Razgovor sa Damirom Plavšićem, hrvatskim dragovoljcem i braniteljem Vukovara od samog početka rata

09.05.2020. 13:33:00

Razgovaramo sa Damirom Plavšićem, hrvatskim dragovoljcem i braniteljem Vukovara od samog početka rata, koji je zajedno sa pokojnim Robertom Janićem uništio prvi tenk u gradu Vukovaru. Jednim od onih hrvatskih heroja koji se rijetko spominju, kao što je to slučaj sa svim hrvatskim herojima, a koji su prvi stali u obranu Domovine.

Za početak, reci nam nešto više o sebi za one čitatelje koji te ne znaju.

Prije svega želim se zahvaliti vama poštovana Diana na ovome intervjuu i čitateljima portala i facebook stranice “Dragovoljac“ jer se borite za otkrivanje istine ali ujedno se i borite protiv zaborava Domovinskog rata i naših poginulih Branitelja koji su svoje živote dali za Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku.

O sebi mogu kazati da sam običan, skroman i mali čovjek, Domoljub sam i Katolik, ne smatram se Herojem već običnim Braniteljem Vukovara. Ponosan sam što sam bio Dragovoljac i jedan od samo 1803 Branitelja Vukovara koji su se 88 dana u potpunom okruženju borili protiv 60.000 na početku a na kraju protiv 80.000 neprijateljskih, srbo – četničkih vojnika koji su imali brodove, zrakoplove, tenkove, topništvo, raketne sustave… Mi Branitelji Vukovara imali samo ručno naoružanje, nešto malo topova i minobacača i jedan zarobljeni tenk ali smo imali ono što je puno vrijednije od oružja, imali smo svoj narod za koji je bilo vrijedno poginuti, u srcu plamen Domoljublja, našu Katoličku vjeru i Boga na našoj strani. Izgubili smo bitku za Vukovar uz ogromne žrtve ali smo stvorili Slobodnu i Neovisnu Hrvatsku a na nama živima, kojih je još tristotinjak od 1803 koji su bili na popisu u kolovozu 1991. godine, ostaje da svjedočimo o ovoj veličanstvenoj bitci i da se borimo protiv zaborava naših poginulih Heroja.

Osjećam se ponosno jer sam sa suborcima i svojom krvlju natapao sveto Hrvatsko tlo te što sam dio pobjedničke Hrvatske vojske i slavne generacije koja je Hrvatskom narodu nakon punih 888 godina stvorila Slobodnu i Neovisnu Državu.

Rođen sam u Vukovaru 1969. godine, u gradu sam završio osnovnu i srednju školu a onda sam nakon odsluženja obaveznog vojnog roka u JNA otišao živjeti u Zagreb i studirati na Veterinarskom fakultetu.

Još od najranije mladosti moja je obitelj bila pod prismotrom “Službe državne bezbednosti“ a zbog mojih djedova i moga oca Ivana Zvonimira Plavšića. Moj djed Mato Plavšić je kao Domobran po završetku II svjetskog rata preživio križni put i zarobljenički radni logor u srednjoj Bosni. Djed sa majčine strane Josef Gerber je kao Vukovarski Nijemac tijekom II svjetskog rata bio je pripadnik njemačke vojske a  nije ubijen ili otjeran u partizanske logore samo zato što je bio jedini užar u gradu Vukovaru pa mu je to spasilo život ali sva njegova šira obitelj ili je ubijena ili je završila u partizanskim logorima.

Moj je otac Ivan Zvonimir Plavšić bio jedan od sudionika “Hrvatskog proljeća“ i jedan od osnivača “Matice Hrvatske“ grada Vukovara pa je zbog mojih djedova ali i zbog svoje uloge u “Hrvatskom proljeću“ bio obilježen i pod prismotrom zajedno sa širom obitelji. Bez obzira na praćenje moje obitelji redovito smo svake nedjelje išli na Svete mise a moj brat i ja na vjeronauk. Moj otac koji je bio magistar znanosti i jedan od najvećih stručnjaka agronoma na cijelom području Balkana, nikada zbog sudjelovanja djedova i II svjetskom ratu i “Matice Hrvatske“ nije postavljen niti na jednu funkciju pa čak niti na dužnost šefa odjela u VUPIK-u gdje je radio.  

