio ga je susjed – prijatelj, koji i danas živi u gradu, koji i danas privređuje svojoj obitelji radeći u državnoj službi, pratio ga je na put bez povratka, rekao je da će ga čuvati. To je ipak bio naš posljednji susret. …
KRHOTINE DJETINJSTVA ( isječak iz knjige)
PUTEVIMA RATNOG VUKOVARA
Jelena Zera Gavrić
Izvor:PDN/Foto: Ilustracija
Autor: Jelena Zera Gavrić




