Rušenje postjugoslavenskog mita: Je li Jugoslavija bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća?
Pročitali smo novu knjigu umirovljene politologinje Mirjane Kasapović 'Zbogom postjugoslavenstvu – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva', u kojoj analizira fenomen postjugoslavenstva kao ideološkog konstrukta
Gotovo pet tisuća ljudi je u svega mjesec dana 2023. godine s platforme Hrčak skinulo članak 'Zbogom postjugoslavenstvu' Mirjane Kasapović, umirovljene profesorice Fakulteta političkih znanosti. Taj je znanstveni članak, objavljen u Analima Hrvatskog politološkog društva, bio ne samo neuobičajeno čitan, nego je izazvao brojne reakcije, a mediji su ga, bez pitanja autorice, objavljivali kao vlastiti sadržaj. Zbog toga je zapravo Kasapović tu temu i tezu razradila, što je rezultiralo novom knjigom 'Zbogom postjugoslavenstvu – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva', objavljenom u nakladi Školske knjige.
'Nema Jugoslavije nakon postjugoslavije'
Umirovljena profesorica Kasapović u ovoj se knjizi bavi pitanjima što je bila Jugoslavija, što su postjugoslavenske države te onime što joj je najvažnije – postjugoslavenskim studijama i u čemu se ogleda njihova (ne)znanstvenost. Iako je naglasak upravo na potonjem, sigurno je da će se dio javnosti upecati na uvijek zapaljive teme – Tita, kult ličnosti, Bleiburg, Goli otok – i tako (ne)svjesno propustiti i ignorirati meritum knjige. Ona bi, po svemu sudeći, mogla ili izazvati brojne reakcije, kao što je to bilo s člankom, ili ostati posve prešućena.
Kao netko tko se rodio 1993. godine u srcu tada ratom okovane BiH, nemam namjeru, a ni volju, ovim tekstom analizirati pretjeruje li profesorica Kasapović kada kaže 'Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća'. Međutim ono što me iritira jest mitomanija, i ne samo javna, nego i ona intimna, majčina, u kojoj sam odrasla. I ova se knjiga bavi upravo time – mitomanijom koja je nastala nakon što se obožavana SFRJ raspala. Uz koju, pod ruku, ide ta bizarna, kičasta i patetična jugonostalgija koja se preselila u akademsku zajednicu, političku arenu, književnost, kinematografiju. Još više od toga iritira izjednačavanje jugoslavenstva s antifašizmom. Kao da se ne može biti antifašist bez toga.
Kasapović piše da 'nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih stanovnika — u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih "južnoslavenskih plemena" i svojih "bratskih naroda i narodnosti"'.
Prva je Jugoslavija, navodi Kasapović, trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina — zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana.
Postjugoslavenstvo kao ideološki konstrukt
'Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo.'
Postjugoslavenstvo je, piše, manjkav pojam, ali je bilo i ostalo ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija te pomoću njega virtualno operirati nepostojećom državom kao nečim što je politička, kulturna i društvena činjenica.
Kasapović tako piše da su 'nastojanja da se jedna ideološka fikcija pretvori u političku fakciju urodila plodom, pa se imenovanje te fikcije – naziva – postjugoslavijom'. U tom kontekstu, spominje i one koji za sebe tvrde da su 'postjugoslaveni' ili 'neojugoslaveni'.
Analizirajući postjugoslavenske studije i njihovu znanstvenost, autore naziva 'citatnim društvom', tvrdeći da je sam pogled u bibliografiju dovoljan da biste shvatili o čemu je zapravo riječ. Kasapović je uvjerena da se postjugoslavenske studije zasnivaju na namjernom i neslučajnom istraživačkom uzorku bez negativnih i kontrolnih uzoraka, pa ističe njihovu nereprezentativnost kao opće obilježje. Smatra da su uglavnom znanstveno upitne, kako teorijski, tako i metodološki.
'Postjugoslavenske, kao ni postsocijalističke, studije nemaju navlastiti predmet istraživanja, nisu usredotočene na stvaran svijet nego na ideološki konstruirane pojmove, temelje se na teritorijalno-političkoj imaginaciji, prenaglašavaju jedan na račun drugih lomova u povijesti naroda koji su činili Jugoslaviju zatvarajući političku budućnost novih država u stare okvire. Stoga je, parafrazirajući Müllera, vrijeme da se postjugoslavenstvu kaže zbogom i da nema Jugoslavije nakon postjugoslavije.'
Prostorna, vremenska i tematska poopćavanja su stalna, objašnjava Kasapović, a autori koji forsiraju postjugoslavenstvo takvu su naraciju i diskurs prihvatili tek nakon što su otišli u inozemstvo te taj pojam koriste samo u stranim časopisima.
Neznanstvenost postjugoslavenskih studija: Nemaju vlastiti predmet istraživanja, temelje se na imaginaciji
Hrvatska akademska i znanstvena zajednica, analizom od 10 tisuća članaka, postjugoslavenstvo spominje tek rubno, što implicira da je to, smatra Kasapović, zanemariv fenomen u Hrvatskoj. Oni iz domaće akademske zajednice takav diskurs njeguju samo u člancima za inozemne časopise.
