BLEIBURG: SVJEDOČENJE NIKOLAJA TOLSTOJA I PITANJE ODGOVORNOSTI KOJE JE OSTALO OTVORENO

Ako su njegovi navodi točni, odgovornost za tragediju ne završava na onima koji su ubijali.

Bleiburg se u razgovoru Petra Vlahova s Nikolajem Tolstojem ne pojavljuje samo kao mjesto predaje, nego kao početak priče o ljudima koji su nakon završetka rata ostali bez zaštite i potom nestajali u masovnim pogubljenjima. Tolstoj je govorio o ulozi britanskih snaga, odlukama vojnih zapovjednika i sudbini zarobljenika predanih jugoslavenskim komunističkim vlastima.

Njegova je poruka bila nedvosmislena: po njegovu tumačenju, predaja nije bila slučajan administrativni potez, nego tajna operacija provedena protivno savezničkoj politici. Ako je tako, tada pitanje odgovornosti obuhvaća i one koji su zarobljenike predali, svjesni opasnosti koja ih je čekala.

Tolstojeva optužba o tajnoj predaji

Tolstoj je u emisiji ustvrdio da su britanska i američka politika nalagale da se građani Jugoslavije ne izručuju protiv njihove volje. Ipak, zarobljenici su, prema njegovu iskazu, vraćeni pod vlast režima koji ih je potom likvidirao. Britanskim dužnosnicima pripisao je prikrivanje odluke, a Churchilla i Trumana opisao kao vođe koji su bili dovedeni u zabludu.

Posebno je prozvao Harolda Macmillana, tvrdeći da je bio upoznat s događajima i da je izdao naredbu kojom je omogućena predaja. Tolstoj je tu operaciju nazvao „tajnim zločinom”. U razgovoru je spomenuo i feldmaršala Alexandera, koji je, prema njegovu prikazu, 4. lipnja došao na Bleiburg i naredio da se povratak odmah zaustavi. Do tada je, rekao je Tolstoj, već bilo prekasno.

Ove tvrdnje u središte priče stavljaju pitanje koje nadilazi samu predaju: što su britanski zapovjednici znali o sudbini ljudi koje su vraćali? Tolstoj je odgovorio da Britanci nisu imali iluzija o Titovu režimu. Na Vlahovljevo pitanje je li Tito u britanskim krugovima bio smatran „malim Staljinom”, odgovorio je potvrdno.

Kolone, žene i djeca

Tolstoj je procijenio da se na širem području Bleiburga nalazilo oko 200.000 ljudi, među njima hrvatski vojnici i civili, žene i djeca. Rekao je da su britanski zrakoplovi nadlijetali područje te da je broj procijenjen i iz zraka. U emisiji je spomenuo i razgovor s generalom Milanom Bastom, koji je, prema Tolstojevu iskazu, prihvatio tu procjenu.

Govorio je i o približno 30.000 do 35.000 Hrvata koji su nakon prelaska Drave dospjeli na britansko okupacijsko područje. Rečeno im je, tvrdio je, da idu u Italiju. No vlakovi su kod Maribora promijenili smjer, a zarobljenike su preuzele Titove snage. Tolstojev opis te promjene — od obećanog odlaska na sigurno do povratka u ruke protivnika — prikazuje predaju kao prijevaru nad ljudima koji su vjerovali da će biti zaštićeni.

U prilogu su prikazana svjedočanstva o zatočenicima odvođenima do jama i ubijanima u skupinama. Jedan svjedok govorio je o približno pedeset ljudi koje je vidio ubijene toga dana, nakon čega više nije želio sudjelovati u odvođenjima. Spomenuti su i iskazi o ženama i djeci te nalazi ostataka približno tristo djece u jednoj slovenskoj jami. Takvi navodi daju ljudsko lice brojkama: u kolonama nisu bili samo vojnici nego i obitelji, a poslijeratno nasilje nije zaobišlo ni najmlađe.

Svjedoci i odgovornost

Vlahov je prikazao iskaze dvojice visokih britanskih časnika koje je u emisiji povezao sa sudjelovanjem britanske strane u predaji. Tolstoj je govorio o tome da su Britanci znali kako bi predani ljudi mogli biti ubijeni, mučeni ili uklonjeni. Njegovo tumačenje britanske uloge zato nije ograničeno na propust da se zarobljenici zaštite; ono uključuje tvrdnju da je predaja provedena uz svijest o mogućim posljedicama.

U razgovoru je iznesen i navodni razgovor Tita i Ivana Meštrovića na Brijunima 1959. godine. Meštrović ga je, prema prikazu u emisiji, pitao zašto je dopustio pokolj Hrvata nakon Bleiburga. Titu je pripisan odgovor: „Morali smo to prepustiti Srbima da se iživljavaju.” Tolstoj je takvu odluku nazvao užasnom.

Zločini bez odgovora

Tolstoj je govorio i o arhivima u Moskvi i Beogradu, dokumentima do kojih je došao te knjizi Ministar i pokolji, u kojoj je istraživao predaju zarobljenih ljudi. U razgovoru je predstavio godine rada kao pokušaj da se rekonstruira ono što je bilo skriveno i da se povežu političke odluke s poslijeratnim sudbinama zatočenika.

Iz priloga ostaje teško pitanje: ako su britanski zapovjednici znali kakva opasnost prijeti zarobljenicima, a jugoslavenske snage potom provodile likvidacije, tko je za taj lanac odluka odgovarao? U emisiji se nižu optužbe, svjedočanstva i pozivanje na arhivske dokumente, ali za zločine o kojima se govori ne iznosi se sudski epilog. Žrtve su ubijene, obitelji su desetljećima tražile njihove posmrtne ostatke, a odgovornost za opisane zločine nije dobila odgovor kakav bi dala presuda.

Ako su Tolstojeve tvrdnje istinite, riječ je o tragediji i sramoti koja se ne može odvojiti od pitanja onih koji su ljude predali i onih koji su ih ubijali. Sjećanje na žrtve zato traži da se izgovoreno u ovoj emisiji ne svede na godišnjicu ili političku prepirku. Traži ozbiljno suočavanje s predajom, likvidacijama i činjenicom da, kako je prikazano u razgovoru, za te zločine nitko nije odgovarao.