Otac nas je učio da nam u životu uvijek na prvom mjestu mora biti Bog pa obitelj i Domovina te da se za sve troje mora dati svoj život ako to bude potrebno. Vrlo brzo je došla 1991. godina pa moj otac pretpostavljajući što će se događati u budućnosti, kupuje automatsku pušku, streljivo, samokres i dinamit koji se može koristiti za izradu ručnih bombi a ja se u Zagrebu trudim položiti što prije sve ispite na drugoj godini Veterinarskog fakulteta te što prije doći u Vukovar a to sam i uspio krajem lipnja 1991. godine.

Odmah po dolasku u Vukovar priključujem se svojim susjedima koji su se već organizirali i formirali obrambenu liniju čuvajući jedini zapadni ulaz u grad Vukovar te zajedno sa svojim ocem postajemo ponosni pripadnici pričuvnog sastava Zbora narodne garde. Moram napomenuti da dok sam ja iz Zagreba dolazio u Vukovar a nisam morao jer studenti za vrijeme studiranja nisu vojni obveznici, mnogi su Vukovarci napuštali Vukovar sa raznim izgovorima i više se nisu vračali u grad ali su nam zato u grad dolazili pomoći ljudi iz drugih dijelova Hrvatske i svijeta. 

U kolovozi 1991. godine a kada je obranom Vukovara zapovijedao Ivica Arbanas, na popisu smo imali 1803 Dragovoljca - Branitelja a u cijeloj Hrvatskoj od oko milion i pol vojno sposobnih muškaraca bilo nas je samo oko 35.000 Dragovoljaca. Većinom smo bili mladi Domoljubi koji smo krenuli braniti Hrvatsku sa srcem i bili smo spremni svoje mlade živote dati za svoj narod i svoju voljenu Domovinu Hrvatsku. Upravo smo mi Dragovoljci u cijeloj Hrvatskoj zaustavili prvi udar i prodor srbo – četničkih agresora u dubinu Hrvatskog teritorija a tek kasnije su se počele vršiti mobilizacije i tada su nam dolaziti ljudi koji u rat nisu išli srcem već zato što su morali a vjerujte mi, drugačije smo se borili mi Dragovoljci a drugačije mobilizirani Branitelji. 

Posebno nam je teško bilo u Vukovaru tijekom listopada i u studenome jer se drastično smanjio broj naš Branitelja - Dragovoljaca i morali smo vršiti prisilne mobilizacije mladića i muškaraca koji su bili sa svojim obiteljima u podrumima ili su se skrivali od nas Branitelja a jedan od mobiliziranih u listopadu je bio i bivši Ministar Fred Matić. Mladiće i muškarce koje smo mobilizirali postavljali bismo na stražu tijekom noći kako bismo mi koji gotovo svaki dan vodimo borbe odspavali barem nekoliko sati i malo se odmorili. Gotovo uvijek kada bismo se u zoru probudili naših mobiliziranih stražara više nije bilo, pobjegli su i ostavili oružje a mi smo bili nezaštićeni cijelu noć. Kada bismo u rijetkim slučajevima uključivali mobilizirane ljude u direktnu borbu, ne sve ali mnoge od njih bi hvatala panika, bježali bi, pucali bi na sve strane ili bi se ukočili i tako ostali neko vrijeme. Žao mi je što  mnogi takvi koji su bili mobilizirani dan ili dva a onda su pobjegli sa položaja danas imaju isti status Dragovoljca Domovinskog rata kao i nas tristotinjak koji smo danas živi od 1803 koliko nas je bilo na popisu u kolovozu 1991. godine.

25. kolovoza 1991. godine, na Sajmištu, u kotlini između lijeve i desne Supoderice, moj pokojni suborac Robert Janić “Prsan“ i moja malenkost uništavamo prvi tenk u Vukovaru a vjerojatno i u Domovinskom ratu a od toga trenutka započinje otvoreni rat protiv JNA i srbo – četničkih postrojbi. Uništili smo tenk ralicu na čelu kolone tenkova koja je krenula iz Vukovarske vojarne prema Borovu naselju jer je tamo na našoj barikadi jedan oklopni transporter naletio na minu pa su tenkovi krenuli “osigurati“ područje. 

Odmah po dojavi izlaska tenkova iz Vukovarske vojarne zaprječujemo cestu parkiranjem jednog kamiona bočno po samoj sredini uske ceste u kanjonu između dva brda (lijeva i desna Supoderica) te tako improviziranom barikadom zatvaramo jedini izlaz iz zapadnog dijela grada. Branitelji sa lijeve i desne Supoderice zauzimaju položaje na obroncima oba brda, pripremamo 3 ručne kumulativne (protu-oklopne) bombe i desetak “Molotovljevih koktela“ i to je sve sa čime raspolažemo jer tada još nismo imali “tromblone“, “Zolje“ ili “Ručne raketne bacače“. 

