RAT U UKRAJINI SVAKI DAN ESKALIRA, A POSLJEDICE MOGU BITI NESAGLEDIVE: Jučer Patrioti, danas tenkovi, a sutra na front mogu ići vaši sinovi

Glavni događaj prošloga tjedna na međunarodnoj pozornici nedvojbeno je bila odluka SAD-a i Njemačke da Ukrajini izruče svoje teške tenkove M-1 Abrams, odnosno Leopard 2 A6.

I u samim Sjedinjenim Državama javnost i pojedini analitičari upozoravaju na evoluciju stavova Bijele kuće u pogledu slanja naoružanja Ukrajini. Počelo je od “sakralizacije” protutenkovskih sustava Javelin, preko visokomobilnog raketnog topničkog sustava HIMARS ili kako su ga, nakon što se pokazao ubojitim na ukrajinskim bojišnicama, prozvali – “novog boga rata”. Nakon toga je Washington govorio kako zbog moguće eskalacije rata Kijevu nikada neće biti isporučeni američki protuzračni sustavi Patriot, da bi se i ta odluka promijenila do te mjere da je prošloga tjedna počela obuka ukrajinskih vojnika u samom SAD-u za opsluživanje Patriota koji bi tijekom ove godine trebali stići u Ukrajinu.

Reci pa poreci

Isto tako je Bidenova administracija govorila kako nikada neće Ukrajini isporučiti borbene tenkove jer je to napadačko, a ne obrambeno oružje i da bi Rusija to mogla protumačiti kao eskalaciju, da bi, eto, prošloga tjedna bio uklonjen i taj tabu.

Američka javnost propitkuje, zasad potiho, ali i sami političari počinju postavljati pitanja kamo sve to vodi i na temelju čega si Bijela kuća daje za pravo donositi takve odluke i o njima samo izvještavati narod i neće li, takvom logikom, predsjednik jednom preko TV ekrana narodu priopćiti da su u nuklearnom sukobu i da žurno odu u skloništa.

Međutim, i Bijela kuća, kao i Kremlj, rukovode se svojom logikom, koja polazi od teze da živimo u sudbonosnim vremenima, bez presedana i povijesnog iskustva, odnosno, da oni čine sve što je u nacionalnom interesu jer imaju najširi pregled svega što se događa i da nema brige ni potrebe za sugestije sa strane, ma koliko dobronamjerne bile. U tome, dakako, ima istine – prije svega u odnosu na mogućnost sagledavanja šire sveukupne slike, dok je ono “nema potrebe za brigu jer mi sve držimo pod kontrolom” ipak više u sferi politike, tj. ne mora uvijek odgovarati stvarnosti. Jer itekako može odgovarati prije svega interesima određenih grupacija, ponajprije vojnoindustrijskog kompleksa pa ga zato treba promatrati s dozom skepticizma i stalnog propitivanja – što je, uostalom, i posve legitimno.

Dana 20. siječnja, NATO-saveznici na sastanku ministara obrane tzv. grupe Ramstein u američkoj bazi u Njemačkoj nisu uspjeli postići dogovor o slanju njemačkih tenkova Leopard 2 Ukrajini zbog protivljenja kancelara Olafa Scholza koji je Washingtonu poslao poruku kako će Berlin to učiniti samo ako i SAD istodobno pošalje svoje tenkove Abrams.

Krhko savezništvo

Tako se, opet, nakon višemjesečnog proklamiranog neviđenog jedinstva među saveznicima u pogledu Ukrajine, pojavila opasna pukotina razdora. Ona je prije svega zaprijetila američkom imidžu, ali, još važnije, i nedopuštanju Washingtona da se bilo tko približi ključnim polugama upravljanja koje on čvrsto drži u svojim rukama.

