Sve se češće čuje – ostavimo  prošlost, okrenimo se budućnosti.

Ali, to ne važi za teme iz II. svjetskog rata, a poglavito za one nakon njega kada su „u ime naroda“, bez suda i suđenja, učinjeni strašni partizansko-komunistički zločini, osobito nad nevinim Hrvatima.

Tko je i kada će odgovarati  za te zločine?

U Maceljskoj  šumi, primjerice, još i danas ćete naići na razasute ljudske kosti!

Zahvaljujući pojedincima, poput istinskog domoljuba Damira Borovčaka i pojedinim članovima  Udruge Macelj, o toj klaonici Hrvata ipak se još nešto zna i čuje.

Komunistički logori Stara Gradiška i Goli otok uistinu su ostavljeni prošlosti – raspadaju se sami od sebe, umjesto da i ta mjesta postanu Memorijalna spomen područja. Ali, kad bi to postala, onda bi se morala i trebala naglašavati zvjerstva „pobjednika“, ali to očito nikome nije u interesu.

Mnogi još i danas  pitaju- kako je okupiran (ili prodan) Vukovar, a nitko – kako se s tako malo hrvatskih branitelja i oružja uopće mogao toliko dugo i  održati?

Još je gore s onim Hrvatima koji su branili Bosansku Posavinu. O njima se već davno prestalo govoriti i pisati!

Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru „prekriveno“ je s 938 bijelih križeva, a ni na jednom nema imena. Vukovarci će vam reći da je na tom mjestu bila jedna od najvećih masovnih grobnica nakon 1945.!

I što- nikome ništa, okrenimo se budućnosti!

Možemo li se  i trebamo  nakon svih tih silnih križeva, ispod kojih leže brojne kosti nevinih Hrvata, tek se samo tako „okrenuti budućnosti“?

Pored toga, u svakom ratu je bilo Junaka, izdajica, dezertera i ratnih profitera.

Hrvatska je i po tome jedinstvena, jer u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu službeno takvih ljudi, poglavito Junaka, nije bilo.(sic!)

Ako kojim slučajem i država nekog „proglasi“ Junakom, onda je mahom riječ o mrtvom branitelju, kakvi su bili Blago Zadro ili  Marko Babić ili Damir Tomljanović  Gavran.

Kad je bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović dodjeljivala visoko odličje Velered predsjednika  Franjo Tuđman s lentom i Danicom također se nije usudila dati ga nekom živom branitelju, već je s 20 godina zakašnjenja (sic!) ono posthumno pripalo zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franji Kuhariću (1919.-2002.).

Ovo visoko odličje više se ni ne dodjeljuje jer ga ova gospođa  nije  ni uvela u tzv. službenu proceduru!

Zanimljivo je da je Hrvatska vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja je bila pobjednik u ratu, a koja se lakoćom pera „odrekla“ velikog broja istinskih ratnih zapovjednika.

Što su primjerice doživjeli Gotovina i Markač, a što doživljavaju ratni zapovjednici obrane Vukovara Dedaković i Borković, što ratni zapovjednici HOS-a, a što Marko Miljanić iz Škabrnje, koji ni staru majku nije mogao smjestiti u zadarski Umirovljenički dom?

O hrvatskim ratnim zapovjednicima iz Bosne i Hercegovine da i ne govorimo. O njima najviše znamo i čitamo kao o „ratnim zločincima“! Sramota!

Tomislava Merćepa su osudili kao ratnog zločinca, a ratni zapovjednik i simbol  obrane Osijeka Branimir Glavaš i dalje obilazi sudove, baš kao i general  Ljubo Ćesić Rojs.…Brodarca su uhitili i „ubili“ u zatvoru, a generala Bobetka „zaboravili“…Ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang ostao je „sam“ u borbi za istinu u svojem resoru.

Počasni čin brigadnog generala ratni pilot Rudolf  Perešin (1958.-1995.) dobio je tek ove godine! Marko Babić, simbol obrane Vukovara, kao i većina ratnih zapovjednika brigada vjerojatno ga neće dobiti nikada, ali za to čin generala imaju neki „notorni i smiješni“ pojedinci u tzv. Hrvatskom  generalskom zboru!

Još uvijek nažalost nemamo ni službeni popis poginulih iz Domovinskog rata u Vukovaru, a ni popis djece koja su stradala u velikosrpskoj agresiji. O njima se, da ti pamet stane, govori samo kao o brojkama! Primjerice, može se čuti da je pobijeno 402 djece u Domovinskom ratu, ali ne i njihova imena!

Ne znamo ni imena onih branitelja koji su nakon 1991. izvršili suicid, a takvih je navodno već najmanje blizu četiri tisuće!?

U Zagrebu je na poticaj bivšeg gradonačelnika podignut velebni Spomenik Domovini, (zašto ne Hrvatskoj Domovini?), ali bez ijednog napisanog imena. Ni na nacionalnom Spomeniku hrvatske pobjede Oluja 95. u Kninu također nije uklesano ni jedno ime!

Pa, što-nikome ništa!

Titovi partizani su 1322 svojih boraca proglasili „narodnim herojima“, a kod nas, na moj poticaj, priznanje Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata dodjeljuju tek pojedine braniteljske udruge!                                         

Dakle, što će nam prošlost,  okrenimo se budućnosti!