Bili smo svjesni da sa naoružanjem koje imamo ne možemo baš ništa napraviti modernijim tenkovima T-72 i T-84 a ako naiđe koji tenk T-55 ili T-34, eventualno mu možemo zapaliti motor koji se nalazi na stražnjem dijelu tenka. Bez obzira što smo potpuno nemoćni išta napraviti ogromnim čeličnim grdosijama od kojih svaka teži 42 tone mi smo na svojim položajima i čekamo ih bez straha spremni za borbu u kojoj možemo samo izgubiti i poginuti.

Dvojac koji je uništio prvi tenk u Vukovaru, lijevo pokojni Robert Janić a desno Damir Plavšić.
Autor fotografije Damir Plavšić

U trenutku kada naši već javljaju da kolona tenkova dolazi do mjesne zajednice “1. Svibanj“ preko puta “Krune mesara“ do moga položaja uz rub brda, trčeći dolaze zamjenik zapovjednika Dražen Ćović i Robert Janić “Prsan“ i u rukama nose tri protu tenkovske antimagnetne mine (TMA-3) i tri male kutije. Silazimo niz brdo kroz naše minsko polje, izlazimo na cestu pa Robert i ja započinjemo uvrtati svaki u svoju minu po tri upaljača a onda jednu postavljamo pod prednji a jednu pod stražnji dio kamiona. 

Zajedno započinjemo uvrtati svaki po jedan upaljač u tijelo treće mine dok nam se stvarajući jezivu buku ubrzano približava prvi tenk u koloni sa montiranom ralicom a cesta ispod nas toliko vibrira da nam pomjera tijelo mine. Ne bojimo se tenka koji juri prema nama i već se nalazi na pedesetak metara ispred nas već se bojimo da nam mina ne eksplodira u rukama pa smo zbog toga mokri kao miševi jer se upaljači moraju polako i pažljivo uvrtati u tijelo mine i bez puno mrdanja jer i najmanje trenje može izazvati eksploziju.

Uspjeli smo uvrnuti svaki po jedan od tri upaljača a onda smo pogledali ispod kamiona i ugledali ogromnu grdosiju od 42 tone čelika koja je na nekih tridesetak metara od nas, gurnuli smo minu ispod sredine kamiona i potrčali uz padinu brda tražeći bilo kakav zaklon. Već smo bili pri vrhu kada je tenk sa ralicom postavljenom ispred gusjenica počeo gurati kamion prema desnoj strani ceste a onda se začula zaglušujuća eksplozija. Obojicu nas je na zemlju bacio zračni udarni val pa smo dopuzali do vrha brda i taman kada smo pogledali prema dolje a nakon svega nekoliko sekundi uslijedila je i druga detonacija koja je nepopravljivo oštetila prednji desni trup tenka. 

Borbu smo vodili oko sat vremena, netko od naših suboraca je uspio pogoditi jedan tenk na kraju kolone sa ručnom kumulativnom bombom pa je iz stražnjeg dijela dugo sukljao crni gusti dim, svi su tenkovi gorjeli pogođeni “Molotovljevim“ koktelima a toliko smo mnogo pucali i mi i oni da smo već svi bili pri kraju sa streljivom. U jednom je trenutku prestalo djelovanje iz tenkova a onda i sa naših položaja pa sam se silno obradovao očekujući da će otvoriti poklopce tenkova i početi mahati bijelim potkošuljama u znak predaje. Osluškujem i gledam sa ruba brda kolonu tenkova a onda do moga položaja dolazi zamjenik zapovjednika i zapovijeda povlačenje na pričuvne položaje jer je stigla zapovijed iz zapovjedništva da se moramo povući i pustiti JNA da izvuče tenkove. Mi smo se povukli a oni su izvukli jedan uništeni i jedan oštećeni tenk ali su iskoristili to izvlačenje i zauzeli su vrlo važan položaj na brdu “Pašnjak“ sa kojega su kasnije kontrolirali ulazak u Vukovar iz smjera zapada, ulazak u Bogdanovce iz smjera istoka i u naselje “Lužac“ iz smjera juga.

