Pitanje ratnih zločina u Domovinskom ratu i dan danas opterećuje hrvatsko društvo. Iako se prije jednog desetljeća tvrdilo kako bi odlukama Haškog suda trebalo staviti 'točku na i' cijele priče, dojam je kako je velik dio toga ostao nerazjašnjen, a velik dio građana nema dojam da se učinilo dovoljno.

Portal Direktno je odlučio svojim tekstovima pokazati službene podatke nadležnih institucija, a saznali smo kako zapravo ni ne postoji službeni podatak o tome koliko je hrvatskih branitelja uhićeno i procesuirano zbog ratnih zločina svih ovih godina. Državno odvjetništvo RH (DORH) je čak na šokantan način odgovorilo kako ne vode evidenciju o nacionalnoj pripadnosti počinitelja ratnih zločina, tako da se zapravo ni ne zna koliko je zločina počinjeno s hrvatske, a koliko sa srpske strane.

Institucije također u svojim odgovorima često prebacuju odgovornost s jedne na drugu, a jedini koji nisu odgovorili su u Ministarstvu pravosuđa koji bi sigurno trebali znati brojku o osuđenom broju hrvatskih branitelja svih ovih godina.

Jedini koji su odgovorili  u potpunosti  su u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu hrvatskih branitelja, od kojih smo saznali više o radu posebne Radne skupine za istraživanje ratnih zločina, ali i broju samoubojstava hrvatskih branitelja.

Za komentar 'šutnje hrvatskih institucija', ali i o tome je li se moglo više učiniti na procesuiranju zločina u Domovinskog rata pitali smo generala Željka Sačića i povjesničara te ravnatelja Hrvatskog memorijalnog-dokumentacijskog centra Antu Nazora.

'Cijeli proces kriminalizacije Domovinskog rata je krenuo od 2000. godine'

Sačić nam je u razgovoru pojasnio genezu cijele situacije.

"Istinski progon hrvatskih branitelja započeo je procesom detuđmanizacije dolaskom na vlast Stjepana Mesića i Ivice Račana. Tada je hrvatski represivni aparat u potpunosti usredotočen na procesuiranje hrvatskih branitelja, pogotovo zbog velikog utjecaja međunarodnih institucija na čelu s Carlom del Ponte, umjesto da se procesuiralo velikosrpske zločince.

Procesom kriminalizacije Domovinskog rata poslala se poruka domaćoj i hrvatskoj javnosti, a posebno hrvatskim braniteljima, da je njihov put bio uzaludan, a da je njihova uloga bila zločinačka. Mlađim generacijama se slala poruka da je cijeli rat bio velika zabluda, da se samo radilo o zločinima prema nevinom srpskom stanovništvu. Taj projekt SANU 2 provodili su svjesno ili nesvjesno predstavnici detuđmanizirane vlasti i institucije na čelu Mladenom Bajićem, a cijeli projekt je prekinut oslobođenjem generala Ante Gotovine i Mladena Markača u Haagu. Međutim posljedice su ostale, do dan danas eho tih uhićenja 'leti nad našim glavama'", rekao nam je Sačić.

General je u razgovoru rekao i kako nije slučajno što postoji 'šutnja hrvatskih institucija' te da su brojke samoubojstava hrvatskih branitelja tragične.

"Njihov cilj je bio izjednačiti žrtvu i agresora, a logična posljedica toga je bilo u tome što su zanemarili ili abolirali zločine na srpskoj strani. Taj kriterij koji je važio kod uhićenja generala Gotovine, Markača, mene, Merčepa, Brodarca i drugih kojih su uhićeni, nije nikad primijenjen prema srpskoj strani, počevši od zločina u Lovasu pa po cijeloj Hrvatskoj. 

Zločine se nije istraživalo i zbog tihe kolaboracije hrvatskih vlasti sa SDSS-om, a kao krajnji rezultat imamo strahovit nemar ministarstava i DORH-a, koji očito ne vode računa o tome i normalno je da ta činjenica strahovito frustrira, da su mnogi ljudi u psihičkim problemima te ponekad na žalost donesu tragične odluke.

Nije slučajan velik broj samoubojstava branitelja. Od 2000. godine se naša žrtva 'baca u smeće'. Amerika, Izrael i druge države slave svoje heroje, a mi ih kriminaliziramo i proganjamo. Na cijelu generaciju su nam htjeli 'baciti stigmu'", zaključio je Sačić.

Nazor kaže kako postoje teškoće u istraživanju zločina

Ante Nazor nam se u odgovoru ogradio od komentiranja rada pravosuđa i drugih državnih institucija jer kaže da postoje drugi koji bi o tome trebali govoriti.

"Pitanje procesuiranja ratnih zločina je u domeni pravosuđa. Sve što znamo o tome, znamo od njih. Oni rade svoj posao, a pitanje je rade li ga dobro ili loše. Svatko kod nas uzima sebi za pravo komentirati nešto 'u čemu nije duboko', zato i jesmo tu gdje jesmo. Postoje pojedinci koji su uključeni u pitanja istraživanja ratnih zločina i oni trebaju donijeti sud kako se taj posao obavlja, a ne oni koji o tome čitaju iz novina", rekao nam je. 

"Mi imamo percepciju da nitko ništa ne radi. Imamo percepciju da državne institucije ne rade popis ubijenih u Vukovaru, a mi smo nedavno u centru dali popis. Percepcija postoji i kod dijela ljudi da je ovdje bio građanski rat, da smo izveli agresiju na BiH, o percepciji uopće ne treba razgovarati jer ona nije znanstvena, već samo treba govoriti o činjenicama. 

Pričalo se i o percepciji da nitko nije procesuiran za zločine u Oluji, što su govorili Documenta i slični, a DORH im je jasno dao podatke da je bilo i procesuiranja zbog zločina, uništavanja imovine i slično. To nije pitanje za naš centar, nego za Ministarstvo pravosuđa, njih treba pitati zašto ljudi u Hrvatskoj imaju percepciju da nisu dovoljno učinili u procesuiranju ratnih zločina", odgovorio nam je Nazor na pitanje o tome da je dojam u Hrvatskoj kako se nije dovoljno učinilo po tom pitanju.

Nazor nam je za kraj objasnio i objektivne teškoće u istraživanju ratnih zločina.

"Mnogo smo puta svjedočili da imamo podatke o ljudima koji su ratovali u postrojbama koje su činile ratne zločine, ali to je samo prvi korak. Treba dokazati ratni zločin, pitanje je i je li konkretna osoba učinila ratni zločin ako je ratovala u nekoj postrojbi. Treba razgovarati s ljudima koji rade na konkretnim slučajevima. Treba pitati zašto na primjer nije procesuiran Vojislav Stanimirović, onda će vam ti ljudi reći dokle su došli s dokazima itd.", zaključio je Nazor.