Hrvatski branitelj Stjepan Šerić, ratni zapovjednik obrane Antunovca 91./92. godine, na svojem facebook profilu napisao je objavu o ratnim zbivanjima u obrani grada Osijeka 1991.-1992. godine.
Objavu Stjepana Šerića prenosimo vam u cijelosti:
Napisao sam da ću pisati našu istinu o Domovinskom ratu i obrani Osijeka 1991.- 1992. godine.
Slušajući brigadira Hrvatske vojske u emisiji gospodina Flaudera na Osječkoj televiziji, čitajući i analizirajući izdanu knjigu Strategijska obrambena operacija 91.- 92. godine, autora Vinko Vrbanac i Stjepan Antolašić, kao i doktorsku disertaciju dr Ivan Mihanović, naziva Obrana Osijeka 1991 godine, došao sam do zaključka da su „činjenice“ koje su iznesene i vezane uz južnu obranu grada Osijeka za navedeno vrijeme, pretežno temeljene na izjavama tadašnjih visokih časnika i nisu vjerodostojne, niti potkrijepljene dokumentima, već isključivo njihovom „časničkom“ riječi. Posebno moram istaknuti da je dr Mihanović napisao vrlo vrijedan povijesni rad, kojeg sam s oduševljenjem čitao, dok nisam došao do teksta koji se dotiče južne obrane grada Osijeka. Gospodin Mihanović doveden je u zabludu, vjerujući vojnim „autoritetima“ koji bi po funkciji koju su obnašali u to vrijeme morali poznavati stanje na bojišnici i argumentirano i dokumentirano iznositi istinu. No, je li je tome tako? Pokušat ću iznijeti našu istinu potkrepljenu dokumentima, osobnim zabilješkama i video materijalima iz tog vremena.
Za početak prilažem kratak opis navedenih događaja, koji za neke baš neće biti kratak.
Idući puta ćemo se analitički osvrnuti na događaje koji su opisani, uspoređujući ih sa izjavama i pisanjem kako ih predstavljaju i pišu o njima cijenjena gospoda.
Ne pišemo ovo radih nas, već radi istine. Istine koju moraju znati naša djeca i naša unučad. Nadam se da ćete, kad završimo s analizom i opisom događaja, imati prilike odlučiti što je po vama istina i kome ćete vjerovati.
DOMOVINI VJERAN!
Ponosni na dane ne tako davne prošlosti, pokušat ćemo se kratko podsjetiti tih burnih događanja na prostoru naše općine Antunovac.
Na samom početku rata, 2. svibnja 1991. god., u Antunovcu je osnovana naoružana desetina, temeljem odluke štaba Narodne zaštite, s ciljem organiziranja zaštite mjesta od mogućih djelovanja već tada četničkih formacija iz smjera Tenja. Naredna zadaća je bila povećanje broja pripadnika do snage jednoga voda, no za to nije bilo naoružanja. Donijeta je odluka da se od mještana izuzme sve lovačko i drugo naoružanje, što je i učinjeno. Osiguranje prilaza mjestu nije davalo dovoljnu sigurnost, stoga je odlučeno da se zauzmu obrambeni položaji na farmi Orlovnjak s jednom desetinom. Brojno stanje voda bilo je 35 ljudi u tri desetine. Neprijatelj iz Tenje djeluje po položajima vatrom iz pješačkog naoružanja protuzrakoplovnim strojnicama, ali i MB82mm. Na vatru se odgovara samo po odobrenju zapovjednika jer je količina streljiva bila vrlo ograničena.
Temeljem odluke štaba Narodne zaštite u Ivanovcu, osniva se naoružana desetina s ciljem zaštite sela i mještana od mogućih napada četničkih skupina iz smjera Paulin Dvora, Ade i Šodolovaca. Brojno stanje se vremenom povećava izuzimanjem lovačkog naoružanja od mještana koji ih posjeduju.
Dana 28. 6. 1991. god. osniva se 106. brigada sa tada dva bataljuna. Drugi bataljun sa svoje tri čete angažira se u Laslovu, Čelijama, Betin dvoru i Orlovnjaku, čime ojačavaju našu obrambenu crtu. Poslije tragičnih događaja u Čelijama, 106. brigada izvlači svoje snage iz zaposjednutih mjesta, a nama od opreme ostaje kamion, nešto naoružanja i streljiva. Vod iz Antunovca ostaje sam braniti zaposjednute položaje i prilaze selu.