Još tijekom borbi u Vukovaru razmišljao sam o tome danu (25. kolovoz 1991.) i često sam se pitao jesmo li nas dvojica, pokojni Robert Janić i moja malenkost zapravo započeli rat u Vukovaru i Hrvatskoj? Tada sam razmišljao da možda nismo uništili taj prvi tenk i ušli u otvoreni vojni sukob sa JNA i srbo – četničkim postrojbama, da bi možda sve prošlo mirno i da rata u Vukovaru i Hrvatskoj možda uopće ne bi bilo. Mislio sam, možda se pronađu dvije pametne glave i sklope nekakav dogovor i tako izbjegnu ratni sukob, međutim, danas znam da je cilj Srba bio stvaranje “Velike Srbije“ i da su samo tražili povod da “legalno“ uključe JNA u sukob i pokrenu opći napad na Vukovar i Hrvatsku.

Dio pripadnika 4. voda 1. bojne Zbora narodne garde, položaj desna Supoderica, kolovoz 1991. godine
Stoje gore od lijevo prema desno: zapovjednik Tomislav Skrbin, Vladimir Kenigsneht, Damir Plavšić "Plavi", Tomislav Bare, Tomislav Baranjek i drugi Damir Plavšić.
Čuče dolje od ljevo prema desno: Marić, Krajinović, Robert Janić "Prsan", mlađi Marić i zamjenik zapovjednika Dražen Čović
Autor fotografije Damir Plavšić

“Priljevo“ je branio jedan pješački vod sa oko dvadesetak Branitelja a napadao nas je Arkan sa svojim dragovoljcima zajedno sa JNA i ostalim srpskim dragovoljačkim postrojbama, po mojoj procjeni bilo je oko tisuću neprijateljskih vojnika sa minimalno desetak tenkova i isto toliko oklopnih transportera. Položaj smo držali do 10. studenoga a onda je u zoru uslijedio silovit napad po cijeloj dužini linije a neprijateljski vojnici su se samo pojavili među nama u dvorištima kuća pa smo sa njima vodili borbu prsa u prsa. U jednom trenutku sam čak i uskočio među desetak neprijateljskih vojnika koji su čučali uz kuću sa prednje strane ispod prozora a kada smo neutralizirali neprijateljske vojnike otrčao sam do Caffe bara “London“ tražiti od zapovjednika  Tihomira Lade pojačanje kako bismo “očistiti“ dvorišta susjednih kuća od neprijateljskih vojnika. 

Nastavljam se boriti na Sajmištu te sa svojim suborcima (4. vod 1. bojna “Zbor narodne garde“) zaustavljamo pokušaje prodora neprijateljskih vojnika sa brda “Pašnjak“ a kasnije i sa lijeve Supoderice, također pomažemo svojim suborcima na Sajmištu u vračanju izgubljenih linija i čišćenju terena. 16. listopada lakše sam ranjen u rame, nadlakticu i potkoljenicu pa nakon nekoliko dana ubrzanog oporavka nastavljam borbe na Sajmištu sve do pada “Prvomajske ulice“ (danas Bogdanovačka)  kada se zajedno sa civilima izvlačimo prema gradu. Nakon pada naše linije moji suborci i ja raspoređeni smo u ispomoć na nekoliko linija u gradu Vukovaru a ja i još jedan suborac raspoređeni smo na “Priljevo“. To je nova linija formirana nakon pada naselja “Lužac“  koji su prije nekoliko dana osvojili “Arkanovi“ dragovoljci uz pomoć JNA i u njemu počinili strašne zločine. Ovu cestu “Priljevo“ dugačku oko jedan kilometar trebalo je čuvati pod svaku cijenu jer je ta linija (cesta) jedina komunikacija između grada Vukovara, Vukovarske bolnice i Borova naselja. 

Lijevo Damir Plavšić i desno Tomislav Bare, nakon Sajmišta brane “Priljevo“
Autor fotografije Damir Plavšić

“Priljevo“ je branio jedan pješački vod sa oko dvadesetak Branitelja a napadao nas je Arkan sa svojim dragovoljcima zajedno sa JNA i ostalim srpskim dragovoljačkim postrojbama, po mojoj procjeni bilo je oko tisuću neprijateljskih vojnika sa minimalno desetak tenkova i isto toliko oklopnih transportera. Položaj smo držali do 10. studenoga a onda je u zoru uslijedio silovit napad po cijeloj dužini linije a neprijateljski vojnici su se samo pojavili među nama u dvorištima kuća pa smo sa njima vodili borbu prsa u prsa. U jednom trenutku sam čak i uskočio među desetak neprijateljskih vojnika koji su čučali uz kuću sa prednje strane ispod prozora a kada smo neutralizirali neprijateljske vojnike otrčao sam do Caffe bara “London“ tražiti od zapovjednika  Tihomira Lade pojačanje kako bismo “očistiti“ dvorišta susjednih kuća od neprijateljskih vojnika. 

