SMRT SEDMORICE VELIČANSTVENIH: Pad ‘Bosanke’ bio je neizbježan

Na današnji dan, 9. studenoga 1991. godine, komandant 9. VPS admiral Miodrag Jokić donosi zapovijed: “ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke Dubrovač­ke, izbiti na liniju Žarkovica – Srđ – Strinčijera – Gradci – Komolac – Rijeka Dubrovačka i uspostaviti potpunu blo­kadu Dubrovnika s kopna i mora i pri­morati neprijatelja na predaju.”

Upravo ova zapovijed za grad je značila do tada neviđeno razaranje, a u redovima odvažnih branitelja Dubrovnika, ranjavanja i smrt. Ova silovita agresija, značila je i pad Bosanke…

Ante Vulić, jedan od vodećih ljudi koji su zapovijedali obranom Konavala, dobro pamti taj dan. Kako bi rat na tom području svima trajno ostao u pamćenju, Vulić koji se ratu priključio kao iskusni policajac, svoja je iskustva opisao u knjizi “U svitanje pomrčina”. Detalji o padu Bosanke, zauzeli su cijelo jedno poglavlje.

“Iz kratera granate virili su sivomaslinasti repovi”

“Tek u rano jutro u dimu, prašini i magli kad je kiša stala, prvi put vidio sam konfiguraciju Bosanke. Nalazio sam se u uličici između dviju kamenih kuća od kojih je jedna bila u izgradnji, ali oštećena direktnim pogocima topovskih i tenkovskih granata. Po dvorištu je bilo razbacano kamenje, daske i ostala građa. Na cesti su bila dva kratera granate iz kojih su virili sivomaslinasti repovi. Malo podalje na istom tom putu ležale su dvije mrtve ovce i jedno janje. Na dnu ulice nalazila se trafostanica koja je, također, bila pogođena granatom i s nje su visjele pokidane strujne žice. Vrtio sam se oko sebe ne bih li se snašao u prostoru. Sjeverno od sela ugledah nekoliko sivo maslinastih vojnih kamiona s kampanjolom na čelu. Zaustavili su se na četiristo-petsto metara od sela. Iz kamiona su iskočili vojnici i zauzeli položaje pored puta…”, opisao je Vulić dan koji je bio koban za Bosanku, ali i neke njegove suborce.

Smrt suboraca

“Ponovno je nastupila grobna, nesnosna tišina. Nešto se krilo iza te tišine, nešto je visjelo u zraku. Svi smo bili u iščekivanju, napetost je rasla iz minute u minutu. Pozvao sam Nikšu i Slobodana da iziđemo van. Uputio sam ih na njihov položaj, a ja sam nastavio k Vedranu koji je našao zaklon u garaži jedne porušene kuće, u neposrednoj blizini križanja putova. S njim su bila još dvojica suboraca. Uvjeravali su me kako su sigurni u garaži jer je iznutra bila obložena gredama i daskama. Do nas je dotrčao jedan suborac, mislim da je bio Dragan Klepo koji mi se obratio uspaničenim, plačnim glasom: Franci je poginuo od gelera granate! Nepovezano govoreći, spomenuo je da će ga donijeti kako bi ga sklonili s prve crte bojišnice radi ostalih suborca i psihičkog djelovanja na njih. Bio je to Franci Lazibat…”

Na Bosanki su toga dana poginuli hrvatski branitelji Hamdija Kovač, Mario Pezzi, Željko Raguž, Antonio Vatović, Franzi Lazibat, Vedran Ivošević te Željko Putica.