Za to vrijeme vod iz Ivanovca 106. brigade preoblikuje svoju ulogu i odlučuje južnu obranu grada Osijeka organizirati na način da se formirane postrojbe organiziraju na teritorijalnom principu. U sastav druge pješačke bojne 106. brigade, kao druga pješačka stanija, ulaze teritorijalno organizirani vodovi. Vod Antunovac, Ivanovac, Ernestinovo i Laslovo, organizirani su u satniju, a zapovjednikom satnije imenovan je Ilija Vučemilović. Vodom u Antunovcu zapovijeda Zdenko Pongrac, zapovjednici desetina su: Mladen Vučemilović, Željko Tokić i Branko Vadlja. U Ivanovcu, zapovjednik voda je Gordan Prpić, a zapovjednici desetina su: Zvonimir Milas, Pero Milas i Ivica Gašpatić.
U mjesecu srpnju, točnije 14. 7. 1991. god., vod u Antunovcu broji 77 ljudi, koji raspolažu sa 14 AP , 13 PAP i automata, a ostalo je bilo lovačko naoružanje . Desetine su po izvršenoj smjeni predavale naoružanje smjeni u pričuvi. Vod u Ivanovcu broji 47 ljudi, a naoružani su sa automatskim puškama i lovačkim naoružanjem. Zadaća je ostala ista, braniti zaposjednutu crtu, osloncem na objekte i zemljište, inženjerski doraditi objekte za vatreno djelovanje i zaštitu, težišno minski zaprijećiti ispred obrambene crte mješovitim minskim poljem. Zapovjedništvo obrambene crte donosi odluku da farmu Orlovnjak brani sa snagama dva pješačka voda sa ojačanjima. Od nadređenog zapovjedništva traži mine za zaprečavanje, kao i dodatne snage ojačanja, iz razloga što postojeće nisu dovoljne za veličinu crte bojišnice koja se brani i jačinu i opremljenost neprijatelja ispred prednjeg kraja obrane. Temeljem tih zahtijeva odlučeno je da snage Ivanovačkog voda i snage iz sastava 3. pješačke bojne Čepin ojačavaju obrambenu crtu Antunovačkog voda. Ivanovački vod aktivno brani prilaze Ivanovcu . Po zapovjedi zapovjednika satnije angažira se u napadu na Petrovu Slatinu i svojim desetinama ojačava obrambenu crtu satnije od Orlovnjaka do Laslova.
Dana 10. 8. 1991. god., zapovjedništvo voda zaprimilo je 70 pušaka M48 kojima su naoružani pripadnici voda bez naoružanja i koje su omogućile dodatnu popunu ljudstvom. Odlukom zapovjedništva, zapovjedno mjesto obrambene crte, dana 28. 8. 1991. god., iz Antunovca se izmiješa na Seleš.
Zapovjedništvo obrambene crte zaprimilo je vod MB82mm i formiran je vod za potporu, koji provodi intenzivnu obuku i po završetku iste zaposjeda p.p. iza objekata farme Orlovnjak, desno od komunikacije Seleš-Orlovnjak-Tenja. Zadaća mu je bila pokretna i zaprečna vatra, ispred prednjeg kraja obrambene crte. Vod je raspolagao sa 80 mina.
Formira se i inženjerska desetina, sa zadaćom zaprečivanju prednjeg kraja obrane mješovitim minskim poljem. Dodijeljena količina mina nije bila ni deseti dio traženih količina, stoga je obrambena crta samo simbolički zaprečena, što se u napadu na Orlovnjak 6. 10. 1991. godine pokazalo kao nedostatak. Neprijatelj intenzivira svoje djelovanje topništvom. Raketnim topništvom i minobacačima djeluje po Antunovcu i lijevo od komunikacije Seleš-Orlovnjak. Cilj mu je bio razarati Antunovac, djelujući po civilni ciljevima, te zauzeti farmu Orlovnjak na kojoj se tada nalazilo oko 1500 muznih krava, kao isplativi ekonomski cilj. U četiri do pet navrata, snagama teritorijalne obrane Tenja, satnijom dragovoljaca iz Srbije i pripadnicima Arkanovih postrojbi, uz potporu 2. samovozne bitnice H122mm „GVOZDIKE“i raketne bitnice 128mm“PLAMEN“ i dvije bitnice MB-120mm, napadaju farmu. Svaki njihov pokušaj je bio odbijen uz nanošenje znatnih gubitaka neprijatelju.