'Nije stoga neobično što u uzorku zemalja kojima se bave postjugoslavenske studije obično nema Kosova, Makedonije i Slovenije. Ta je vrsta pristranosti česta u komparativnim istraživanjima općenito, smatra se shvatljivom i naziva 'oportunističnim izborom'. Neprirodna selekcijska pristranost podrazumijeva pak namjeran izbor određenih slučajeva ili eksplanatornih varijabla kako bi se potvrdile polazne hipoteze – one su u postjugoslavenskim studijama najčešće zamijenjene deduktivno izvedenima tezama koje se ne provjeravaju – te proizvodi iskrivljene rezultate istraživanja. Uočljiv je i nedostatak negativnih ili kontrolnih slučajeva, poput drugih balkanskih i srednjoeuropskih država, kako bi se pomoću njih provjerilo postoje li jednaki ili slični fenomeni i izvan postjugoslavenskih zemalja. Jesu li, primjerice, češka i slovenska književnost tematski, žanrovski, stilski sličnije nego slovenska i crnogorska književnost? Jesu li srpski i mađarski populizam strukturno sličniji od srpskoga i makedonskoga populizma? Je li hrvatska politička desnica ideološki sličnija poljskoj nego bilo kojoj drugoj desnici u postjugoslavenskim zemljama? Iz spomenutih je primjera očito da su postjugoslavenske studije u metodološkom pogledu studije jedne ili dviju zemalja i studije s malo slučajeva pa njihovi rezultati nisu najpogodniji za teorijska poopćavanja. No ideološka i politička poopćavanja ionako ne mare previše za stroge teorijske i metodološke postupke istraživanja.'
Ideološko-politički projekt intelektualne manjine
Postjugoslavenstvo za profesoricu Kasapović nije ništa drugo nego ideološko-politički projekt malobrojne intelektualne manjine u Hrvatskoj koja ima nesrazmjernu društvenu vidljivost, a posljedica je posredovanja neakademskih institucija: medijskih, izdavačkih i kulturnih ustanova te udruga civilnog društva.
'Ti akteri nastoje kreirati usporednu ideološku i političku 'stvarnost', prikazati osobne i skupne ideološke fikcije kao činjenice, učiniti ih dijelom političkog i društvenog života Hrvatske', navodi.
Hrvatska je, piše profesorica Kasapović, središte ideoloških difamacija i političkih denuncijacija Jugoslavena, postjugoslavena i neojugoslavena.
'A nema prepoznatljivijeg i zvučnijeg oblika ideološke difamacije od prikazivanja Hrvatske kao suvremene inačice NDH, nove ustaške države, Tuđmanove endehazije, dovršetka onog što je naopako krenulo i propalo 1941. – 1945.'
Ravnodušnost lijevih opcija na autokraciju, gušenje ljudskih i građanskih prava, represiju, kult ličnosti
Lijevi akademski, politički, kulturni i medijski tabor pokazuje, piše Kasapović, začuđujuću otpornost i ravnodušnost na spoznaje inozemnih znanstvenih istraživača o ratnim i poslijeratnim masovnim zločinima jugoslavenske vlasti, na agresivnu jugoslavensku vanjsku politiku prema susjednim državama u poslijeratnim godinama, protusemitski karakter Pokreta nesvrstanih u kojemu je Jugoslavija imala važnu ili čak ključnu ulogu, autokratsku prirodu gotovo svih njegovih članica zbog koje su postale poprištima političkog nasilja najgorih vrsta, uključujući 'poslijekolonijalne genocide', na dramatičan oblik gušenja ljudskih i građanskih prava i sloboda u zemlji, represivne politike režima i nevjerojatan razmjer kulta ličnosti.
'Jedan od izraza političkoga mitologiziranja Jugoslavije čine i postjugoslavenske studije kao izrazi nastojanja da se očuvaju ime i sjećanje na bivšu državu i da se, štoviše, s njome postupa kao s političkom i kulturnom činjenicom.'
Naše su zajedničke veze starije od države Jugoslavije
Na koncu, navodi i tezu Zorana Milutinovića, profesora južnoslavenskih književnosti i moderne književne teorije na Univerzitetskom koledžu u Londonu, koji, između ostalog, piše: 'Najlakše bi bilo primijeniti 'postjugoslavensku literaturu' na sve književnosti u regiji koja je prije bila poznata kao Jugoslavija, ali bilo bi vrlo teško naći ijedan primjer uporabe: po pravilu, izraz 'postjugoslavenska' nikad se ne primjenjuje na novele i poeme napisane na slovenskome, albanskome i makedonskome, nego samo na one koje su napisane na standardnoj štokavštini. Katkad se čak eksplicitno podcrtava da svi pisci s bivšega 'postjugoslavenskog prostora' dijele jezik – što je zacijelo veliko iznenađenje za one koji pišu slovenskim i makedonskim.