Uslijedio je tjedan prave psihološke borbe, prije svega golemog političkog pritiska na Berlin. Pentagon je na Scholzov zahtjev reagirao priopćenjem kako tenkovi Abrams nisu pogodni za ukrajinski teren zbog različitih okolnosti tehničke i logističke prirode, dok su, istodobno, iz pojedinih država EU-a, prije svega Poljske, s najviših razina vlasti Njemačkoj odašiljane oštre kritike. Jedna od zvučnijih bila je ona poljskog premijera Morawieckog da njemačka Vlada valjda čeka da Rusi opet dođu s tenkovima u Berlin pa da počne djelovati, ili da će Varšava isporučiti svoje Leoparde Kijevu čak i ako Berlin za to ne da dopuštenje.

Pa iako je idućeg dana i američki predsjednik Joe Biden javno priopćio kako će SAD Kijevu izručiti 31 tenk Abrams, što bi valjda trebalo pomoći Scholzu da svoj potez ipak prikaže kao uspjeh jer je, eto, prisilio i Bidena da ispuni njegov uvjet – svima je jasno kako to baš i nije tako.

Naime, već je i tijekom Bidenova TV obraćanja, kao i izjave Johna Kirbyja iz Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće tog istog dana, jasno bilo rečeno kako će isporuke Abramsa Ukrajini morati pričekati nekoliko mjeseci, a možda i do kraja godine, dok se ne osigura njihov potrebni broj i dok se ne riješe brojni logistički problemi.

Pomoć sa zadrškom

Dakle, Scholzova “strategija uzjogunjenog stada” koje od svog pastira traži predvodništvo, a onda će ga slijepo slijediti kuda ga god povede – nije uspjela. Sjedinjene Države ostat će “pastir”, ali će ga stado morati slušati i na daljinsko upravljanje – sada je to već posve sigurno – i to je najveći uspjeh Washingtona kroz ovu “tenkovsku igru”. Slomljen je i za ubuduće spriječen bilo kakav otpor unutar EU-a. Jer kada u otporu nije uspjela Njemačka, kako će onda drugi? Francuska se samostalno ionako ništa ne bi usudila, a očito je i prihvatila ulogu suparništva s Njemačkom u vezi s budućim predvodništvom EU-a, sada već potpuno podčinjenog SAD-u.

Sve je to posljedica činjenice da strateškog razmišljanja ni u Europskoj uniji ni u Njemačkoj već odavno nema. Postoji samo “strateški parazitizam”, čvrsto priključenje uz skute jačega, u nadi da će na kraju iz svega toga za elite ipak ispasti nešto dobro.

Drugim riječima, Njemačka će ipak sama morati “otvoriti sezonu” isporuka zapadnih tenkova Ukrajini, nakon što su se zapadna skladišta sa sovjetskim tenkovima potpuno ispraznila. Prije nje će to možda učiniti samo Poljska, ali i tu je riječ o njemačkim Leopardima, dok Varšava svoje američke tenkove Abrams uopće i ne spominje kao opciju za Kijev. Francuska već šalje posve jasne signale iz samog državnog vrha da Ukrajini neće dostavljati svoje teške tenkove Leclerc, po karakteristikama vrlo slične Leopardima, već će to kompenzirati isporukama nekih drugih oružja potrebnih Kijevu. Slaba je, međutim, utjeha Berlinu da će svojih 15-ak tenkova Challenger Ukrajini možda poslati Velika Britanija jer ta je zemlja ipak nešto drugo – i u odnosu na svoje strategije i nacionalne interese i u odnosu na SAD.

Biden je, nedvojbeno, i Scholzu i Njemačkoj opet pokazao gdje im je mjesto. I ne samo to: uspio je očuvati jedinstvo unutar NATO-saveza i vrlo brzo “začepiti” opasne “pukotine” nastale njemačkim “tenkovskim otporom”.

Uključivanje u rat

Međutim, Biden je time učinio još nešto, vjerojatno nesvjesno: dodatno je mobilizirao rusko društvo i oštricu njihova gnjeva usmjerio na Berlin. Jasno je i zašto. Zbog snažne simbolike čina slanja njemačkih tenkova na istočni front radi ponovnog ubijanja Rusa. Upravo o tome i tako formulirano ovih dana govore i Rusi i ruski državni vrh, kao što govore i da je sada potpuno jasno kako su pregovori s Kijevom nemogući i da Moskva ide do svoje konačne pobjede.

