Nakon brojnih uzaludnih apela i molbi što su ih hrvatski državni vrh i dr. Franjo Tuđman uputili na adrese odgovornih u saveznoj vlasti i vojsci vezano za obustavu nasilja što su ga nad građanima Republike Hrvatske već gotovo punu godinu provodili srpski odmetnici, tog 6. svibnja 1991. godine, oko 10 sati prijepodne, nekoliko tisuća prosvjednika okupilo se na mirnom prosvjedu pred zapovjedništvom Vojnopomorske oblasti tadašnje "JNA" u Splitu, zahtijevajući da se vojska jasno odredi prema kninskom odmetniku i zločincu Milanu Martiću i njegovim teroristima, prestane im pružati potporu i spriječi nasilništvo i divljaštvo kojim su ugrožavali žitelje kninskog područja i sjeverne Dalmacije (oružanim prepadima na civile, novinare i Hrvatsku policiju, pljačkama, postavljanjem barikada s naoružanim ekstremistima, presijecanjem normalnog prometa i opskrbe sela s hrvatskom većinom hranom i lijekovima – pri čemu se čak niti teškim bolesnicima nije omogućavao odlazak u bolnice i domove zdravlja - na dijalizu i hitne liječničke intervencije). Skup je organizirao ogranak Hrvatske udruge sindikata splitskog brodogradilišta, a neposredni povodi za ogorčenje brojnih Splićana i žitelja tog dijela Dalmacije bili su pokolj nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu i podmuklo ubojstvo mladog hrvatskog specijalca Franka Lisice iznad Polače (što se dogodilo istoga dana - 2 svibnja), te blokada Kijeva - sela s većinskim hrvatskim stanovništvom - koja je započela pet dana prije, na što nisu reagirale institucije tadašnje SFRJ, pa ni "JNA" koja je po saveznom Ustavu kao "narodna" vojska bila zadužena za očuvanje mira i sigurnost građana.

 Najprije se mora reći kako su u Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj, građani bili opravdano ogorčeni i frustrirani nereagiranjem najviših državnih (federalnih) tijela koja nisu ni pokušala zaštititi pravni poredak i mir; dapače, iz Beograda su iz dana u dan stizale riječi ohrabrenja srpskim teroristima i potpora njihovom razbijačkom djelovanju. Projekt izvoza tzv. antibirokratske revolucije uz pomoć kojeg su velikosrpski ideolozi nastojali podrediti svojim ciljevima i interesima sve druge republike u tadašnjoj SFRJ, u Hrvatskoj je započeo 28. veljače 1989. godine velikim huškačkim srpskim mitingom u Kninu na kojem je bilo oko 5000 njihovih ekstremista, a nastavljen je u sljedeće dvije godine diljem područja koja su trebala ući u sastav buduće "SAO Krajine" odnosno "Velike Srbije". Usporedo s ovim okupljanjima koja su trebala osigurati homogenizaciju militantnog dijela srpske manjine i njezinu pripremu za rat, teku konkretne akcije vezano za pobunu, pogotovu u ruralnim krajevima, odnosni enklavama nastanjenim u većini Srbima.

Tako 17. kolovoza 1990. godine započinje "balvan revolucija", pri čemu "ugroženi Srbi" blokiraju ceste, pruge, mostove, nadvožnjake i izoliraju sela s hrvatskom većinom, uz istodobno naoružavanje odmetničkih skupina koje postavljaju barikade i dežuraju na njima (naoružani dugim cijevima) onemogućujući odvijanje prometa i kretanje ljudi, čime je u tim krajevima praktično onemogućeno normalno življenje. Sama činjenica da su od ljeta 1990. godine savezne vlasti i "JNA" dopuštali "samoorganiziranje ugroženih Srba" diljem Hrvatske, pri čemu su se oni planski naoružavali iz skladišta "JNA" i saveznog MUP-a (preko SDB-a i KOS-a) i poticali na pobunu protiv republičkih (hrvatskih) vlasti, dovoljno govori o motivima i ciljevima inspiratora velikosrpske pobune. Smišljeno, ciljano, planski i sustavno, s njihove strane se dolijevalo ulje na vatru u čemu je veliku ulogu imala propaganda što su je širili mediji iz Srbije, Crne Gore i "srpskih krajeva" zapadno od Drine, pri čemu se uz otvoreno poticanje razorne velikosrpske terorističke pobune u isto vrijeme širila fama o "ugroženom srpstvu" i "povampirenom ustaštvu" što je trebalo dodatno motivirati odmetničke skupine Srba u Hrvatskoj i stvoriti preduvjete za njihov oružani obračun u prvom redu s Hrvatima a potom i svima drugima koji nisu bili za koncepciju stvaranja "Velike Srbije", ali i opravdati agresiju pred svijetom.

 Nakon terorističkog napada na Hrvatsku policiju i građane u Pakracu (1/2. ožujka) i ranjavanja  trojice njezinih pripadnika, ubojstva mladog hrvatskog policajca Josipa Jovića (na Plitvicama 31. ožujka), krvavog masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (gdje je 2. svibnja 1991. godine smišljeno uvučeno u pripremljenu zasjedu i pobijeno 12 hrvatskih mladića a ranjeno njih 23), podmuklog ubojstva 23-godišnjeg pripadnika Specijalne policije RH Franka Lisice na brdu Štikovača iznad Polače (također 2. svibnja 1991.), srpski odmetnici nastavili su sa svojom destrukcijom, uz prešutnu potporu  institucija SFRJ, pa i vojske ("JNA"), što je na kraju dovelo i do spontanog okupljanja ogorčenih prosvjednika u Splitu, pred zdanjem Banovine (tada sjedišta Vojnopomorske oblasti "JNA"). I ovdje su hrvatski građani naišli na zid šutnje .- jer službeni predstavnici vojske s njima jednostavno nisu htjeli komunicirati, a umjesto razgovora poslužili su se starom i oprobanom metodom zastrašivanja, odnosno prijetnje oružanom silom, pa su pred zdanje Banovine poslali oklopni transporter s ročnim vojnicima kao posadom.

