RUGLO NA KRAJU GRADA: Vatreni, Dinamo, navijači... zaslužuju i više i bolje, kako uvjete, tako i političare! Gospodo, sramite se...

12.09.2021. 07:47:00

Priča je, koliko stara toliko i aktualna. Stadion u Zagrebu. Nevjerojatno da da naša domovina, Hrvatska nakon što je cijelom svijetu pokazala naličje nogometne bajke što su je „vatreni” i njihov izbornik Zlatko Dalić srčano i ponosno ispisali u mjesec dana na „ruskoj fronti“ 2918. godine – nije ni s čime kapitalizirala.

Zapravo, Hrvatska je jedina, pazite, jedina zemlja u Europi koja ne može igrati svoje domaće utakmice u glavnom gradu. Zbog prozaičnog razloga, stadion u glavnom gradu se urušio. Davno prije potresa prije godinu i pol dana, maksimirski stadion dekadama propada, nitko od mjerodavnih da makne.

Odmah s početka valja reći da u zemljama suvremene zapadne demokracije države, vlade same pristupaju gradnji stadiona, napose onih na kojima igra vlastita reprezentacija. Jasno, mnogi drugi bogati klubovi sami grade stadion u varijantama poslovno-privatnog partnerstva. Kako je Zagreb u specifičnoj situaciji, tako se tu očekivala kud i kamo veća pomoć i od Vlade RH i Grada Zagreba.

Sramota koja se nastavlja

Ne treba biti isuviše mudar da se zaključi kako je ta pomoć stopostotno izostala. Pa stoga imamo jednu sramotu, činjenicu – hrvatski glavni grad Zagreb ne može ugostiti svoju vlastitu reprezentaciju.

Te 2018. godine trideset dana svijet je upijao Hrvatsku i njezin trijumfalni pohod s prekrasnih, novih ili novouređenih ruskih stadiona, a usporedno, kako su rasle dionice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, svijet je guglajući upoznavao Hrvatsku i preko spotova Hrvatske turističke zajednice. Pozlata nogometnog srebra stigla je dan iza nesretnoga finala u kojem su za Hrvatsku navijali i oni koji dotad nisu.

Fantastične slike zagrebačke donjogradske jezgre i oduševljenog naroda s veličanstvenoga dočeka naših nogometaša na zagrebačkim ulicama i trgovima, na koje se slilo možda i pola milijuna ljudi, pa dan kasnije jednako fantastične slike iz Splita, Zadra, Varaždina… obilazile su kuglu zemaljsku u realnom vremenu, pričajući priču o sretnom, nadarenom, raspjevanom, ponosnom i ujedinjenom narodu.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

I svi su potom, od mjerodavnih u Zagrebu i državnim tijelima trubili kako se mora graditi novi stadion, da su tu da pomognu, ma čega smo se sve naslušali, nije za vjerovati.

Evo, prošlo je malo više od tri godine…




I otkrili smo svu bijedu naših neprilika, svu bijedu naših odnosa i konflikata, svu bijedu naše neodgovornosti i nepoduzimanja, ukratko osramotili smo se. Hrvatska je, nakon Rusije 2018. godine, na prvoj sljedećoj utakmici, protiv Engleske u Ligi nacija istrčala na neprihvatljiv, estetski i funkcionalno, maksimirski stadion.

I nikoga nije bilo briga. Zar bi svi u našem nogometu, i djelatnici i treneri i igrači i navijači morali ispaštati jer se ovdje neprekidno ratuje iz rovova ukopanih još 1941. i 1945., zar bi većina nas koji smo sve ratove ostavili iza sebe trebali biti vječni taoci odavno mrtvih, ali povampirenih ideologija?!

Nije to ono najgore, makar je mučno. Kad se samo sjetimo koliko je novaca u Zagrebu potrošeno za izgradnju stadiona, pa moglo se sagraditi dva pristojna stadiona, nije napravljena ni poštena tribina. Bivšem gradonačelniku Milanu Bandiću nije bilo dosta dvadesetak godina da stvari pomakne s mrtve točke, a o novom stadionu je pričao jednom tjedno. Kao, „to je rješeno”!