Štoviše, većina ih se u svojim izjavama slaže kako se ovim potezom Njemačka i neposredno uključila u ukrajinski rat. Usprkos tomu što je Scholz izjavio upravo suprotno.

Dakle, stanje postaje i više nego eksplozivno gledano s pozicije retorike, iako s vojne točke gledišta sam broj od stotinjak, pa i dvjestotinjak tenkova Leopard, uz dodatak Abramsa i Challengera koji bi do kraja godine mogli biti isporučeni Kijevu, ne može u strateškom smislu na bojišnicama promijeniti ništa. Osim što brojevi dovoljno govore sami za sebe, tako da Rusija u svijetu prednjači s više od 12.000 komada tenkova, dok ih je Ukrajina prije rata imala oko 2000. Zapovjednik Združenog stožera američke vojske, general Mark Milley, na sastanku u Ramsteinu rekao je kako je teško očekivati da na bojnom polju Ukrajina učini nešto više od taktičkih ili operativnih uspjeha. Rusi, su, naime, snažno učvrstili svoje položaje duž cijele linije bojišnice i postavili ešalonsku obranu, prije svega na jugu, u regiji Zaporižja koju zapadni mediji posljednjih tjedana često ističu kao zonu velike ukrajinske proljetne ofenzive.

Pa o čemu je onda ovdje riječ i koja je tada svrha ovih, sve opasnijih vojnih “igara” i poteza koji vrlo lako mogu izmaknuti kontroli? Vjerujem da su to, barem za američku administraciju i tamošnju “duboku državu”, potezi čiji je smisao zastrašiti Rusiju s konačnim ciljem zaustavljanja rata i prisiljavanja Moskve na pregovore.

Optimistična računica

Ross Douthat u The New York Timesu piše kako se Kijev i dalje rukovodi strategijom eskalacija radi pobjede, da želi sve oružje koje Zapad može dati i da namjerava vratiti svaki pedalj svoje zemlje ne želeći pritom činiti nikakve ustupke.

Autor smatra kako “takav stav dijele i mnogi ‘jastrebovi’ u Europi i Americi: oni i dalje računaju na trijumf Ukrajine i planiraju svrgnuti Vladimira Putina. Međutim, Bidenova administracija – ili barem oni najodgovorniji – imaju drugačiji stav”, navodi Douthat.

On smatra kako, usprkos formalnom stavu Bijele kuće da Ukrajina može računati na američku potporu do konačne pobjede, “sve sugerira kako neposredni cilj Bijele kuće nipošto nije potpuni poraz Rusije, nego povoljno primirje”.

Međutim, tu postoje problemi. Tako autor dalje navodi kako se “donedavno nadalo da će jesenska protuofenziva Kijeva i uspješno preživljavanje Europe tijekom zimskih mjeseci uvjeriti Moskvu ne samo da prihvati tu realnost nego i da stavi vlastite prijedloge na pregovarački stol”. Ali to se nije dogodilo, kaže on i dodaje: “Rusi ne samo što su se ukopali nego se, čini se, spremaju za novu ofenzivu. To pak objašnjava zašto Bijela kuća i naši europski saveznici oprezno eskaliraju i već su odobrili isporuku tenkova i teške opreme Ukrajini”.

Ova politika, navodi autor dalje, nije osmišljena kako bi istjerala Ruse iz Ukrajine, nego kako bi usporila svaku rusku ofenzivu i prisilila Ruse da predaju još više pozicija te da pokaže Moskvi da pobjeda u dugotrajnom sukobu neće biti ništa lakša od kratkog.

“Logika ove eskalacije je sljedeća: Ruse će trebati malo ‘uvjeriti’, a onda će oni sami ići na deeskalaciju, koju mi nismo mogli postići”, navodi se u tekstu NYT-ja.

Popuštanje sankcija

Ali čini se da ruska strategija slijedi sličnu logiku – koliko možemo reći o namjerama Moskve koja je mračna šuma, navodi autor.

