Priča o šesnaestogodišnjaku koji je umjesto školskih klupa izabrao oružje i slobodu – priča o srcu, časti i Hrvatskoj.

Osijek, 4. studeni 2025. – U novoj epizodi podcasta „Veterani istine“ donosimo snažnu i emotivnu priču o hrabrosti, mladosti i domoljublju – priču o Robertu Vorgiću iz Sarvaša, jednom od najmlađih dragovoljaca Domovinskog rata.
Sa samo šesnaest godina, u trenutku kada su njegovi vršnjaci tek učili o životu, Robert je donio odluku koja ga je zauvijek obilježila – pridružio se Zboru narodne garde, u redovima legendarne 3. gardijske brigade “Kune”.

Njegov put započinje u rodnom Sarvašu, jednom od prvih slavonskih mjesta koje je osjetilo brutalnost agresije. U vihoru rata, ovaj mladić napušta dom i pridružuje se gardistima – odlučan braniti svoju zemlju, svoje selo i svoj narod.
Kroz prve borbene zadaće prošao je vatreno krštenje, preživio ranjavanje i gledao strahote koje bi mnoge slomile – ali ne i njega.

Nakon okupacije Sarvaša, Vorgić i njegovi suborci povlače se prema Nemetinu, gdje se formira nova crta obrane. Nedugo zatim sudjeluju u jednoj od težih akcija početkom studenoga 1991. godine u Karadžićevu, kada su policajci iz Specijalne jedinice policije “Rode” Varaždin pokušali probiti put prema opkoljenom Vukovaru.
„Došli smo im u pomoć tijekom izvlačenja. Nažalost, bilo je oko šest poginulih i tridesetak ranjenih“, prisjeća se Robert.

Prvi pravi strah osjetio je, kaže, krajem studenoga 1991., tijekom akcije oslobađanja okupiranog Ernestinova.
„Kad smo došli na most ispred sela, naišli smo na tenk. Gledali smo se ‘oči u oči’. To je bio prvi put da sam tenk vidio tako blizu. Kasnije smo shvatili da je to zapravo bio naš pogođeni tenk“, priča Vorgić.
No prava drama uslijedila je kada su ušli u selo – našli su se u zasjedi. „Počeli su nas okruživati. Na našu sreću, tenkovi su zapeli u oranicama i uspjeli smo se izvući. Ipak, nekoliko naših suboraca je zarobljeno. Bili smo pomiješani, svi smo imali slične odore, bilo je kaotično“, prisjeća se.

Krajem 1992. godine, Sarvaška satnija 3. gardijske brigade prelazi u 160. brigadu HV-a, a za Roberta – još uvijek maloljetnog – traži se potpis punoljetne osobe. „Protivio sam se tome. Ako dosad nitko nije tražio potpis, neću ni sada“, objašnjava. Ipak, dolazi do demobilizacije.
Ne odustaje – ubrzo se vraća u redove Hrvatske vojske, ovaj put u riječnu flotilu, a 1994. ponovno pristupa 3. gardijskoj brigadi, sada kao punoljetan vojnik.

Na bojištima zadarskog zaleđa – Maslenica, Kašić, Islam Grčki, Islam Latinski – provodi 95 dana, rame uz rame s iskusnim gardistima.

Nakon što se njegov brat i nekoliko mještana priključuju 9. gardijskoj brigadi, Robert pokušava isto, no ne uspijeva prijeći u sastav, pa se vraća u riječnu flotilu, gdje ostaje do 1. travnja 1999. godine, kada ga pisilno demobiliziraju. „Mislio sam da je to prvotravanjska šala, ali ipak nije“, prisjeća se kroz osmijeh.

Po završetku vojnog puta, vraća se u Sarvaš, svoje selo i mjesto iz kojega je sve počelo. No povratak nije bio lak.
„Kad sam došao pred kuću, tadašnja policija UNTAES-a nije me pustila da uđem, jer je u njoj živio susjed koji se uselio tokom okupacije. Tek nakon nekog vremena uspio sam ući, ali kuća je bila potpuno devastirana – razbijeni prozori, iščupane instalacije, skinute pločice, sve uništeno“, priča Robert.
Od obnove, dodaje, dobio je tek zamjenu stakala i nekoliko pločica u kupaonici.

Danas je u mirovini i smatra da se država nije na pravi način odužila onima koji su je stvarali, pogotovo najmlađima koji su u rat ušli kao djeca.
„Mi smo dali sve, a zauzvrat nismo dobili ni osnovno priznanje“, kaže tiho, ali ponosno.

Cijeli razgovor s Robertom Vorgićem pogledajte u novoj epizodi podcasta „Veterani istine“ – na našem YouTube kanalu.