Rezultati pokazali - "Škorinu" viziju HDZ-a podupire 51 posto birača
Od svih se mogućih ishoda prvoga kruga predsjedničkih izbora realizirao upravo onaj najpovoljniji po Hrvatsku demokratsku zajednicu. U borbi za demokršćansku, suverenu i suverenističku, narodnu, zapadnu odnosno srednjoeuropsku Hrvatsku pobjedu je iznjedrio Zoran Milanović osvojivši nešto manje od 30%, ne jer bi on bio predstavnik ili zagovaratelj takve Hrvatske, nego predstavnici i zagovaratelji takve Hrvatske jesu Kolinda Grabar-Kitarović (26,5%) i Miroslav Škoro (24,5%).
Stoga, njihovu Hrvatsku podupire 51% izašlih birača. S druge strane, nije ironičan nevjerojatan Juričanov-Bandićev uspjeh, nego činjenica da je najneozbiljniji kandidat, Zoran Milanović, dobio 560 tisuća glasova, što je zabrinjavajuće nakon četverogodišnjeg iskustva baš Milanovićeve vlade 2012.-2016.
Kao da se netko zaigrao sa sloganima; aktualnoj bi predsjednici više pristajala „normalna Hrvatska“, Škori bi bolje sjeo „predsjednik s karakterom“, dok bi Milanoviću savršeno legli slogani spomenutih mu protukandidata, uz blagu korekciju: „Jer Hrvatska zna – da ništa ne zna“ i „Sad il' nikada!“ bez ovog „Sad il'“, odnosno jednostavno „Nikada!“. Šalu na stranu, za stabilnost društva i države nije zdravo da je pola milijuna ljudi spremno dati glas čelnom čovjeku vlade koja je doslovno uništila gospodarstvo, poljoprivredu, ekonomiju, međunarodni ugled i obrtništvo, ne ulazeći uopće u svjetonazorske teme.
Uglavnom, ovi su izbori potvrdili što se već znalo, da je kandidatura Miroslava Škore bila dobrim dijelom uperena protiv Andreja Plenkovića te njegove inačice Hrvatske demokratske zajednice. Da stranački vrh nije počeo vrludati ili bauljati, što je najblaži mogući opis svih (ne)djela počinjenih od lokalnih izbora 2017. godine naovamo, narod Hrvatsku demokratsku zajednicu ne bi napustio, pa onda ne bi ni trebalo „vraćati dite materi“.
Projekcija ishoda prvog kruga predsjedničkih izbora u parlamentarne izbore daje pouzdanu sliku upravo zbog raznolikosti koju su ovi izbori nudili te stupnja izlaznosti, a ona izgleda otprilike ovako: HDZ osvaja nešto više od 60 saborskih mandata te koalira s jednom, dvije ili više desnijih stranaka čime lako i jednostavno osigurava natpolovičnu saborsku većinu. Takva bi koalicija, odnosno vlast bila prirodna, a time i stabilnija te naposljetku legitimna, što bi rezultiralo dugotrajnošću. Jedina prepreka takvom scenariju jest HDZ-ova vrhuška, konkretno Andrej Plenković i svi koji ga podržavaju. Ako to nije bilo jasno nakon europarlamentarnih izbora, onda će postati nakon raščlambe ovih netom održanih izbora.
Škorin „po(d)bačaj“
Miroslav Škoro je predsjednički kandidat očito pomno odabran za potrebe obračuna s Andrejom Plenkovićem te strukturama koje ga podržavaju na čelu HDZ-a i vlade. Osim suverenističke desnice koja je svoje mogućnosti pokazala na europarlamentarnim izborima, Škoro je privukao i velik broj birača centra, odnosno svega što hrvatski diše unatoč medijskim nastojanjima da ga se smjesti u radikalan politički spektar jer teško je pjevača čije se pjesme ore u svakom kutku Hrvatske proglasiti ekstremnom desnicom.
