Sramota koja traje 35 godina

Vrijednosti koje su nestale nakon rata

Mi smo jedina generacija u povijesti ovoga naroda koja je ostvarila višestoljetni san Hrvata – stvorili smo neovisnu, nezavisnu i slobodnu Republiku Hrvatsku. To nije floskula, nego činjenica urezana u kosti naših poginulih, u imena nestalih, u sudbine obitelji koje i danas čekaju istinu. I zato boli kada se danas, tek 35 godina kasnije, pokušava izbrisati smisao naše žrtve i izvrnuti istina o Domovinskom ratu.

Govore nam da su u rat išle “sirotinje, bitange i dangube”. Govore da smo bili problem, da smo bili višak. A vrhunac poruge jest etiketa – ustaše i fašisti. E baš vam hvala, samozvane antife, komunjare, salonski ljevičari i svi oni koji se naslađuju tuđom mukom i našim mrtvima. Još se traga za 1731 osobom. To nije statistika – to su nečiji očevi, majke, sinovi i kćeri. To su prazni grobovi i svijeće bez imena.

Nekada smo dobivali cvijeće. Nekada su to bili dani ponosa i slave. Branitelji su tada bili lice dostojanstva i otpora. Danas? Danas smo gurnuti na marginu, kao podsjetnik koji smeta, kao savjest koju bi neki najradije ušutkali. Da nije bilo nas, “drugovi”, danas ne biste imali slobodu nazivati nas fašistima i ustašama. Slobodu govora omogućila vam je upravo ona generacija koju sada prezirete.

Ako već nama spočitavate da smo “zaglibili u devedesetima”, onda vi konačno izađite iz Drugog svjetskog rata. Dvostruka mjerila razaraju svaku vjeru u pravednost ove države. Domovinski rat – “ne može”. Zvezda petokraka – “može”. I to unatoč Rezoluciji br. 1481 Vijeće Europe te Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990., koju je donio Hrvatski sabor. Ta ista zvezda bila je i u Domovinskom ratu – i nosila je sa sobom progone, logore, granate i masakre. Vrijeme je da se izbriše u Hrvatskoj.

Što da misli običan hrvatski branitelj koji danas preživljava na zajamčenoj minimalnoj naknadi? Kako da ne razbija glavu pitanjem jesmo li se za ovo borili – za državu u kojoj agresor ima veća prava od onoga koji je branio svoje ognjište? Kako da ne osjeti gorčinu kada vidi da se žrtva relativizira, a krivnja izjednačava?

I kad nas već nazivate fašistima i ustašama – recite jasno: postoji li ijedna ustaška postrojba u sastavu Oružane snage Republike Hrvatske iz Domovinskog rata? Ne postoji. A sada pogledajmo činjenice o agresiji. Četničke postrojbe su postojale, imale imena, zapovjednike i ideologiju. Srpska dobrovoljačka garda – zloglasni Arkanovi tigrovi – pod zapovjedništvom Željko Ražnatović Arkan bila je paravojna formacija smrti, stvorena za ubijanje, pljačku i etničko čišćenje. Knindže, koje je ustrojio i vodio Dragan Vasiljković, nisu bile “instruktori” nego ideološki i vojni pogon pobune. Četnički dobrovoljački odredi Srpske radikalne stranke, pod huškačkim vodstvom Vojislav Šešelj, otvoreno su pozivali na istrebljenje i protjerivanje. Sve to ne bi bilo moguće bez logističke, zapovjedne i oružane potpore Jugoslavenska narodna armija, koja je od “narodne” vojske postala instrument velikosrpske agresije. Njihova ikonografija bila je javna i nedvosmislena: kokarde, šajkače, četničke zastave, lik Draže Mihailovića i parole Velike Srbije – pred kamerama, pred svijetom, pred civilima koje su protjerivali ili ubijali.

Zato svako izjednačavanje te organizirane, ideološki motivirane agresije s obrambenim ratom hrvatskih branitelja nije pogreška, nego svjesna laž, moralna podlost i pljuvanje po žrtvi. I dok se branitelje pokušava posramiti lažnim etiketama, četničke postrojbe s imenom, zapovjednicima, ideologijom i krvavim tragom ostaju povijesna činjenica. Društvo koje to izjednačava s obranom vlastitog doma ne vrijeđa samo branitelje – svjesno gazi istinu, pravdu i dostojanstvo Republike Hrvatske.

Ovo nije vapaj za povlasticama. Ovo je vapaj za istinom i dostojanstvom. Za vrijednostima koje su nestale nakon rata: čašću, poštovanjem, solidarnošću i zahvalnošću. Hrvatski branitelji nisu teret ove države – oni su njezin temelj. Bez njih ne bi bilo ni slobode, ni izbora, ni demokracije, ni Europe kojom se danas tako rado maše.

Hrvatske branitelje i sam Domovinski rat godinama u javnom prostoru kroz optužbe o “ustaštvu”, “fašizaciji” i “ekstremizmu” sustavno stigmatiziraju i napadaju akteri poput Savo Štrbac i njegove platforme Veritas, Vesna Teršelič i Documenta, tjednik Novosti, dio autora s portala H-Alter, te političari i javne osobe poput Milorad Pupovac, Nenad Stazić, Vesna Pusić, Dalija Orešković, Katarina Peović i Arsen Bauk, uz širi krug komentatora i kolumnista koji obrambeni rat i njegove sudionike uporno svode na kolektivnu krivnju, dok istodobno relativiziraju ili marginaliziraju četničku agresiju i njezinu ideologiju.

To nije suočavanje s prošlošću, nego nastavak rata drugim sredstvima — etiketama umjesto granata i lažima umjesto činjenica. Nazivati branitelje ustašama i fašistima znači svjesno iskrivljavati istinu o Domovinskom ratu i stati na stranu agresije. Država i društvo koje to toleriraju ne vrijeđaju samo branitelje, nego ruše vlastite temelje. Vrijeme je da se kaže jasno: obrana doma nije fašizam, a istina o ratu nije stvar ideološkog izbora, nego poštovanja prema žrtvi i prema državi koja je izborena krvlju.

Vrijeme je da se prestane pljuvati po vlastitim temeljima. Vrijeme je da se istina izgovori bez zadrške. Jer država koja se srami svojih branitelja – srami se same sebe.