U veljači 1992. godine u aleksinačkim rudnicima pored Niša, otkriven je još jedan logor za zarobljene Hrvate. Stanovnici Aleksinca i danas teško prihvaćaju (a mnogi i negiraju) podatak da je u njihovom mjestu postojao logor za zatočene hrvatske branitelje, piše 7dnevno.

Iz ovog specifičnom zatvoru u kojem se nisu provodila klasična ispitivanja, nego bi nakon premlaćivanja bili preraspoređivani u druge logore, od preko tisuću zatočenika – neki se nikada nisu vratili, a o njegovom postojanju doznalo se od vojnika koji su tamo vozili hranu.

Logor u Aleksincu otvoren je ubrzo nakon pada Vukovara. Prema izvještaju US Departmenta, većina muškaraca odvedena je u različite logore diljem Srbije, a jedan od tih logora je i u aleksinačkoj vojarni iz koje su zarobljenici odvođeni na teški fizički rad u rudnik.

Tijekom noći 23. studenog 1991. godine zarobljenicima određenim za transport iz KPD Sremska Mitrovica naređeno je da pokupe svoje stvari, nakon čega su istjerani van prostorija zatvora gde su im ruke vezane žicom u redu po dvoje.

Vukovarci su posebno mučeni

Tako vezani su morali ući u autobus kojim su prebačeni Aleksinac. Tijekom puta zatočenici su u autobusu morali da drže pognute glave, a po dolasku su istjerani nakon čega su ih dočekali vojnici u špaliru koji su ih tukli rukama, nogama i palicama.

Poznato je da su zatočenici svakodnevno premlaćivani od strane pripadnika specijalne Vojne policije iz Niša, a o tome je svjedočio hrvatski branitelj Petar Mlinarić koji je uspio izaći živ iz mučnog zatočeništva.

“Sudbina se poigrala da padom Vukovara-Borova naselja budem zarobljen i deportiran u Aleksinac, u istu vojarnu-kasarnu u kojoj sam 1966. godine proveo lijepe trenutke. Kada smo ušli u prostoriju, natjerali su nas stotinjak da legnemo potrbuške jedan do drugoga. Tko god je prolazio od vojnih čuvara, drugih vojnika i starješina, zadao nam je udarac po leđima, nogama, glavi, kako pendrekom, tako kundakom puške, vojničkom čizmom…”, prisjetio se dolaska u pakao.

Satima su ih nemilosrdno tukli

U toj prostoriji su ih, kazao je, satima nemilosrdno tukli.

“To je tako trajalo ne znam ni ja koliko. Prozivali su nas i odvodili u hodnik iz kojeg su se čuli krici od kojih se ledila krv u žilama, Kad su prozvali mene, mislio sam da će me strijeljati. Onda su započeli pljuštati udarci od čije sam se siline zanosio i zapinjao za tijela ljudi na podu”, opisao je preživjeli zatočenik koji je naknadno prevezen u Niš.

Prema izvještajima, u rudniku je bilo zatočeno nekoliko tisuća osoba iz Hrvatske i BiH, a Vukovarci su osobito bili prisiljavani na rad.