Nediljko – Nedo Vegar rođen je 22. lipnja 1952. u Vašarovićima pokraj Ljubuškog. Njegov otac Ante bio je hrvatski vojnik za vrijeme II. svjetskog rata i preživio je Bleiburšku tragediju.

No ostao je obilježen kao neprijatelj jugoslavenske države i komunističkog režima, pa su on i cijela obitelj bili diskriminirani. Nije mogao dobiti nikakav posao, nego je bio prisiljen raditi razne teške fizičke poslove da bi prehranio obitelj. Stoga je njegov stariji sin Pavo, rođen 1939., kad se uvjerio da u Jugoslaviji nema nikakve životne perspektive, pobjegao 1960. godine u Italiju i odmah se priključio hrvatskim emigrantskom organizacijama koje su se zalagale za rušenje Jugoslavije i obnovu samostalne hrvatske države. Ubrzo je dobio dozvolu za useljenje u Australiju gdje je pristupio novoosnovanom “Hrvatskom revolucionarnom bratstvu” (HRB). Kad su u mostarsku centralu Udbe počele pristizati informacije da je Pavo Vegar postao član vodstva HRB-a, pojačan je progon njegova oca Ante ali i mlađeg brata, još maloljetnog Nediljka.

Progon obitelji Ante Vegara naglo se intenzivirao u ljetu 1972., tijekom “Akcije Feniks ’72”, u kojoj je Pavo Vegar bio jedan od vođa. Iz odmazde, mostarska Udba zatvorila je njegova oca Antu i brata Nediljka u zloglasnu Ćelovinu te ih teško zlostavljala. Maltretiranju je bila izložena i Pavina majka Anđa (djevojački Petrović), ali i najmlađi brat Jerko kao i tek devetogodišnja sestra Rosa. Udba ih je tjednima držala pod oružanom stražom u obiteljskoj kući u Vašarovićima, vrijeđala ih i psovala, a nije im dozvoljavala nabaviti hranu u dućanu ili kod susjeda.

Čim su Nediljka Vegara pustili iz zatvora, otpočeo je pripreme za bijeg iz Jugoslavije. Krajem srpnja 1973. došao je u Njemačku i zatražio politički azil. Odmah se je povezao s političkim emigrantima te je, kao i njegov pokojni brat Pavo, pristupio HRB-u i obvezao se na bezkompromisnu borbu protiv Jugoslavije. Ubrzo je stekao ugled i poštovanje u najširim emigrantskim krugovima kao iskreni i nepokolebljivi hrvatski domoljub. Kad je Bruno Bušić došao u emigraciju, izabrao je upravo Nediljka Vegara za svog najpovjerljivijeg pratitelja i neke vrste čuvara.

No, kratko prije Bušićeve likvidacije 16. listopada 1978. u Parizu, njemačka policija bila je uhitila Nediljka Vegara zbog ilegalnog posjedovanja oružja koje mu je bilo potrebno upravo da bi štitio Brunu. Ubojstvo Brune Bušića samo je učvrstio odlučnost Nediljka Vegara da se nastavi boriti protiv Jugoslavije – kako se govorilo u hrvatskom iseljeničkom žargonu – “svim prikladnim sredstvima”, što je uključivalo i oružane akcije. Sljedećih godina nekoliko je puta uhićivan zbog sudjelovanja u napadima na jugoslavenska diplomatska predstavništva i na konfidente jugoslavenske tajne policije u SR Njemačkoj, zbog čega je do kraja 90-tih godina prošloga stoljeća i raspada Jugoslavije proveo nešto manje od osam godina u njemačkim zatvorima.

Već na prve naznake agresije na RH, Nediljko – Nedo Vegar nije dvojio što je njegova dužnost te je početkom ljeta 91′ pristupio grupi domoljuba koja je oformila dragovoljački “S-vod”, diverzantsku postrojbu koja je zahtjevnu obuku i pripreme za borbene zadaće započela u Radmanovim Mlinicama kod Omiša.

Tu pod vodstvom Mile Čatlaka a kasnije i grupe stranih instruktora prolazi rigoroznu selekciju te prva ratna krštenja, najprije na Vrličkom a potom i Dubrovačkom bojištu, te kao pomorski diverzant.

Zajedno sa ostatkom postrojbe I. SHUB, 01. siječnja, 1992. godine, prelazi u sastav 4. brigade ZNG i tu ostaje do rujna iste godine.