Dana 27. 8. 1991. god., vijeće mjesne zajednice Antunovac odlučuje, glede sigurnosti mještana čiji su životi danonoćno bili ugroženi topničkim djelovanjem iz smjera Tenja, izmjesti na sigurno žitelje mjesta. S devet autobusa, prevezeni su žene, djeca i starci, te su smješteni na područja Republike Hrvatske koja nisu bila zahvaćena borbenim djelovanjima.
Dana 28. 8. 1991. god., zapovjedništvo obrambene crte izmješta se na Seleš. Poradi ugažene sigurnost civila djelatnika farme Orlovnjak odlučeno je da će Z. N. G. provesti aktivnost transporta i zaštite krava uz pomoć djelatnika farme od Orlovnjaka do Selešea, gdje će ih preuzeti i na sigurno transportirati uprava I.P.K.-a.
Obrambenu crtu Orlovnjak sada brane snage jednoga voda iz Antunovca, snage jednoga voda iz 3. pješačke bojne Čepin. Mora se naglasiti da su snage iz 3. pješačke bojne Čepin, od prvog dana angažiranja, pa sve do okupacije Antunovca, rame uz rame s pripadnicima iz Antunovca i Ivanovca, kao i s dragovoljcima iz Zagorja i drugih krajeva, branili Hrvatsku i obrambenu crtu južne obrane grada Osijeka kao da brane Čepin, Vuku, Hrastin, Vladislavce. Crta obrane Orlovnjak se čvrsto drži dobrom organizacijom i izraženim motivom kod branitelja, bez obzira na nedostatak mina, streljiva i sredstava za protuoklopnu borbu. Obrambena crta se proširuje na Bricin bunar, koji se inženjerijski utvrđuje i njega stalno zaposjedaju naše snage.
Zapovjedništvo odlučuje minski zaprijećiti put koji vodi od „C“ poligona preko Josipin dvora za staro Tenje „Crna Ćuprija“, iz razloga što JNA tim putem izvlači svoje snage sa „C“ poligona i dostavlja streljivo i oružje četničkim formacijama u Tenji. Posada jednog transportera je naišla na našu postavljenu minu kojom prilikom je stradalo više pripadnika JNA i ročnih vojnika.
Zapovijed da deminiramo put i propustimo snage sa „C“ poligona izdalo je najviše zapovjedništvo. Dana 17. 9. 1991. god., sve snage s „C“ poligona su izvučene, tako da se ispred prednjeg kraja južne obrane Osijeka nalaze snage 12. mehanizirane proleterske brigade, sa svim sastavnicama, snage teritorijalne obrane Tenja, snage dobrovoljčkog bataljona (četnici) kao i Arkanove snage.
Dana 17. 9. 1991. god., JNA raketira trafostanicu Ernestnovo , Seleš i Antunovac. Isti dan šest ročnih vojnika sa O.T.M-60, predaju se našim snagama na tada zvanoj ulici Republike. Tom prigodom smo došli u posijed: 1 OT M-60, 3 AP, 3 škorpiona, 1 PM-M53, PZM-12,7 Browing, 4 RRB-M90, POLK-9 K11. Navedena sredstva su znatno ojačala našu obrambenu moć.
Dana 19. 9. 1991. god., zarobljeno je na obrambenoj crti Orlovnjak 4 oficira, podoficira i 48 ročnih vojnika, ukupno 52, što je činilo posadu skladišta “Lug“. Zarobili smo 52 A.P., 1500 kom. streljiva 7,62mm, 100 ručnih bombi i 3 škorpiona. Tim zarobljavanjem smo uspjeli djelomično zamijeniti puške M48 kojima smo bili naoružani.
Dana 21. 9. 1991. god., ustrojava se Stožer oružanih snaga Republike Hrvatske i Zbor Narodne Garde postaje Hrvatska Vojska i sve postrojbe koje se bore u Hrvatskoj postaju njena sastavnica. S tim danom prestaje postojati svako drugo nazivlje osim HRVATSKA VOJSKA.