 Opravdano revoltirani građani s pravom su ovo doživjeli kao grubu provokaciju i do tada mirni prosvjed pretvorio se u iznuđeno nasilje pojedinaca od kojih su neki skočili na oklopno borbeno vozila i počeli s njega trgati mitraljez. Nažalost, u pucnjavi koja je uslijedila (između vojske i pripadnika Hrvatske policije koja je nastojala osigurati red), poginuo je vojnik Saša Gešovski (19). Nikad se ne smije zaboraviti kako je na samome početku odmetničke pobune (17. kolovoza 1990. godine), načelnik Generalštaba "JNA" Blagoje Adžić, nakon prijetnji rušenjem helikoptera Hrvatske policije koja je krenula u Knin uvesti red i spriječiti eskalaciju nereda, preko medija izjavio: "Ako padne samo jedna srpska glava, vojska će intervenisati…" Bilo je to (već tada!) jasno i nedvojbeno svrstavanje "narodne" vojske na stranu srpskih fašista koji su bili na nogama od Triglava do Gevgelije i čekali znak Beograda kako bi započeli svoju borbu za "Veliku Srbiju".

Naoružani srpski civili i četnici zakrčili su ceste, pruge, mostove, nadvožnjake, blokirali sela s hrvatskom većinom i paralizirali život na trećini teritorija Republike Hrvatske

(Adresa slike)

 Od ovog nesretnog događaja u Splitu 6. svibnja 1991. (iako je vojnik ubijen pod krajnje nejasnim i nikad utvrđenim okolnostima - pa moguće i od zalutalog zrna), kasnije je srpska propaganda stvorila mit - uz tvrdnje kako su Hrvati "na Đurđevdan započeli rat protiv svega srpskog i jugoslovenskog".  Dakako, grubo je zanemareno sve što se događalo do tada, pa i to da su posadu oklopnog transportera i mladog vojnika Sašu Gešovskog u smrt gurnuli njegovi zapovjednici. Umjesto da su izašli pred građane i razgovarali s njima, nastupili su krajnje bahato, agresivno i provokatorski, prijeteći novim nasiljem i prolijevanjem krvi. To se i danas nakon toliko godina od tragičnog događaja rijetko spominje i uzima u obzir. A jednako tako zanemaruje se i činjenica da je Hrvatska do tog 6. svibnja 1991. godine imala već 14 mrtvih i 26 ranjenih. Naravno, nijedan zločin se ne može opravdati, ali optužiti samo jednu stranu (u ovom slučaju hrvatsku) bez ikakvih činjenica i dokaza za smrt mladog vojnika u Splitu i pritom zanemariti sve spomenute nevine žrtve koje je do tada podnio hrvatski narod, u najmanju ruku je neumjesno; upravo se to, nažalost, događa posljednjih 30 godina s nakanom nakaradnog izvrtanja i krivotvorenja istine i povijesnih činjenica što ih provode srpska propaganda, "hrvatski" žuti tisak i lijevo-liberalna javnost predvođena tzv. antifašistima koji su (ne slučajno!) uvijek na istoj strani sa srpskim fašistima.

 Ovaj prosvjed "JNA" je prikazala kao „napad hrvatskih ekstremista“ čime se pokušalo pravdati to što je na mirne prosvjednike upućen oklopni transporter, iako su oni koji su to učinili jako dobro znali koje sve posljedice može taj postupak izazvati. Pored pogibije mladog vojnika i ranjavanja jednog njegova kolege, na strani prosvjednika je ranjena jedna žena - pa se postavlja pitanje: ako je to bio "napad na vojsku", tko je nju ranio!?

 Spontani i opravdani revolt građana Splita, tako je dobio krvavi epilog. Od strane srbijanskih propagandista i vojnih čelnika ovo je prikazano kao „smišljeni teroristički akt prema JNA, s ciljem njenog razbijanja“, dok se u isto vrijeme i dalje ništa ne poduzima vezano za sprječavanje nasilja koje otvoreno i masovno provode brojne paravojne, paramilicijske i četničke skupine diljem Hrvatske, a što je u konačnici i bio uzrok splitskih prosvjeda. Nakon prosvjeda u Splitu, dolazi do još većeg osipanja časničkog kadra u "JNA" koju masovno napuštaju Hrvati, Slovenci, Albanci, Muslimani i pripadnici drugih ne-srpskih naroda i etničkih zajednica, tako da ona uskoro postaje etnički gotovo posve čista srpsko-crnogorska. Nepuna dva mjeseca poslije (3. srpnja 1991. godine), agresijom na Baranju (s područja Srbije) započinje otvorena, krvava, zločinačka agresija velikosrpskih fašista koje predvode upravo časnici i dočasnici "narodne" vojske ("JNA").

(Video): Što se događalo u Splitu 6. svibnja 1991. godine? Prosvjed Splićana;

Zlatko Pinter/PDN