Na poziv generala Ante Rose tada pristupa specijalnim postrojbama GS OSRH, te sa pripadnicima Specijalnih postrojbi GS OSRH sudjeluje u akciji Maslenica.

Nakon akcije Maslenica i gašenja Specijalnih postrojbi GS OSRH Nediljko se ponovno vraća u 4. brigadu , gdje ostaje do kraja 1994. godine, kada Nediljko Vegar prelazi u Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva ‘’pukovnik Damir Tomljanović – Gavran” Šepurine gdje obnaša dužnost pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost.

Iako to nije morao obzirom na dužnost koju je obnašao, Nediljko se dragovoljno prijavljuje i uspješno završava Temeljnu dočasničku i Temeljnu padobransku obuku.
Nediljko (na obuci zvan Stari) bio je najstariji polaznik iznimno teške obuke, ali ipak, u ničemu nije zaostajao za puno mlađim kolegama.

U vrlo kratkom vremenu, koliko zbog svoje karizme iz emigrantskih dana toliko i zbog svog znanja, iskustva, ljudskih i moralnih vrlina, Nediljko je vrlo brzo postao omiljen kako kod polaznika tako i kod instrukora i ostalih djelatnika postrojbe.
Po završetku navedenih obuka Nediljko ostaje raditi u postrojbi na mjestu pomoćnika zapovjednika postrojbe za sigurnost i daje veliki doprinos u razvoju postrojbe koja je osim obučavanja profesionalnih vojnika, dočasnika i časnika, sudjelovala u ratnim operacijama ‘’Ljeto ’95 i ‘’Oluja”.

U Obučnom središtu, Nediljko ostaje do kraja 1997. godine kada prelazi raditi u Zagreb u Vojno obavještajnu zajednicu.

Tijekom Domovinskog rata, Nediljko prolazi gotovo sva Dalmatinska bojišta, od Velebita, Zadarskog zaleđa,Vrane, Vrlike, Dubrovačkog bojišta te Bosansko – hercegovačka bojišta.

Nedo je od samih početka sudjelovanja u Domovinskom ratu svojim stavom i ponašanjem postavljao visoke standarde odlučnosti, samoprijegora i časnog ponašanja.
Bilo je više nego jasno da teške lekcije koje su zbog nesvakidašnjeg patriotizma platili on i cijela njegova obitelj, na njemu nisu ostavili gorčinu niti mržnju, već su samo produbile njegovo iskreno domoljublje i za njega pogubni idealizam.

Naime, teško je proživljavao i najmanji slučaj častohleplja, nejedinstva i generalno-nepoštenja….

Duboko su ga pogađale sve očitije pojave oportunizma i materijalizma pojedinaca koje su se u to vrijeme činile iznimkama a koje su se kasnije nažalost kao tumor proširile toliko sanjanom državom.

Od 2001. godine, i umirovljenja Nediljko ponovno postaje žrtva državnih aparata koji Nediljka sumnjiče za pomaganje u bijegu generala Ante Gotovine.
Nediljko postaje predmetom raznih praćenja, prisluškivanja, blaćenja po medijima i drugih sustavnih metoda koje uvelike doprinose urušavanju kvalitete Nediljkovog života.
Ova sramotna epizoda državnih aparata završava tek 2012. godine oslobađajućom presudom Generala Ante Gotovine.

No nažalost, već tada počinju Nediljkovi zdravstveni problemi od kojih se Nediljko nije uspio oporaviti.

Nediljko i nakon rata, umirovljenja i daljnih progona nije mirovao već se 2007. godine, od samog osnivanja Udruge PSG SOD ‘’D.T.-GAVRAN” Šepurine učlanio u Udrugu i vrlo aktivno sudjelovao u mnogim aktivnostima, posebice u pomoći braniteljima u rješavanju raznih socijalnih i materijalnih problema.

Ljudi su ga u pravilu voljeli, osvajao ih je duhovitošću i jednostavnošću i zbog kvaliteta koje je nosio u sebi i koje se trudio usaditi u sve one koji su ga okruživali.

Nediljko Vegar zvan Nedo, Rod i Stari ostat će zauvijek u srcima svih onih koji su ga upoznali kao primjer jednog iskrenog i poštenog prijatelja i nadasve domoljuba.