Hrvatski branitelj Željklo Vuković na svojem Facebook profilu podjelio je šokantna saznanja o sudbini zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Borova Naselja poslije okupacije.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
"Prije dvije godine slušao sam stariju ženu kako na TV govori o svojoj kćerki, koja je nakon pada Borova Naselja odvedena s brojnim zarobljenim civilima u Borovo Selo...Majka još uvijek nije pronašla njeno tijelo.
Vjerojatno ga nikada neće niti pronaći, jer joj je sudbina identična kao i mnogim zarobljenim vojnicima i civilima iz Borova Naselja, odnosno kombinata Borovo. O ovome sam već pisao i svaki puta pomislim možda će doći do ušiju onih do kojih mora doći...No, ovaj puta bit će i zadnji puta...
Naime, zarobljene Hrvate Srbi su odveli u Borovo Selo i smjestili u tamošnju školu. Oni su bili plijen i nagrada četnicima iz Borova Sela za osvajanje Vukovara, odnosno Borova Naselja...Isto kao što je 60-ak najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice bilo nagrada za Negoslavčane (koji su kasnije tako nepokretni zatučeni kod Negoslavaca i koje još nismo pronašli, iako se odavno zna da su kod Negoslavaca i zakopani)...
Nakon što su jedno vrijeme bili zatočeni u školi u Borovu Selu, dio muškaraca i žena Srbi su odvezli na obalu Dunava...na smaknuće.
Ondje su muškarce odvojili od žena, nakon čega su muškarce skelom odvozili na sredinu Dunava i ondje klali, a potom bacali u rijeku...
Potom je jedan četnik (ime i prezime sam zaboravio) krenuo ubijati odvojene žene...ubijao ih je udarcima čekića u glavu i to njih 33 ili 35 žena, ne sjećam se dobro...(kasnije su mu zbog toga Srbi dali nadimak "Čekić"), a onda su i njihova tijela pobacali u Dunav...
Dok su muškarci čekali svoj red, da i njih natovare na skelu, neki su plakali...Osobi koju sam još 1996. ili 1997. ispitivao o ovom zločinu (Srbin iz Borova Sela) bilo je čudno kakao nitko od naših ne bježi, iako gotovo da četnici i nisu pazili na njih (bili su zaokupljeni onima koje su odvozili na sredinu Dunava)...Mirno su čekali svoj red.
Ono što mi se usjeklo u pamćenje, kada mi je "suradnik" prepričavao ovaj događaj, su riječi jednog starijeg čovjeka koji je, prije nego su i njega odvezli na sredinu Dunava, rekao "Sine moj, više te nikada neću vidjeti...". Nije mi poznato je li i sin bio pored njega. Čak mislim da i je.
Kada sam čuo ovu priču, moj sin je imao 2 ili 3 godine...Jednostavno sam bio u šoku i danima me ta scena proganjala...I danas, kada god zagrlim djecu, ona se otimaju, što je i normalno jer su manje-više već odrasla...a samo da znaju koliko mi to znači...
O ovom događaju detalje znaju svi Borovoselci koji su poslije rata ostali u selu, jer su njihovi rođaci, prijatelji i suseljani izvršili taj zločin, ali oni o tome naravno i danas još šute. I nikada o tome neće progovoriti, da se ne zavaravamo.
No, tragičnije od toga je to što su ove moje informacije imali svi koji su ih trebali imati i koji su po njima morali postupati. Zašto ih do danas nisu iskoristili nije mi poznato, samo mogu nagađati...Ali da se odradilo kako treba, netko bi od ovih koji šute i progovorio.
Nakon rata, "Čekića" su njegovi sumještani viđali kako danima sjedi sam na obali Dunava...Jednog dana pronašli su ga mrtva, na nasipu. Počinio je samoubojstvo pucnjem iz pištolja u glavu.
Mjesecima poslije ovog događaja, kada bi vodostaj Dunava opao, nizvodno su se mogla vidjeti polu raspadnuta trupla, zapletena u korijenje stabala na obali, što je i moj suradnik osobno vidio (inače i sam pripadnik četničke formacije iz Borova Sela).
Eto tako je skončao dio zarobljenih civila iz Kombinata Borovo...Njih na žalost nikada nećemo pronaći. Dunav je njihov vječni dom...
Počivali u miru Božjem."
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.