S 11 metaka u tijelu preživjela zasjedu na Sajmištu: Priča Vasilije Tucker, braniteljice koja je odbila napustiti Vukovar
Zahvaljujući liječniku dr. Matošu, danas sam živa. Da sam ostala u bolnici, završila bih, sigurna sam, na Ovčari zajedno s ostalim ranjenicima – prisjeća se Vasilija Tucker, hrvatska braniteljica čija je ratna sudbina primjer nevjerojatne izdržljivosti, osobne tragedije i predanosti obrani Vukovara, priču braniteljice donosi 24sata.
Život Vasilije Tucker bio je sve samo ne lagan. Od ranog djetinjstva, kada je ostala bez oba roditelja, preko godina u kojima je kao samohrana majka odgajala dvoje djece, pa do jeseni 1991., kada je shvatila da se nad Vukovar nadvija smrtna opasnost. “Nisam se bojala. Nekako sam od najranije dobi postala otporna na grubosti koje život svakom donese, a meni ih je donio i previše. Dok su se druga djeca igrala s igračkama, meni su u djetinjstvu igračke bile žabe, gušteri i perad kod bake u okolici Đakova, kod koje sam provela rano djetinjstvo i ne sluteći da mi život sprema još puno gore stvari”, govori Vasilija, prijateljima poznata kao Vaska.
Ostala sama u Borovu naselju
U Vukovar se doselila kao srednjoškolka, a kasnije se ondje udala, rastala i ostala sama s dvoje djece. Kao i mnogi Vukovarci, radila je u kombinatu Borovo, dok je paralelno u Sarajevu pohađala medicinsku školu. Atmosfera straha i nadolazeće agresije počela se osjećati odmah nakon masakra 12 policajaca u Borovu Selu u svibnju 1991. godine.
„Ljudi su naprosto prestali dolaziti na svoja radna mjesta. Svaki dan vidite da nekoga nema i tako je to išlo dok nisam ostala sama samcata na katu uprave gdje sam radila. A ja sam i dalje uporno jedina dolazila na posao dok nisam vidjela da to više nema smisla.“
Kada je počelo granatiranje, poslala je djecu zadnjim autobusom prema Đakovu, a sama se odmah prijavila u Zbor narodne garde u vukovarskoj gimnaziji, gdje ju je primio Ivica Arbanas. Nedugo zatim upućena je na položaj na Sajmištu – jedno od najtežih bojišta u gradu.
Sajmište – svakodnevni pakao napada
Sajmište je trpjelo stalne pješačke i topničke napade. “To su bili neprestani napadi i pokušaji da se slomi naša obrana. Radila sam sve što je bilo potrebno, od pružanja pomoći ranjenima do ispomoći suborcima u obrani. Sve dok nije došao taj 10. listopada, kada je napad bio iznimno žestok”, prisjeća se.
Pomagala je Ivanu Anđeliću-Doktoru na minobacaču kada ju je Arbanas pozvao da ide u izvlačenje teško ranjenog Zdenka Štefančića. Kako nije poznavala taj dio grada, dobila je vodiča. Ubrzo su upali u zasjedu.
„Onda se otvorio pakao“
„Skrenuli smo u slijepu ulicu, a onda se otvorio pakao. Potrčala sam prema dvorišnim vratima jedne od kuća, lupila ih nogom i u trenutku kada su se vrata otvorila u dvorištu me dočekao ukopani oklopnjak. Otvorio je vatru. Sjećam se samo prvog pogotka, još sam ih dobila pet, a preostalih pet od snajpera. Oteturala sam do živice i pala iza nje. Oko mene su padale granate i letjeli meci. Rukom sam pokušala dohvatiti ručnu bombu. Rekla sam, ako moram umrijeti, čekat ću da dođu do mene pa da sa sobom povučem što više njih.“
S jedanaest prostrijelnih rana, teško ranjena i prekrivena krvlju, ostala je ležati satima pod granatiranjem dok se suborci nisu usudili prići. „Iako sam im govorila da me ostave, nisu htjeli. Vukli su me, pa ostavljali, pa opet vukli i nekako višesatnog izvlačenja uspjeli donijeti do nekadašnje Tekstile škole, odakle me vozilo hitne pomoći prevezlo u vukovarsku bolnicu.“
Dr. Matoš i izlazak iz opkoljenog grada
Liječnici su je hitno operirali. Iako je odmah željela natrag na bojište, dr. Matoš joj to nije dopustio:
„Čim sam se malo oporavila htjela sam se vratiti na ratište i molila sam liječnika da me pusti, ali pokojni dr. Matoš nije htio niti čuti rekavši mi kako su potrebne još četiri operacije pa moram napustiti Vukovar. Zahvaljujući njemu, ja sam danas živa jer da sam ostala u bolnici završila bih, sigurna sam, na Ovčari zajedno s ostalim ranjenicima.“
Iz grada je izašla 19. listopada u konvoju „Liječnika bez granica“, jedinom koji je uspio izvući više od stotinu ranjenika. Iako je tog dana bilo dogovoreno primirje, JNA ih je zaustavila na putu prema Bogdanovcima.
„Kroz malo odignutu ceradu vidjela sam pored vojnika JNA i četnike. Mislim da nije bilo JNA da bi nas ovi sve pobili“, kaže.
Nakon višesatnog putovanja stigla je u Đakovo, zatim je prevezena u Zagreb, gdje se ponovno susrela s djecom. „Ja sam u stvari trebala ostati u Đakovu u bolnici, ali kada su moji dečki, suborci sa Sajmišta, vidjeli da mene nema u konvoju koji ih je iz đakovačke bolnice prevozio u Zagreb, zaustavili su cijeli konvoj i prisilili ga da se vrati u Đakovo kako bi i mene pokupio“, kaže kroz smijeh.
„Ovo je moja zemlja i ne želim je napustiti“
Ratno prijateljstvo, naglašava, stvorilo je neraskidive veze: „I dan danas bih im povjerila vlastiti život.“
Imala je mogućnost napustiti Hrvatsku, skloniti se u Njemačku ili ostati u Đakovu, ali nije htjela: „Rekla sam: ovo je moja zemlja, moja domovina i ne želim je napustiti, a još manje prepustiti nekom drugom. Želim ju braniti. I tako sam uzela pušku.“
U Vukovar se prvi put nakon rata vratila 1995., kada je već bila u vezi s današnjim suprugom Robertom, britanskim humanitarcem. Hrvatska mu se toliko svidjela da je predložio da se ovdje nastane. Preselili su se u Brezovicu, gdje i danas žive.
