Spektakl koji se pamti: Poreč je gorio, a poruka je bila jasna – Arena čeka Thompsona

„Pula, Pula, Pula!“

Bilo je to pred sam kraj trosatnog spektakla, u subotu navečer u porečkoj dvorani Žatika, kada se iz tisuća grla prolomilo: „Pula, Pula, Pula!“. Dvorana je ključala, emocije su bile na vrhuncu, a Marko Perković Thompson je, kroz buku i galamu, dobacio kako treba biti strpljiv. Bila je to poruka koja je visjela u zraku cijelu večer – i koja je na kraju dobila svoj puni smisao.

Ovo mi je bio treći Thompsonov koncert. Prvi put, davno, gotovo arhaično davno, početkom 2000-ih, na nekom lokalnom festivalu na riječkom Zametu. Tada je njegova karijera tek puštala korijenje – bez najvećih hitova, bez albuma koji će kasnije obilježiti desetljeća. Ipak, već tada je bilo krcato. Publika je znala da se rađa nešto posebno.

Drugi put bio je Lopar 2016. godine – za mene najljepše malo mjesto na svijetu. Koncert u luci, ljudi koji dolaze trajektom, bez automobila, ravno na glazbu. Oko dvije tisuće ljudi u rujnu, na otoku – za otočke prilike i više nego dovoljno. Ali ponajviše se pamti osjećaj: pripadnost, zajedništvo, iskrena radost.

Treći put bio je Poreč – ove subote (10. 01. 2026). Odlazak napola novinarski, napola iz čistog gušta. I iskreno, bila bi šteta da nisam otišao. Jer ono što se dogodilo u Poreču bio je vrhunski, punokrvni spektakl. Ne samo koncert, nego događaj. Thompson je danas, i to je u Žatici bilo kristalno jasno, hodajući izvor pozitivne energije. Potpuna suprotnost slici koja se o njemu često pokušava stvoriti u dijelu javnosti.

Da, svi znamo odakle dolazi to javno mnijenje. I da, Thompson jest kontroverzan izvođač. Svatko ima pravo na svoje mišljenje – i to je u redu. Možemo čak reći da je Thompson, u očima mnogih, upravo ono što si tko želi u njemu vidjeti. To je možda i najbliže istini.

Netko će reći da ga treba zabraniti zbog jedne pjesme i jednog povijesno opterećenog pozdrava. I to mišljenje postoji. Ali teško je ne primijetiti koliko je takav stav često plitak, lišen konteksta, mehanički ponavljan. Kao da nije nastao iz stvarnog promišljanja, nego iz unaprijed zadanog obrasca.

Atmosfera u Poreču osjećala se već satima prije koncerta – po kafićima oko dvorane, po ulicama, u razgovorima. Teško ju je opisati riječima, ali bila je to mješavina veselja, ponosa i zajedništva. Nešto nalik onome kad igra – i pobjeđuje – hrvatska nogometna reprezentacija. Zastave, pjesma, osmijesi, emocije koje ne treba racionalizirati.

Naravno, uvijek će biti onih koji će to nazvati seljaštvom, pretjeranim domoljubljem ili nepotrebnim mahanjem zastavama. Njihovo pravo. Ali postoji i drugo čitanje: sreća u jednostavnosti. Povratak osnovama u vremenima općeg ludila. Zastava, pitka pjesma i pitko piće. Ponekad je to dovoljno. I ne bi bilo pretjerano reći da bi mnoge države bile ljubomorne na Hrvatsku jer ima Thompsona – nekoga tko bez zadrške, jasno i glasno, pjeva o ljubavi prema svojoj zemlji.

Jer ta ljubav postoji u većini nas. I nema u tome ništa loše. Hrvati imaju što voljeti. Nakon stoljeća provedenih pod tuđim upravama, početkom 1990-ih konačno smo dobili vlastitu državu. Sviđalo se to nekome ili ne, to je povijesni podvig vrijedan pjesme – danas, sutra i u stoljećima koja dolaze.

Posebno dojmljiv bio je trenutak nakon koncerta. Thompson je strpljivo ostao, fotografirao se s fanovima, razgovarao, zahvaljivao. Nedavno sam bio na koncertu jednog popularnog hrvatskog repera, znatno prihvatljivijeg Thompsonovim kritičarima, koji nakon nastupa nije htio nikoga ni pogledati. A publika mu je, realno, jedva jedan posto Thompsonove. U stotinu koncerata ne može skupiti ljudi koliko Thompson okupi u jednom.

I to govori mnogo. O karakteru, o odnosu prema publici, o tome tko je što izvan reflektora. Thompson je, u stvarnosti, daleko – jako daleko – od stigme koja mu se uporno pokušava zalijepiti. To je detalj koji bi barem na trenutak trebali uzeti u obzir i oni koji ga ne podnose. Pa i oni koji su u Poreču skupili jedva dvjestotinjak potpisa protiv koncerta, uz svu moguću medijsku podršku.

Na kraju, poruka je jednostavna i glasna. Thompson je zaslužio koncert u pulskoj Areni. To se jasno čulo u Poreču. Možda njemu osobno to i nije presudno – ima on pozornica gdje god poželi – ali trebalo bi biti važno nama. Ne bi smjelo biti dileme.

Stvari su, u osnovi, vrlo jednostavne.
Arena Pula čeka Thompsona.