SPOMEN NA KRVAVI USKRS '91. Sudionik bitke koja je obilježila hrvatsku povijest: 'Bio sam dvadesetak metara udaljen. Čuo sam preko motorole - 'Pogođen Josip'

U siječnju '91. Srbi u Mukinjama kod Plitvičkih jezera iz Muzeja šeste ličke otimaju trofejno oružje, a za dva dana kod Ličke kuće postavljaju balvane na cestu, pokušavajući tu kontrolirati vozila. Prvi oružani sukob hrvatske policije i srpskih terorista zbio se u Pakracu 1. ožujka '91. Paradržava unutar Hrvatske počinje s ekspanzijom krajem istog tog mjeseca zauzimanjem Nacionalnog parka Plitvička jezera smijenivši upravu Parka i protjeravši radnike hrvatske nacionalnosti koji su bili najavili štrajk. Na područje Plitvica stiže 50 milicajaca iz Knina, a gotovo istodobno u Mukinjama srpski ekstremisti bacaju eksploziv na kuću Hrvata i "označavaju" teren isticanjem zastava "SAO Krajine" i Jugoslavije na Koranskome mostu. Situacija postaje neodrživa, moralo se žurno reagirati.

"Sutra ujutru do 8 sati Plitvice moraju biti pod našom kontrolom!", zapovjedio je na sastanku u Banskim dvorima predsjednik Franjo Tuđman na Veliku subotu, 30. ožujka 1991. godine. Odlučeno je da pod zapovjedništvom MUP-a akciju na glavnom smjeru vode Marko Lukić, tadašnji pomoćnik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik ATJ Lučko i Josip Lucić, u to vrijeme zapovjednik Jedince za posebne namjene MUP-a RH "Rakitje". Ove su dvije jedinice bile raspoređene na smjeru glavnog napora dok su snage podupirućeg napora činili dragovoljci iz Posebne jedinica policije Kumrovec kojom je zapovijedao Goran Cmrečak. U sastavu PJP Kumrovec nalazio se i koordinator interakcija snaga na području djelovanja Darko Rukavina. Samo zapovjedništvo akcije bilo je smješteno u Karlovcu, u postaji čiji je načelnik bio Ivan Štajduhar. Istodobno, snage Posebne jedinice policije Karlovac tih su dana sudjelovale u osiguravanju i blokiranju mjesta oko Slunja s većinskim srpskim stanovništvom kao i prometnice s Banovine, kako ne bi naoružani Srbi s tih područja mogli doći do Plitvica.

- Sjećam se te večeri i noći priprema. Sve se odvijalo u kratkom vremenu. Trebalo je organizirati ljudstvo, izdati zapovijedi i krenuti na teren. Zanimljivo je da nije bilo problema s motivacijom, naprotiv, morali smo smirivati ljude jer su svi htjeli ići u akciju. Na putu prema Karlovcu, gdje je bio stožer akcije, crvenom hondom jurili smo 180 na sat Josip Lucić i ja. Šutjeli smo veći dio puta. U jednom trenutku sam rekao da možda ipak smanjim brzinu. Odgovorio mi je da i on razmišlja isto, da bi bilo dobro da ne poginemo prije nego što akcija uopće počne – prisjeća se Štampar. Nakon dogovora u stožeru, Štampar i Lucić u se vratili u Rakitje na pripremu ljudstva i izdavanje zadataka i zatim se krenulo prema Plitvicama. Njih dvojica te Damir Šimunić vozili su se u bijelom golfu ispred autobusa s pripadnicima PJP "Rakitje". ATJ Lučko imala je zadaću osigurati most na Korani kako bi ostatak snaga mogao proći.

- Mi smo se kretali u koloni, a komunikaciju smo održavali preko motorola, što je zbog konfiguracije terena često bilo otežano. Tako nisam mogao uspostaviti komunikaciju sa stožerom, a akcija je već počinjala, specijalci su pilili balvane, pucalo se po našim vozilima. Morao sam se vratiti automobilom do Koranskog mosta, na uzvisinu, da pokušam uspostaviti vezu. Kad sam napokon uspio, javio sam da je akcija počela. To je bilo oko četiri, pola pet. Dalje smo se kretali pješice. Nitko se nije žalio na težinu terena, snijeg, hladnoća, sve je to bilo u drugom planu. Na terenu sam inzistirao na osnovnim borbenim pravilima - korištenju zaklona, raspršenom kretanju – jer su ljudi, vođeni adrenalinom, često htjeli ići izravno naprijed bez zaštite. Posebno pamtim Josipa Lucića koji je, unatoč svemu, išao po sredini ceste i bodrio ljude. Bio je primjer zapovjednika na terenu – kaže Štampar koji je sudjelovao u koordinaciji akcije i održavanju veze sa stožerom u Karlovcu.