Dana23. 9. 1991. god., 4 ročna vojnika, posada samovozne bitnice 122mm s Betin , redaju se na Orlovnjaku našim snagama. Tom prigodom su donijeli i vrlo vrijedne podatke i koordinate paljbenih položaja neprijatelja.
Intenzitet borbenih djelovanja se povećava. Topništvom se tuče obrambena crta i gospodarski objekti farme, kao i Antunovac. Osjeća se umor od silnih napora koji daju branitelji. Spoznajući tu činjenicu zapovjedništvo traži sastanak sa zapovjedništvom 106. brigade. Sastanak je održan 27. 9. 1991. god., na Selešu , gdje su iznesene činjenice i zahtjevi nadređenom zapovjedništvu, ističući nedostatak protutenkovskih i protupješačkih mina, sredstava za protuoklopnu borbu, oruđa za potporu i protuoklopnu borbu, sredstava veze, intendantske opreme kao i nedostatak ljudstva za održavanje obrambena crta Orlovnjak. Zapovjedništvo 106. brigade donosi odluku da se 2. pješačka satnija, do sada u sastavu 2. pješačke bojne, izdvaja iz sastava bojne i postaje 4. pješačka bojna 106. brigade, tvrdeći da su naši zahtjevi opravdani i da će sada bojnu ojačati, odnosno da će nas opskrbiti sa svom intendantskom opremom koja je na skladištima, s 12 kom sredstava veze, 8 topova za POB 100mm MT-12, bitnicom MB-120mm, 10 NT, 2 topa 30mm Praga, 2 BRDM tipa Sager sa lanserima za POB POLK 9K 111 Maljtka i 200 vojnika u smijeni za zatvaranje obrane na Kudeljari s osloncem na Bobotski kanal. Tada je za zapovjednikom bojne imenovan Ilija Vučemilović, za zapovjednika satnija imenovani su: Zdenko Pongrac – 1.pješačka satnija, Zvonko Milas – 2 pješačka satnija, Ladislav Kočiš – 3. pješačka satnija, a ustrojena je i satnija za potporu, inž. vod - zapovjednik Ivo Duganđić, logistički vod - zapovjednik Dane Duganđić, desetina veze - zapovjednik Duje Božinović, kao i zapovjedništvo bojne. Pripadnici Ivanovačkog voda ulaze u sastav 1. pješačke satnije, satnije za potporu i drugih sastavnica bojne od zapovjedništva, satnije za potporu do pod stožernih postrojbi. Ukupno brojno stanje pješačke satnije, satnija za potporu, intendantska desetina, sanitetska desetina, desetina veze i inženjerijska desetina, je 150. Temeljem danih obećanja, a glede nužnosti zatvaranja obrambene crte na Bobotskom kanalu, zapovjedništvo je donijelo odluku da se zaposjedne Kudeljara.
Dana 4. i 5. 10. 1991. god., obavlja se inženjerijsko utvrđivanje obrambene crte na potezu Kudeljara. Zapovijed za zauzimanje crte Kudeljara dobio je vod iz Ivanovca 06. 10. 1991., u dopodnevnim satima. Neprijatelj uočava naše aktivnosti na Kudeljari i procjenjuje ako ne spriječi zaposjedanje Kudeljare, a prostor ispred se zapriječi minama, zauzimanje zaposjednutih i inženjerijsko utvrđenih položaja biti će vrlo teško ili nemoguće. Stoga odlučuje izvršiti napad na obrambenu crtu Orlovnjak, sa snagama 1. oklopno mehaniziranog bataljona 12. mbr., snagama TO Tenja, četničkim formacijama i Arkanovim formacijama, uz potporu mješovito raketno topničkog divizijuna i 2 bitnice MB 120mm. Naše snage brane se s dva pješačka voda na prvoj crti: Ivanovački vod je u hodnji za zaposjedanje Kudeljare, a vod MB82mm se nalazi na paljbenim položajima Velika Pustara. Jedan pješački vod nalazi se u pričuvi. Na obrambenoj crti Orlovnjak i Bricin Bunar brani se naš treći vod s 30 ljudi i vod iz sastava 3. pješačke bojne Vuka.
nastavak u sljedećoj objavi....
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.