‘REKAO MI JE: ĆUTI, USTAŠO!’ Legendarni HTV-ov novinar se prisjetio početka ‘Balvan revolucije’: ‘Mislim u sebi, jadan li si ti i tko te poslao’
PRVI SUSRET S RATOM
Zoltan Kabok, glasnogovornik HDZ-a, detaljno je opisao kako je počela “Balvan revolucija” u Kninu, otvorena oružana pobuna Srba. Kabok je tada bio mladi novinar koji je mahom pratio sportske teme, a odlazak u Knin bio mu je prvi susret s ratom. Dogodilo se to na današnji dan prije 22 godine.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Na današnji dan 17. kolovoza 1990. u okolici Knina počela je otvorena oružana pobuna Srba – “Balvan revolucija.” Tko se od starijih ne sjeća povratka s mora prije 32 godine? Mnogi su na more krenuli preko Knina, a vraćali se sporednim cestama, ili preko raznih BiH vrleti kako bi izbjegli balvane i barikade, iza kojih su iskakali naoružani četnici kao ‘Jack in the box’. Oni koji su se vratili koji dan ranije osjetili su da nešto nije u redu u većinskim srpskim krajevima.
Kao da je postojala masovna zavjera šutnje, omerta, o onom što se sprema .I postojala je. 17. kolovoza 1990. su osvanuli balvani na hrvatskim cestama, zemlja je praktički presječena na dva dijela. Na Veliku Gospu krenule su priče po Jadranu da Srbi sjeku šumu u Lici, da nije sigurno prolaziti onuda, i da se nešto krupno sprema. Drugi su pričali kako su vidjeli naoružane četnike u nekim srpskim selima. Koji dan prije pojave prvih balvana zaredali su incidenti, skidanja hrvatskih zastava, proglašen je i referendum o neovisnosti tzv. RSK, odnosno otcjepljenju od Republike Hrvatske.
Dan prije izbijanja revolucije, prodavači Srbi su usred turističke sezone nestali sa svojih štandova na Jadranu, a brojni su u unutrašnjosti uzeli godišnji odmor s kojeg se nikad nisu vratili. “Spontana” pobuna je očito bila odlično organizirana i pripremljena, i jako je velik broj ljudi bio upućen u planove. No, naravno, nitko susjedima Hrvatima nije rekao ništa. Zapravo, o tim događajima su Srbi – Babić i Martić – progovorili tek u Haagu, i tek tada smo dobili službenu potvrdu onog što se znalo i do tada – pobuna Srba u Hrvatskoj je bila u potpunosti dirigirana i vođena iz Beograda, na posve jednak način i s jednakim ciljevima na koji je pobuna njemačke manjine 1939. u Češkoj bila dirigirana iz nacističkog Berlina.
Dan je počeo time što su se pred postajama policije, nekadašnje milicije, u većinski srpskim mjestima počeli “spontano” okupljati “zabrinuti” građani. Povod je bio zahtjev da policijske postaje Knin, Obrovac i Benkovac, koje nisu prema zapovjedi MUP-a višak oružja pričuvnog sastava predale u Zagreb za potrebe naoružavanja novih policajaca iz projekta ‘prvi redarstvenik’, predaju taj višak. Uskoro se to pretvorilo u opsadu stanica milicije u Gračacu, Obrovcu, Korenici, Donjem Lapcu, i Benkovcu, s tim da su lokalni milicioneri Srbi redom stali na stranu “okupljenih građana”.
U ranim poslijepodnevnim satima već se masovno upadalo u stanice i uzimalo oružje, a MUP je iz Zagreba poslao dva helikoptera u Obrovac. Njih su ubrzo presreli MIG-ovi JNA, i naredili im da se vrate u Zagreb što su oni i učinili: JNA od prvog dana nije dvojila na čijoj je strani, niti je o tome trebalo imati iluzija. Istovremeno propaganda trubi o ustašama koji samo što nisu stigli i krenuli klati goloruku nejač, kako bi imali opravdanje da do večeri zapriječe sve glavne prometnice barikadama. Za ministra obrane tzv. RSK tada je postavljen seoski milicajac Mile Martić, notorna polupismena budaletina koja je kasnije, nakon što je završila u zatvoru kao ratni zločinac, kukala kako ga je Srbija izdala i kako nema ni za cigarete.
Četnici su idućih dana maltretirali povratnike s mora, pretresali automobile, naročito stranaca, držeći ih na nišanu. Bila je to zadnja turistička sezona prije rata, i nitko tada nije znao kad će se ponovo moći doći do Jadrana. Računalo se da će poremećaj glavnih prometnih veza, prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Zbog bitnog prometnog položaja koje je imalo područje pobune, hrvatsko gospodarstvo je imalo velike štete. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku.
Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.
Kao mladom novinaru koji je tada pratio sport bio je to prvi susret s ratom. Poslan na zadatak u Knin, nisam stigao dalje od Tepljuha. Na barikadama su nas dočekali i ispratili salvama uvreda i uz pokoji šamar “čuvari srpske nejači”, od kojih je većina govorila prepoznatljivim dijalektom Bukovice, Knina. Tek iza jednog kamiona, čuo sam dvojicu koji su tim domaćima dobacivali na zatezajućem srbijanskom naglasku. Snimateljska oprema (radijska nagra od 12kg, mikrofon i nekoliko vrpci za snimanje), konfiscirana nam je u ime tzv. SAO Krajine. Pitao sam tog jednog Brku, pa dobro, što će vam to. Veli on meni, ćuti ustašo i mi ćemo da imamo svoj radio. Nećemo slušati vaše laži! Mislim u sebi, jadan li si ti i tko te poslao. Zlo je počelo, bilo mi je jasno. Sve ostalo je povijest.
Prostor pod okupacijom je djelomično vraćen u sastav Republike Hrvatske operacijom Maslenica 1993. godine, a u cijelosti legitimnim i oslobodilačkim vojno redarstvenim akcijama Bljeskom i Olujom 1995. godine”, piše Zoltan Kabok.