Caffe bar “London“ otporna točka koju su više od sat vremena držali Lada Tihomir i Damir Plavšić
Autor fotografije Damir Plavšić

Zapovjednik mi nije mogao dati pojačanje jer je u tijeku napad na cijelu liniju pa sam se htio sam vratiti svojim ljudima ali dok smo razgovarali neprijatelji su već zauzeli “Bosančevu“ kuću gdje sam ostavio svoje suborce i počeli su pucati po nama u pravcu Caffe bara “London“. Napadaju nas sa boka iz pravca Vukovara i sa južne strane iz pravca “Lušca“ odakle je prema nama nadire kolona tenkova i više stotina neprijateljskih vojnika pa zajedno sa zapovjednikom Tihomirom Ladom, dok on iz dvorišta gađa tenkove ja vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama pokrivam istok i jugoistok odakle nadiru neprijateljski vojnici. 

Tihomir Lada uništio je prvi tenk u koloni a onda je onesposobio drugi tenk koji je prvoga pokušao odgurati sa uske ceste u duboki kanal pa je cesta ostala zaglavljena sa dva tenka i nije bio moguć prolaz ostalim tenkovima u koloni. Nakon nekog vremena treći je tenk odgurao u stranu drugi tenk te je počeo djelovati tenkovskim projektilima na Caffe baru “London“ a zapovjednik Lada nije ga mogao pogoditi jer je bio zaštićen sa dva onesposobljena tenka

Autor fotografije Damir Plavšić

Kada je tenk projektilima gotovo razorio Caffe bar “London“ ispalio je zadnji pancirno zapaljivi projektil i zapalio je zgradu iz koje smo djelovali. Tak tada istrčavamo iz zapaljenog Caffe bara “London“ i povlačimo se na pričuvni položaj preko puta ceste te postajemo svjesni da smo više od sat vremena Caffe bar “London“ držali samo nas dvojica jer nam je dvoje suboraca poginulo još na početku a ostali su pobjegli. Novoformirana pričuvna linija (druga strana ceste) popunjena je Braniteljima iz Borova naselja koji su došli u ispomoć a ta se linija držala još dva dana da bi 13. studenoga neprijateljske snage probile našu liniju i izbile na rijeku Dunav kod Vukovarskog silosa. 

Kako su nakon presijecanja komunikacije Vukovar – Borovo glavni zapovjednici Borova naselja otišli u proboj, tada me je zapovjednik Borova naselja, Marko Filković “Kinez“, postavio na dužnost zapovjednika linije koja je branila pristup improviziranoj ratnoj bolnici u podrumu zgrade “Comerce“. Uspjeli smo odbiti nekoliko pješačko - tenkovskih napada ali kako na liniji nismo imali niti jedan ručni raketni bacač ili “Osu“ tražio sam od zapovjednika da mi se pošalje barem jedan “RPG“ ili “Osu“. Zapovjednik Marko Filković nije mi mogao osigurati čovjeka sa ručnim protutenkovskim raketnim bacačem pa sam mu ja tada kazao da u tom slučaju ne mogu odgovarati za živote svojih ljudi niti mogu braniti ratnu bolnicu “Commerce“. Zatražio samo od Filkovića da mene razriješi dužnosti a da zapovjednikom linije a ukoliko se on slaže, imenuje moga zamjenika Tihomira Jakšića što je on i učinio a ja sam se pridružio vodu zapovjednika Zorana Šipoša.

Nakon pada Borova naselja, 20. studenoga 1991. godine a nakon punih 88 dana koliko je bitka za Vukovar trajala u potpunom okruženju, svi Branitelji Borova naselja predali su se zajedno sa civilima iz kruga tvornice “Borovo“. Tijekom putovanja u srpski logor “Stajićevo“ kod Zrenjanina, (napuštena štala za krave) bio sam pretučen a u logoru se svakodnevno nastavljaju raznorazne torture, premlaćivanja, mučenja i ponižavanja. Nakon mjesec i pol dana prebačen sam u srpski logor u vojni dio civilnog zatvora u gradu Nišu gdje doživljavamo još strašnija mučenja i premlaćivanja a nakon dva mjeseca prebacuju nas u vojni dio civilnog zatvora u grad Sremska Mitrovica. 

