Stjepan Šerić: DOPRINOS U STVARANJU SAMOSTALNE SUVERENE REPUBLIKE HRVATSKE

„Lažno u jednome – lažno u svemu.“

Ako se bavimo poviješću jednoga naroda, ne bismo smjeli proglasiti poviješću ništa što se ne može potvrditi pisanim dokazima. Povijest se ne bavi onime što je moglo biti ili što se pretpostavlja, nego onime što je doista bilo. Samo u mislima postoji početak i kraj; samo linija ima početnu i završnu točku. Život je krug koji se ponavlja – kao i povijest. A da nam se povijest ne bi ponovila, zato ovo pišem.

ZNG je bila hrvatska vojna formacija pod zapovjedništvom ministra obrane, tada generala Martina Špegelja, koja je djelovala od 20. travnja 1991. do 20. rujna 1991. godine (s postrojavanjem 28. svibnja u Kranjčevićevoj ulici).

Razlog njezina osnivanja bili su događaji od 1. do 3. ožujka 1991. (sukob u Pakracu), 31. ožujka 1991. (Krvavi Uskrs na Plitvicama i pogibija Josipa Jovića) te 2. svibnja 1991. (masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu). Do tada su samo policijske snage branile Hrvatsku od JNA i srpskih kvislinga.

Odlukom predsjednika od 20. travnja 1991. formiraju se postrojbe ZNG-a, zamišljene kao kombinacija djelatnih i pričuvnih snaga: 4 djelatne brigade, 16 pričuvnih brigada, 9 pričuvnih samostalnih bataljuna i 9 pričuvnih satnija. Planiran broj bio je 38.726 pripadnika.
Dana 30. travnja 1991. osniva se i Narodna zaštita.

Dana 30. srpnja 1991. formira se Zapovjedništvo ZNG-a na čijem je čelu bio general Martin Špegelj. Uspostavljena su i zapovjedništva za Istočnu Slavoniju, Banovinu – Kordun, Liku, Dalmaciju te zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa ZNG-a.

Ustrojeni su Zapovjedništvo, pozadinska baza (Tuškanac), Časnička škola Kumrovec, 1., 2., 3. i 4. profesionalna brigada ZNG-a te pričuvne brigade, od broja 99 do 120.
U kolovozu 1991. hrvatske su snage brojile 60.000 ljudi, od toga 30.000 policije u svim njezinim sastavnicama.

Tekst prisege pripadnika ZNG-a:
„Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde, zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama zapovjednika. Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane.“

Dana 21. rujna 1991. formira se Glavni stožer HV-a, a načelnik stožera postaje general Antun Tus. Odlučeno je da se ZNG zadrži kao profesionalni sastav u sklopu gardijskih brigada, a sve ostale naoružane postrojbe, uključujući i postrojbe HOS-a (koje su do tada bile stranačka formacija HSP-a), postaju sastavnice Hrvatske vojske.

Dana 30. rujna 1991. formiraju se Operativne zone: Osijek, Zagreb, Karlovac, Rijeka, Split te sektori Zadar i Dubrovnik.
U listopadu 1991. Hrvatsku vojsku činile su 4 brigade ZNG-a i 24 pričuvne brigade HV-a, djelomično naoružane, uz plan mobilizacije još 10 pričuvnih brigada. S obzirom na stanje na bojišnici i osvajanje skladišta JNA, u studenome se izdaje zapovijed za dodatnu mobilizaciju još 20 pričuvnih brigada.

Do Sarajevskog sporazuma Hrvatska je imala ukupno 65 brigada te 40.000 pripadnika MUP-a, od kojih je trećina bila uključena u borbene zadaće. Ako znamo da su brigade brojile između 1.000 i 1.500 pripadnika, uz zapovjednu strukturu, logistiku, Narodnu zaštitu i HOS, dolazimo do približno 120.000 pripadnika HV-a koji su aktivno sudjelovali u stvaranju naše samostalne, suverene i neovisne Republike Hrvatske, međunarodno priznate 15. siječnja 1992., unatoč otporu „bjelosvjetskih hohštaplera“.

Postavlja se pitanje: zašto ja ovo pišem?
Danas je u političkom i medijskom prostoru, kao i u percepciji dijela hrvatskih građana, postala uobičajena tvrdnja da su hrvatsku suverenost izvojevale postrojbe HOS-a (u najoptimističnijem broju od oko tisuću ljudi) i postrojbe Hrvatske vojske. Gotovo se nigdje ne ističe doprinos dragovoljaca Domovinskog rata – ZNG-a. Zašto? Zato što se time pokušava opravdati broj od preko 500.000 “branitelja”, postao instrument političkih stranaka u umanjivanju zasluga malog broja stvarnih branitelja.

Pokojni predsjednik Tuđman iznio je 1996. podatak da je Hrvatsku od 1991. do 1996. branilo 260.000 hrvatskih branitelja. Postavlja se pitanje: hoćete li vjerovati predsjedniku Tuđmanu ili ministru Medvedu?

Danas je postalo politički popularno nositi oznake HOS-a ili petokraku zvijezdu, radi političke manipulacije. Istina potkrijepljena dokumentima i pisanim dokazima nikoga ne zanima. Kako je do toga došlo? Planski i koordinirano, u braniteljskoj populaciji ustalila se teza da prije Bljeska i Oluje Hrvatska „nije ratovala“.
Činjenica je da su većina pripadnika Hrvatske vojske nakon 15. siječnja 1992. bili mobilizirani, a da je Hrvatska najveće žrtve u ljudstvu i materijalnim dobrima pretrpjela upravo do tog datuma. Oni koji su mogli braniti domovinu u to vrijeme – nisu to činili, a danas nastoje umanjiti stvarni doprinos malobrojnih dragovoljaca i sebe prikazati kao moralni, politički i društveni uzor.

Zaključak

Obraćam se vama, obitelji poginulih i nestalih branitelja – „Ljutim Zengama“:
Što je to što može kupiti krv, znoj i suze prolijevane za našu dragu domovinu?
Ponavljam: svojim nečinjenjem ostavit ćete u nasljeđe svojoj djeci i unučadi podjele koje im neće omogućiti sretnu budućnost.
„Narod koji nije napisao svoju prošlost ne može živjeti u sadašnjosti i nema budućnosti.“
Zar to želite onima za koje ste bili spremni umirati?

Ja sam svoju kap stavio.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**