Pritom zaključuje da se, kad je riječ o vojnom rješenju, “Kijev u najboljem slučaju može nadati slijepoj ulici, a potpora Amerikanaca i Europljana bit će dovoljna samo da održi svoje pozicije, ali ne i da vrati izgubljeno. A to se može dokazati samo eskalacijom, uz nadu u recipročnu deeskalaciju”.

Da je autor u američkom srednjostrujaškom mediju koji sigurno slijedi trag Bijele kuće u pravu, najbolje svjedoče i riječi jedne od “javnih simbola” američke “duboke države”, Victorije Nuland. Ona je gotovo istodobno kada je i Biden javno obznanio američku odluku o slanju u Ukrajinu tenkova M1-Abrams, izjavila da bi Sjedinjene Države, ako Rusija prihvati pregovore, mogle ublažiti pojedine sankcije uvedene protiv nje.

Ruski cilj specijalne vojne operacije u Ukrajini, kako je Moskva službeno naziva, nije zauzimanje cijelog teritorija s potpuno proturuski nastrojenim Ukrajincima na zapadu zemlje, ali sigurno je jugoistočni dio koji za nju ima stratešku sigurnosnu važnost i koji je naseljen etničkim Rusima i ruskojezičnim Ukrajincima, kao i sprečavanje njezina ulaska u NATO. S obzirom na to da je oba cilja, usprkos golemim problemima s određivanjem strategije, pa i s pozicije ugleda krajnje neugodnim porazima prošlo ljeto oko Harkiva i Hersona, vojno već gotovo ostvarila, a ostaje joj još osvojiti sjeverozapadni dio DNR-a da gotovo u cijelosti zaokruži u listopadu anektirani teritorij, dok o službenom prijmu Ukrajine u NATO ne može biti govora jer to sprečavaju nedefinirane državne granice, a ktomu je još i u ratu s nuklearnom velesilom, što bi automatski proizvelo pravno stanje da je i NATO u ratu s Rusijom – Moskva za pregovore može biti spremna.

Ključna odluka

Moskva sigurno neće davati bilo kakve ustupke a da ne osigura svoje ključne strateške interese koji se prije svega odnose bilo na ukidanje pojedinih, za nju neugodnih sankcija, bilo na omogućavanje ruskog neometanog globalnog djelovanja – prije svega u smislu održavanja ekonomskih odnosa, tj. trgovine s “ostatkom svijeta” izvan onog zapadnog od kojeg je dugoročno odsječena.

Na neki način i riječi Victorije Nuland idu u tom smjeru, ali problem je, ipak, kako sve to što se u međuvremenu dogodilo na ukrajinskom terenu uskladiti tako da zadovolji interese obiju strana, SAD-a i Rusije, jer su svi ostali nebitni, čak i sam Kijev, koliko se god nastojalo prikazivati da on o svemu sam odlučuje jer se ovo samo njega i tiče. Ali niti se ukrajinski rat tiče samo Kijeva niti on može nametati svoje interese Washingtonu o kojem potpuno ovisi i vojno i financijski. Samo bi potpuni naivac mogao vjerovati da bi predsjednik Volodimir Zelenski mogao Bidenu reći “ne” u nekoj ključnoj odluci koju donese Washington.

Mirovni pregovori u sadašnjim okolnostima nisu mogući

Zelenski sada ima i puno unutarnjih problema koji jasno ukazuju na to koliko je nestabilna vlast i da bi bez američke pomoći ona vrlo brzo krahirala. Tako je prošlog tjedna Zelenski iznenada smijenio desetak visokopozicioniranih službenika središnje i regionalne vlasti, potpisao uredbu o povećanju kazni za dezerterstvo, ali i pozvao europske zemlje da deportiraju izbjegle vojno sposobne Ukrajince. Na društvenim mrežama sve je više snimki nasilnog novačenja na ulicama ukrajinskih gradova.

Drugim riječima, Kijev i Ukrajina, čija je kritična infrastruktura i dalje izložena stalnim ruskim raketnim i zračnim napadima, nema izbora nego slušati i provoditi ono što im kaže Washington. Na samoubilačku politiku i za sebe i za svoj narod Zelenski se sigurno neće odlučiti. Utjeha mu pritom može biti da se slično moraju ponašati i puno snažnije i utjecajnije europske zemlje, dok mu je otežavajuće to što one ipak nisu žrtva agresije, s demografski osakaćenim stanovništvom i razorenim gradovima i ekonomijom.