Postavljao se na čelo kolone, imenovao se predsjednikom nekog izmišljenog povjerenstva za izgradnju nacionalnoga stadiona. Pa se hvalio kako je to povjerenstvo osnovao početkom lipnja 2018. godine, prije nego li je SP u Rusii i počelo. Jer je on, govorio je, znao da ćemo letjeti visokoooo!




Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić više puta je istakao kako je od početka obnove Maksimira 1997. godine uloženo zapanjujućih 800 milijuna kuna. Priča o megalomanskoj rekonstrukciji Maksimira počela je 1997. godine prema izričitoj želji tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i uz nadzor Mirka Novosela koji je u to doba bio na dužnosti direktora Dinama, odnosno Croatije. Najavljivano je arhitektonsko čudo za 60 tisuća gledatelja na kojem će se igrati i finale Lige prvaka, a u unutrašnjosti stadiona trebali su biti poslovni-trgovački prostori čiji bi najam donosio novac u gradsku blagajnu. Do kraja 1999. završene su sjeverna i zapadna tribina, ali početkom 2000. godine, nedugo nakon Tuđmanove smrti, svi su radovi stali.

Dakle, u Maksimir, njegovo urušavanje a ne renoviranje utrošeno je više od sto milijuna eura. A znate li koliko stoji novi stadion u Budimpešti, prekrasna Groupama Arena. Nekih četrdesetak milijuna eura.

Rezultat je tragičan, zemlja koja je umalo postala svjetski prvak doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj u glavnom gradu na kojem je reprezentacija najčešće nastupala i igra najuspješniji klub naše države u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena.

Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva.
U Zagrebu, na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini,Beckenbauer, Cruujf, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabiini, Antognoni, Schemichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, b Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

Nekako nam je sve više žao maksimirskog stadiona, kriminala i korupcije što su ga doveli do ovog jadnog stanja. Čini nam se da se ljudi s pravom boje gubitka Maksimira, jer memorije su prekrasne. Zacijelo bi ih se lakše odrekli kad bi Dinamo dobio novi stadion,a da Maksimir bude sačuvan, kao što je to slučaj bio s Arsenalom, Bayernom i brojnim drugim klubovima. Ovako, kad je Maksimir propao, ljudima j žao i što je propao i što bi ga mogli napustit, onako, na silu.

Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnog života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom ne uništili, nego sravnili sa zemljom. Koliko god se kočoperila tribine na istoku grada taj je stadion odavno sravnjen sa zemljom. Katastrofa!

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

A sad, aktualna politička garnitura zaboravlja Maksimir i svaku ideju u novom, nužnom stadionu. Sve stoji. U živom blatu.

Da se razumijemo, ideja o nacionalnom stadionu jedno vrijeme je egzistirala, valjda su oni koji žele novi stadion u Zagrebu tim velikim riječima htjeli požuriti izgradnju stadiona, novog, onakvog kakav treba biti.

Dvije su temeljne točke nepodnošljivosti ove priče, prva jest u samom imenu – nacionalni stadion. Druga je još kompleksnija, oko tog stadiona je dosad bilo toliko zakulisnih, pokvarenih i kriminalnih radnji da se svaka ideja o gradnji stadiona kod nas, nažalost, s pravom čeka na nož. Postoji i treći zaključak, što će Hrvatskoj nacionalni stadion ako bi trebala igrati širom Hrvatske.

Podsjetnika radi, u Maksimir, koji se raspada, uloženo je već 800 milijuna kuna. Stadion nije nego za otpad, već za miniranje, doslovce. Nakon srebra u Rusiji svi su se uzbudili, u Savezu su pomislili kako ih sad država ne može odbijati. Čelnici su se složili da takav uspjeh zaslužuje izgradnju nacionalnog stadiona i da je sramota da hrvatska nogometna reprezentacija koja već 20 godina aktivno sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima (izuzev 2010. i 2000.), nema svoj dom.

Neprijeporno jest da HNS vlastitim sredstvima ne može izgraditi stadiona pa stoji pitanje kako će se prema ovoj temi ubuduće postavljati Vlada i Grad Zagreb. Oni su tek deklarativno za takav projekt. I to godinama. Kad čuju o kojim se svotama radi brzo se priberu, pa zašute. Kao i sve vlasti dosad.

Uglavnom,, stadiona u Zagrebu nema, pitanje je kada će ga i biti!

Izvor: dnevno.hr/Foto:Pixell

Izvorni autor: Andrija Kačić Karlin

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.