S obzirom na to da je ATJ Lučko kao prethodnica zauzela Koranski most, bilo je osigurano uvođenje snaga Jedinice za posebne namjene "Rakitje" i dijelova Posebne jedinice Kumrovec da praćeni s dva BOV-a iz ATJ Lučko zauzmu ponovno Nacionalni park Plitvice i uspostave policijsku postaju. Tako su u nastavku akcije prema Plitvicama nadirali pripadnici specijalne policije iz Rakitja. Među njima bio je i Nikola Županić, tada 23-godišnjak iz Zagreba, koji se, poput mnogih, u uniformi našao gotovo preko noći. Prije rata bio je zaposlen, aktivno se bavio sportom te 1984. bio svjetski juniorski prvak u kajaku. - Sport mi je bio jako važan dio života i, iskreno, nikad nisam planirao karijeru u policiji ili vojsci. No bio je poziv Franje Tuđmana mladima da se uključe i prijavio sam se u policiju u Nehajskoj. Odazvalo se puno ljudi iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Bilo je i mlađih od mene, tek punoljetnih. Krajem listopada 1990. pozvali su me na pregled, a 5. studenog sam se javio u bazu u Rakitju, tada u jedinicu za posebne zadatke MUP-a. Tu je zapravo počeo moj ratni put, koji je obilježio cijeli moj život – kaže.

Josip Jović bio je njegov suborac iz "Rakitja", skupa su trenirali, osiguravali ključne objekte u Zagrebu - Sabor, Vladu, televiziju... Večer prije akcije, 30. ožujka, dobili su zapovijed da se pripreme. - Znali smo otprilike što se događa, ali tek tada nam je potvrđeno da idemo na Plitvice – kaže Nikola. - Ujutro smo krenuli iz Rakitja autobusima i drugim vozilima. Prije nas je išla ATJ Lučko koja je zauzela most na Korani. Na putu su već bile postavljene barikade. Dočekala nas je paljba, bila je gusta magla i snijeg. Kretali smo se dijelom cestom, dijelom kroz šumu. Kod pošte je otvorena jaka vatra i tada je pogođen Josip Jović. Bio sam dvadesetak metara udaljen. Čuo sam preko motorole: "Pogođen Josip." Kasnije smo saznali da je preminuo. To je bio težak trenutak. Kao mladi ljudi bili smo i bijesni i potreseni, ali zapovijed je bila jasna - nema osvete, nema zlostavljanja zarobljenika. Sjećam se kad smo u Rakitju ispraćali Josipov lijes. Tada shvatiš što se zapravo događa. I to vas promijeni, ali i ojača – govori Nikola Županić koji danas sa suborcima svoja iskustva iz rata i života prenosi mladima, učeći ih da moraju imati cilj, disciplinu i obrazovanje.

Vijest o pogibiji Josipa Jovića vrlo brzo se proširila među postrojbama, od prve crte do položaja u zaleđu. - Bio je to trenutak kad smo shvatili da je rat stvarnost. Nije više bilo 'možda'. Bio je tu – kaže sudionik akcije Zvonko Dumančić, tada 28-godišnji profesor tjelesnog odgoja hercegovačkih korijena s adresom u Zagrebu, a danas predsjednik Udruge dragovoljaca Posebne jedinice policije "Pionirski grad". Za njegovu jedinicu akcija na Plitvicama zapravo je započela nekoliko dana ranije, 28. ožujka kada su bili raspoređeni u Lici, s bazom u Ljubovu, odakle su pokrivali komunikacije prema Korenici i Plitvicama.

- Akciju smo dočekali na terenu. U nekoliko autobusa, ukupno nas oko 150, nekoliko dana ranije upućeni smo prema Lici. Smjene su se organizirale tako da je jedna skupina bila na terenu, dok je druga bila u pripravnosti. Upravo tijekom boravka na tim položajima saznali smo da je poginuo prvi hrvatski redarstvenik, Josip Jović. Vijest se proširila odmah i snažno je odjeknula među svima nama. Bili smo spremni na sve. Gubitak suborca dodatno je učvrstio našu odlučnost, ali istovremeno smo dobili zapovijed svoga zapovjednika Gente Međugorca da nema nekontroliranog uzvraćanja vatre, kako ne bi došlo do širenja sukoba i još većih posljedica – kaže Dumančić. Mladen Štampar prisjeća se kako su se po dovršetku akcije na terenu pojavili i inspektori Saveznog SUP-a iz Beograda, koji su došli nadzirati zakonitost postupanja.

- To dovoljno govori o apsurdu vremena. Smjestili smo ih u jednu prostoriju i osigurali dok ne dođu nadležni iz Zagreba – kaže. Hrvatske policajce na razgovor je zatim bio pozvao tada general JNA Ivan Štimac koji je kasnije prešao u Hrvatsku vojsku koji je sa svojim ljudima bio smješten u Mukinjama. - Kada smo stigli, pokušali su nas razoružati na ulazu, ali to nije dolazilo u obzir. Dolazili smo kao pregovarači, ravnopravni po rangu. Razgovor je vodio Štimac, korektno i smireno, s ciljem da se situacija stabilizira. Međutim, uz njega su bila i dvojica kontraobavještajaca, vrlo tvrdi u nastupu. Optuživali su nas da mi narušavamo javni red i mir, a ne da ga uspostavljamo - prisjeća se Štampar. Hrvatske snage na Plitvicama su ostale dva dana. Noć je prošla u iščekivanju, uz minimalan odmor. Nakon nekoliko dana dogovoreno je da se uspostavi stalna policijska postaja. - Tada je došao moj kolega Tomislav Ijlić iz Županje i sa svojim ljudima uspostavio funkcioniranje policijske postaje. Mi smo tada povukli crtu i zaključili: zadatak je izvršen u potpunosti – rekao je Mladen Štampar. - Na nama je bilo da stvorimo državu. Na mladima je danas da ju čuvaju – dodaje Zvonko Dumančić.