U ovom se slučaju, kao glavno, nameće pitanje hoće li se Moskva dati “kupiti” ili ne?

Na to je teško odgovoriti. S jedne mi je strane nemoguće zamisliti da “sotonizirani” Putin pri sklapanju sporazuma o Ukrajini za ruke drži Zelenskog i Bidena kao jamca, i u tom mi se smislu dvojica nekako čine kao višak. S obzirom na to da je detronizacija Putina u Rusiji “nemoguća misija”, možda će ova zadaća čekati nekog idućeg američkog predsjednika, dok je Zelenski profesionalno vičan igrokazima pa bi se možda i prilagodio. Sve za dobrobit ukrajinskog naroda, naravno.

O mogućnosti dogovora s Kijevom danas u Moskvi više nitko ne govori, a sve je manje i onih koji misle da je dogovor moguć i s Washingtonom.

Amerika mora prije slomiti Rusiju kako bi se mogla obračunati s Kinom

Vjerojatno najpoznatiji i na zapadu najcjenjeniji ruski geopolitički analitičar i tvorac strategije ruskog zaokreta na istok, okretanja Kini i stvaranja euroazijskog bloka, Sergej Karaganov prošlog je tjedna izjavio kako je SAD već davno usvojio strategiju ruskog uništenja prije obračuna s Kinom. Karaganov, koji se smatra istinskim poznavateljem američke “duboke države” s obzirom na osobne kontakte s njezinim pojedinim najistaknutijim predstavnicima dok je radio u Washingtonu tijekom Jeljcinova mandata, ima razloge za svoj stav. Rekao je kako je već tada, kada su “cvali” odnosi između Moskve i Washingtona,  spoznao iluzornost očekivanja da će SAD ikada Rusiju prihvatiti kao ravnopravnog partnera. Štoviše, uvijek će joj raditi o glavi.

On tvrdi kako je Americi odavno jasno da Kinu ne može slomiti bez prethodnog slamanja Rusije koja joj čuva leđa. Zato SAD sada sve karte i baca na pobjedu Ukrajine i nema namjeru otvoreno napadati Kinu jer za takvo nešto nema potencijala.

Karaganov tvrdi da je američka strategija slamanja Rusije osuđena na propast. Pritom je rekao kako je, ne ulazeći u razloge vjerojatnih obavještajnih promašaja ruskih službi koji su doveli do sadašnjeg složenog scenarija ukrajinskog rata, ruska intervencija bila i ostala nužna i da je treba dovršiti.

Štoviše, smatra da ju je Putin trebao pokrenuti još ranije i da bi se tada izbjegli današnje žrtve i razaranja ili bi oni bili u znatno manjim razmjerima za obje strane. Navodi kako bi bilo bolje da je intervencija pokrenuta još 2019. ili 2020., ali čak i 2014. godine, iako u vrijeme ove posljednje, kako kaže, još vjerojatno nije bilo dovoljno ni psihološke pripreme niti su za takvo što postojali operativni vojni planovi.

Karaganov, usprkos tomu, ne sumnja u uspješnu rusku transformaciju na istok s obzirom na to kako drugog izlaza Moskva i nema jer je to njezina egzistencijalna nužnost.

On smatra kako ni jedna nuklearna velesila, u ratu koji označi za sebe egzistencijalnim, tj. sudbonosnim, koji se ktomu vodi i na njezinim granicama – ne može biti vojno poražena.

Smatram kako Karaganov ovim riječima zapravo prenosi i ono što danas misli i ruski državni vrh.

Na kraju će se sve svesti na to hoće li i Washington istinski ukrajinski rat svrstati u kategoriju za sebe egzistencijalnog. Ako to tako i bude, tj. ako dvije velesile u međuvremenu ne pronađu izlaz, čije bi nepostojanje u takvom slučaju definitivno vodilo u Treći, a onda, posve sigurno i u nuklearni rat – neka nam svima Bog bude na pomoći.