TANJA BELOBRAJDIĆ

Protekle subote na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, građani Vukovara oprostili su se od braće Tadije i Ivana Došena.

Tadija i Ivan samo su jedne od nedavno više identificiranih žrtava pronađenih u masovnoj grobnici na deponiju u Petrovačkoj doli, a njihov brat Martin još uvijek nije pronađen.

Od nesretne braće oprostila se i vukovarska književnica Tanja Belobrajdić koja se u nekoliko navrata kroz svoje kolumne prisjetila tragedije obitelji Došen.

“Obuzela me tuga što kolona nije duža”

“Posljednji su put viđeni u tadašnjoj vukovarskoj kasarni gdje su domaći, pobunjeni Srbi i četnici, Tadiju i Ivana izvukli iz autobusa sa zarobljenicima, a Martina s kamiona s ležećim ranjenicima, pretukli te potom ubacili u kombi s kojim su ih odvezli u nepoznatom smjeru, pretpostavlja se u Negoslavce”, napisala je u svojoj emotivnoj objavi Belobrajdić koja je i sama u vrijeme vukovarskog rata stala u obranu grada.

Obuzela ju je, kaže, tuga što kolona iza dva kovčega prekrivena najljepšom zastavom na svijetu, nije duža: “Na srcu mi je baš teško, jer mislim da bi cijeli grad trebao ispratiti svoje sugrađane čiji su posmrtni ostaci pronađeni nakon tri desetljeća. Ispod tona smeća. Na dubini od 17 metara. Naravno, puno je ljudi koji su ‘izvan priče’, mnogi ni ne znaju za pokop, čuli su naknadno… Idu za svojim poslom, egzistencijom, obavezama… Tražim opravdanja…”

U toj tužnoj koloni je, dodaje, prepoznala je dvije žene u crnini, majke Jelene Pančić i Tomislava Šestana koji su posljednji put viđeni u Borovu Selu.

“Što su posljednje Tadija i Ivan čuli?”

“Raspoređujemo se oko čempresa, od tri grobnice u nizu, iskopane su prva i treća. Ona u sredini čeka na Martina. Jednom. U daljini čujem zapovijed za počasni plotun, ne mogu se otresti uvijek istih riječi koje je izgovorila supruga jednog od ubijenih na Ovčari ‘kad god na nekom pokopu čujem počasni plotun, pomislim kako su to posljednje riječi i posljednji zvuk koji je moj suprug čuo: pu-caj’ i kao uvijek, tako se i sada pitam, što su posljednje Tadija i Ivan čuli?”

Uslijedili su potresni trenuci pjesme “Vila Velebita”, a potom molitva: “Pogled mi bježi u stranu, na one dvije velike duše, dvije sitne žene u crnini. Prilazim im i grlim ih s leđa, šapćem im ‘dat će Bog. Naći ćemo ih’. Jedna od njih će bolno ‘ako je Dunav, nas dvije nećemo imati sreće’. Kakav je u toj rečenici bolni i strašni oksimoron riječ ‘sreća’?!”, pita se vukovarska književnica.

Razišli su se, kaže na kraju, u tišini: “Odlazim svojim putem, skupljam komadiće srca što se stoput rasulo, prate me jecaji. Voljela bih da razumijete. Da ih razumijete.”