S takvom svjetonazorskom platformom, okupljajući oko sebe ne samo one desnije od HDZ-a, nego i dio HDZ-ovaca, a k tomu i sve koji nisu jugonostalgični ili „regijonski“ nastrojeni, Škoro je definitivno mogao ući u drugi krug – da je htio. No, takav bi scenarij doveo do raskola Hrvatske demokratske zajednice i uveo Hrvatsku u neizvjesno političko razdoblje, što ne odgovara nikomu pa ni izvanjskim središtima moći. Zato je prije uplovljavanja u luku Škoro morao izbaciti „balast“, odnosno upravo dio birača centra koji bi mu omogućio prolaz u drugi krug, kako gaz ne bi bio predubok.
Loš, neuvjerljiv, odnosno prikočen nastup na jedinom javnom sučeljavanju, inzistiranje na eventualnoj izbornoj krađi, nepotrebno otvaranje priče o pomilovanju Merčepa koji je po zapovjednoj odgovornosti osuđen, a svi znamo što su „merčepovci“ počinili tijekom rata, nastup s krunicom (?!) u Vukovaru u samom završetku kampanje – sve su to naizgled diletantski potezi, no izglednije je da se radi o namjernom „podizanju ručne“ kako se stvari ne bi otele kontroli.
Da je meta Andrej Plenković, a ne Pantovčak, također je pokazao igrokaz s HDZ-ovim saborskim zastupnikom Stivom Culejem koji je javno podržao Škoru čime je ovoj parlamentarnoj frankenstein-većini pokazano da nije nimalo stabilna i da, nastavi li Plenković po svomu, vrlo lako može doći do prijevremenih izbora.
Na terenu posao najbolje obavili protivnici Istanbulske i Marakeša
Rezultati predsjedničkih kandidata po izbornim jedinicama dalje potvrđuju gornje teze. Vođe izbornog stožera aktualne i buduće predsjednice su na ovim izborima morali pokazati da su u stanju odraditi posao unatoč bremenu kakvog predstavlja vrh stranke: Plenković, Šeks, Bačić, Jandroković, Božinović, Kuščević… Radi se ujedno o ljudima koji će upravo temeljem tih rezultata odlučivati o novom vodstvu stranke na proljetnim unutarstranačkim izborima.
Odličan su posao u Slavoniji napravili Anušić i Penava, što treba posebno naglasiti – unatoč svemu –te izvukli maksimum. Škoro je pobijedio u cijeloj Slavoniji, izuzev u Virovitičko-podravskoj županiji, dok je bio treći kandidat u svim dalmatinskim županijama osim u Splitsko-dalmatinskoj. Najbolje rezultate za HDZ je polučila Karlovačka te Dubrovačko-neretvanska županija priskrbivši aktualnoj predsjednici po 20 tisuća glasova što je potvrda stranačke ustrojenosti, discipline i stranačke stege.
S druge strane, slavonski su rezultati jasno dali do znanja da je Vladimir Šeks kao glavni Plenkovićev savjetnik i strateg te predstavnik svega lošega u HDZ-u spreman za ropotarnicu povijesti. Zanimljivo, Osijek je najbolnija točka ovih izbora gdje je pretrpljen simboličko najsnažniji udarac. Nadalje, posebnu će raščlambu zahtijevati Plenkovićev debakl u Zagrebu i okolici. Nije slučajno baš Zagreb drastično podbacio nakon staljinističke čiste i „Viber afere“, peripetija s predsjednikom kluba zastupnika u zagrebačkoj skupštini, nasilničkim kadroviranjem, ali i bezočnom političkom trgovinom s Milanom Bandićem i njegovim „žetončićima“. Škoro je potukao aktualnu predsjednicu za visokih 4% i u Gradu Zagrebu i u Zagrebačkoj županiji od čega se Plenković i družba ne će nikada oporaviti.