Insert iz dokumentarno igranog filma snimljen po knjizi Damira Plavšića “Zapisi iz Srpskih logora“
Autor fotografije Damir Plavšić

Posebno su me jako tukli zbog mojih “Zenga“ čizama u Nišu prije premještaja u drugi zatvor, tijekom putovanja u autobusu iz Niša u Sremsku Mitrovicu i po dolasku u Sremsku Mitrovicu. Po dolasku sam se oporavio ali nakon nekoliko tjedana, pretpostavljam zbog tih silnih batina, ozbiljno sam se razbolio, imao sam visoku tjelesnu temperaturu, tahikardiju i nepravilan rad srca. Zatvorska liječnica je postavila dijagnozu: “Pericarditis“ (upala srčane maramice) a ja sam od rijetkih zarobljenika imao “čast“ da je liječnica dolazila u našu zatvorsku prostoriju i tjedan dana mi je davala injekcije antibiotika dok mi se nije popravilo zdravstveno stanje. Poslali su me u prvu narednu razmjenu zarobljenika pa sam bio na slobodi 27. ožujka 1992. godine i taj dan obilježavam kao svoj drugi rođendan.

Nakon dva dana po povratku u Zagreb a s obzirom da nema velikih borbenih djelovanja, uspostavljene su UMP-a zone i na snazi je primirje, odlučujem nastaviti studirati pa odlazim na Veterinarski fakultet i upisujem treću godinu fakulteta trudeći se da intenzivnim učenjem nadoknadim zaostatke. Živim u studentskom domu na Savi a uz studiranje redovito provodim liječenje i rehabilitaciju, osnivam “Klub studenata HRVI“ a potičem i sudjelujem u osnivanju “Kluba Vukovarskih studenata veterana“ i “Zavičajnog kluba Vukovarskih studenata“. 

Uz studiranje vodim “Klub studenata HRVI“, brinem se za sve njihove potrebe i potičem ih završe fakultete kako bismo svojim znanjem nakon rata izgradili Hrvatsku kakvu smo sanjali krvareći za nju u Domovinskom ratu. Pišem svoju prvu knjigu “Zapisi iz Srpskih logora“ i objavljujem ju 1995. godine a 1996. godine nakon završetka fakulteta i zaposlenja u “300 SLob MORH“, objavljujem i svoju drugu knjigu “Povjesnica 300 SloB MORH“. Slijedeće godine prelazim raditi u Glavni Stožer oružanih snaga RH a u međuvremenu završavam Agronomski fakultet, sve razine časničke vojne izobrazbe zaključno sa Zapovjedno stožernom školom te poslijediplomski znanstveni studij na ekonomskom fakultetu. Umjesto rasporeda na više ustrojbeno mjesto tadašnji Predsjednik Mesić zapovijeda umirovljenje mnogih generala ali i nas koji smo ratni vojni invalidi pa tako bez mogućnosti izbora, duboko razočaran, odlazim u mirovinu 2004. godine.

Po odlasku u mirovinu pomažem u osnivanju “Zaklade Hrvatskih Branitelja“ te u njoj i radim narednih sedam godina pomažući našim ratnim vojnim invalidima i ostalim Braniteljima ostvariti novčanu pomoć sukladno statutu i ostalim aktima koje je propisala Vlada RH i Zaklada.

2015. godine objavljujem svoju treću knjigu “Bitka za Vukovar“, režiram prvu Hrvatsku Braniteljsku, glazbeno scensku predstavu “Bitka za Vukovar“ te sa svojim suborcem Damirom Markušem obilazim Hrvatsku i svijet učeći djecu i mlade o bitki za Vukovar i Domovinskom ratu a to radimo i danas.

Zbog ranjavanja i posljedica premlaćivanja u tri srpska logora danas sam 60% HRVI, odlikovan sam sa 6 odlikovanja između ostalih i za Junaštvo u Domovinskom ratu te sam ponosni nositelj “Spomen Plakete Vukovar 1991.“.

Moga oca Ivana Zvonimira Plavšića, magistra znanosti, ubili su na Ovčari zajedno sa 264 Vukovarska Branitelja, ranjenika i civila.

Nastavlja se....

Izvor: Dragovoljac.com

Izvorni autor: Damir Plavšić/Dragovoljac.com

Autor: