Sjećanje na Rudolfa Perešina – heroja Domovinskog rata

Svake godine početkom svibnja prisjećamo se Rudolfa Perešina – heroja Domovinskog rata, našeg pilota poznatog po preletu MiG-om 21 iz Bihaća u Klagenfurt  1991., čime je prebjegao iz bivše JNA i stavio se na raspolaganje Zboru narodne garde.

Vojni pilot Rudolf Perešin poginuo je izvršavajući borbenu zadaću tijekom vojno-redarstvene operacije ‘Bljesak’, nakon što su neprijateljske snage oborile borbeni avion MiG-21 kojim je upravljao.

Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Republiku Hrvatsku 4. kolovoza 1997., a 15. rujna 1997. uz  vojne počasti pokopan je na gradskom groblju Mirogoj.

Stožerni brigadir Perešin ostao je zapamćen po riječima “Ja sam Hrvat! Ne mogu i ne želim pucati na Hrvate”, kada je  u najtežim trenucima agresije na Republiku Hrvatsku 25. listopada 1991. godine prebjegao borbenim avionom MiG-21 iz Bihaća u Klagenfurt.

Odmah potom, kao borbeni pilot, pristupio je obrani Republike Hrvatske.Odlikovan je Redom bana Jelačića, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlatom, Redom Stjepana Radića, Spomenicom domovinskog rata i Spomenicom domovinske zahvalnosti za 5 godina, a nositelj je medalja ‘Iznimni pothvat’ i ‘Bljesak’.

Umjesto da nadzire povlačenje JNA iz Slovenije, upravo toga dana obavio je prelet, zapravo bijeg kojim je udario tešku pljusku agresorskoj vojsci, a svome narodu darovao silni ponos u najkritičnijim danima Domovinskog rata. Četiri godine kasnije Rudi, kako su ga nazivali, u to doba zapovjednik lovačke eskadrile na Plesu, shvatio je da zapravo nikad nije dostojno proslavio događaj koji je, bez ikakve sumnje, snažno obilježio njegov životni put. Trebalo je to biti dvostruko slavlje: fešta zbog preleta i krizma tada 14-godišnje kćeri Daliborke. Supruga Ljerka preuzela je organizaciju u lovačkom domu na Sljemenu, a njezin Rudi dostavio je popis uzvanika, mahom svojih bliskih prijatelja i suboraca. Međutim, 1. svibnja te 1995. suprug joj je povjerio da će doći do promjene plana jer Hrvatska vojska kreće u operaciju Bljesak, piše Večernji List.

– Navečer je došao kući s dežurstva na Plesu i bio je sretan i zadovoljan. S vrata mi je rekao da je sretno prošlo i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao žena pilota, živjela otkad sam se udala za njega. Ujutro 2. svibnja probudio se već u 3.30 sati i prije odlaska u zračnu luku navio mi je budilicu i rekao: “Ja sad idem, ajde bok.” Nisam tada znala da su to posljednje riječi koje ćemo ikada izmijeniti. Naime, s Plesa je u MiG-u poletio u 5.58, a već nakon pola sata kontrola leta prijavila je da se nije vratio – prisjeća se Ljerka.

Tek u lipnju mještani Nove Gradiške pronašli su dijelove aviona i tada je na teren krenula ekipa stručnjaka HRZ-a koji su pritom i dokazali da se, nakon paljbe koju su po njemu osuli iz Bosanske Gradiške, katapultirao.

– Tada sam mislila da je zarobljen i da je pitanje trenutka kad će Rudi biti razmijenjen – kaže. Kada je u kolovozu počela operacija Oluja, vjerovala je da ćemo zarobiti časnika adekvatnog Rudiju za razmjenu. Počela je obrtati nebo i zemlju: pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn. Nakon više od dvije godine agonije za Ljerku i njezinu kćer Daliborku, u kolovozu 1997. godine Rudijevo tijelo naposljetku je zamijenjeno za tijelo srpskog oficira, a Ljerka Perešin identificirala ga je u šatoru na mostu koji spaja dvije Gradiške. Prema svemu sudeći, nakon katapultiranja smrtno je stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana. Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora, i tamo je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su njegovo tijelo preselili u krug banjolučke vojarne i odande dovezli na razmjenu.