Naposljetku, glazuru na pobjedničku tortu HDZ-a i ključnu prevagu aktualne i buduće predsjednice nad Škorom je stavio Milijan Brkić, drugi čovjek stranke, čime je pokazao da se unatoč skandaloznim izmišljanjem afera radi političke eliminacije (SMS, prostitutke…), stisnulo zube, potisnuo ego i odradio posao za stranku i za dobrobit stranke a ne vlastite interese. Prispodoba o „vraćanju diteta materi“ nije ništa drugo do li najava da će se stranka odsada voditi na bitno drukčiji način, sukladno interesima naroda i države, a ne prema hirovima pojedinaca iz nikad lustrirane i nikad kazneno gonjene duboke države.
Na Plenkoviću je odluka kad odlazi
Scenarij koji bi bio drukčiji od ovoga, primjerice da aktualna predsjednica nije ušla u drugi krug ili da su u drugom krugu završili Kolinda Grabar Kitarović i Miroslav Škoro dovela bi do raskola HDZ-a nakon kojega ne bi bio moguć oporavak. Tako bi oslabljena stranka išla u jesenje parlamentarne izbore, odnosno Hrvatsku bi zahvatilo dulje razdoblje političke nestabilnosti što bi bilo pogubno po državu, jer, za razliku od jedne Italije koja ima izgrađene institucije pa može svakih pola godine na izbore, Hrvatska takav scenarij ne bi preživjela tj. pretrpjela bi nenadoknadivu štetu.
Nekog prevelikog straha od Milanovićeva dolaska na vlast nema i ne treba ga biti, no određene konsolidacije redova mora biti. Plenković više ne će moći voditi državu i stranku kako mu se prohtje, rastačući svjetonazorsko tkivo HDZ-a i kriomice navijati za Milanovića pokušavajući od Hrvatske napraviti neuspješan njemački politički model. To je najvažnije postignuće ovih predsjedničkih izbora. Oslabilo ga se dovoljno da mu se oduzme sva vlast, ali ne toliko da bi se jako oslabilo stranku.
Zbog važnosti koju pridaje hrvatskom predsjedanju Europskom unijom, Plenković se doveo u nezavidan položaj. Ulazak Kolinde Grabar Kitarović u drugi krug predsjedničkih izbora nije Plenkovićeva zasluga, naprotiv, svi stranački tvrdostrujaši će pobrati zasluge, što je ne samo očekivano, nego i pravedno. Želi li odraditi mandat, a i predsjedanje Unijom do kraja, morat će se pasivizirati te šutke trpjeti kao što su njegovi oponenti šutke trpjeli dok je on potapao stranku u Sanaderovoj maniri. Može biti zadovoljan da će mu do unutarstranačkih izbora biti dano dovoljno vremena da pronađe ili izlobira neko mjesto u Europi za nastavak svoje karijere. U tom smislu, kad bi Plenkovićeva pamet bila proporcionalna njegovu egu, brzo bi shvatio da je došao trenutak za razmisliti gdje će nastaviti karijeru, jer, da je postojala prava stranačka volja da Miroslav Škoro prođe umjesto aktualne predsjednice, to bi se dogodilo pa od mirnog predsjedanja Unijom ne bi bilo ništa.
Drugim riječima, Andrej Plenković može birati kad će napustiti mjesto predsjednika HDZ-a i predsjednika vlade: 06. siječnja, dan nakon drugog kruga predsjedničkih izbora ako bude opstruirao HDZ i aktualnu predsjednicu ili negdje u travnju 2020. godine, odnosno kad već budu održani unutarstranački izbori. Stranka zaista više ne može biti talac jednoga čovjeka.
Zaključno, na ovim izborima nije pobijedio HDZ kakav sad jest, nego HDZ kakav bi trebao biti. Škoro je u pravu kad kaže da ne treba biti tužan zbog izbornih rezultata; iako je emocionalan ulog bio velik pa sukladno tomu i razočaranje, ovi su izbori uvertira u bolju budućnost sa stožernom hrvatskom strankom, koja možda u ovom trenutku to nije, ali će postati trenutkom kad Andrej Plenković i njegova klika odu. Miroslav Škoro možda nije ušao u drugi krug, no pobijedio je Plenkovića i njegovu viziju kako HDZ-a tako i Republike Hrvatske, što je veliko postignuće.
Mila Marušić
